Kunić: Znanje se ne cijeni

<p>Povodom usvajanja nacrta Zakona o visokom obrazovanju Republike Srpske razgovarali smo sa dr Petrom Kunićem, profesorom na Pravnom fakultetu u Banjaluci, i predsjednikom Komisije za izmjene i dopune zakona o visokom obrazovanju. Profesor Kunić javnosti je poznat po čestim kritikama stanja u obrazovanju, posebno odnosu prema privatnim fakultetima.</p>

Ines Škrbić / 19. Februar 2010

Gospodine Kuniću, kakvo je trenutno stanje u visokom obrazovanju u BiH?

Stanje nije zadovoljavajuće, prevashodno mislim na privatne fakultete, ali ne isključujem tu i neke državne fakultete koji takođe nisu u ružičastoj situaciji. 
U Republici Srpskoj ima 6 univerziteta privatnog karaktera, 2 javna univerziteta, dakle državna. RS nema ni približno profesorskog kadea za 6 univerziteta.
Kod revizije privatnih fakulteta pokazalo se da gotovo nijedan privatni univerzitet ne ispunjava uslove u pogledu kadrovskih kapaciteta. Republika Srpska na balkanskom prostoru nosi apsolutne rekorde po broju privatnih fakulteta, a da ima veoma mali broj nastavnika u odnosu na susjedne zemlje. 
Na Pravnom fakultetu u Banjaluci uglavnom imamo jednog nastavnika na predmetu. Dakle, nakon 35 godina nismo postigli zadovoljavajući kadrovski kapacitet.
Kad sam bio u vlasti predlagao sam gospodinu Ivaniću, koji je bio predsjednik Vlade, da se godišnje 20 najboljih studenata šalje na školovanje u inostranstvo. Tako bi dobili vrlo bitan povratni potencijal i to bi nam bila jedna osnova za razvoj.

Narodna skupština Republike Srpske usvojila je nacrt Zakona o visokom obrazovanju. Smatrate li da ovaj zakon donosi određena poboljšanja?

Ja lično smatram, a govorim o jednoj stvari u kojoj sam i ja sam sudjelovao kao predsjednik Komisije za izmjene i dopune zakona o visokom obrazovanju, da donosi upravo u pogledu kriterijuma otvaranja privatnih visokoškolskih ustanova. Naime, tamo je predviđeno da Narodna skupština mora sagledati potrebe za određenim kadrom, odnosno opravdanost osnivanja visokoškolske ustanove. To smo stavili iz prostog razloga što do sada Skupština nije imala nikakvu ulogu tu, a donosi odluke o osnivanju državnih fakulteta, pa mora bar u nekom smislu utvrditi opravdanost osnivanja privatnih fakulteta, jer vidite da se osnovaju uglavnom u određenim oblastima. Imaćemo vjerovatno puno pravnika, puno ekonomista, puno menadžera, ali bojim se, ne kvalitetnih.

Jedna od bitnijih izmjena u Zakonu odnosi se na zabranu školovanja kadrova na privatnim fakultetima u oblastima prava, medicine i prosvjete. Da li je to realna odluka?

Apsolutno je realna. Gospođa Božić , bivša ministrica prosvjete stavljala je najviše primjedbi upravo na tu odluku govoreći da je ona diskriminatorna. Od vajkada, filozofija, medicina, pravo i teologija su studiji koji predstavljaju pretpostavku za osnivanje univerziteta. Ne kao danas što imamo u zakonu. To su veoma važne oblasti za jednu zajednicu. Orijentacija je uglavnom na osnivanju fakulteta u oblasti prava, pedagoških nauka, menadžmenta, itd. Država ima mogućnost da organiči osnivanje privatnih fakulteta u određenim oblastima. To su takozvane javne službe, a ne profitabilne djelatnosti. 
U Evropskoj Uniji do sada se pokazao negativan trend osnivanja privatnih visokoškolskih ustanova i zamjerke su da je to dovelo do nejednakosti korisnika usluga. Neko ima da plati, a neko nema. 
Mi nismo stavili u nacrtu zakona, ja pretpostavljam da će to kroz raspravu doći do izražaja, ili će se dopuniti sa tim odbredbama, da ne može svako osnovati privatni fakultet. Ne može osnovati neko fakultet prljavim novcem.

Kakvi mislite da su preduslovi potrebni?

Mi u obrazovanju moramo ići paralelno sa svojim okruženjem. Mora biti utvrđen kriterijum, kvantum znanja studenta za neki predmet i da student ovlada time, a ne da se proizvode kao na traci. Kolaju razne priče kako se polažu ispiti. Privatni fakulteti mogu postojati, ali moraju da imaju standarde, kao i svugdje u svijetu što imaju. U Albaniji je bilo 50 privatnih fakulteta, pa je došla Evropska komisija i zabranila rad svima koji nisu ispunjavali uslove. Sada na sceni imamo stvaranje ekstra profita. Naravno, da se to ostvari treba smanjiti kriterijume. 
Reforma visokog obrazovanja mora imati tri dimenzije. To su politička volja, finansijska sredstva i potrebna znanja. Nažalost, ako vršimo analizu stanja kod nas uzimajući u obzir i privatne i državne fakultete vidimo da nemamo dovoljno sredstava, da nemamo dovoljan broj nastavnika i da Bolonjski proces prosto nije moguće provesti punim kapacitetom.

Da li prisustvo privatnih fakulteta u Bosni i Hercegovini može pozitivno da utiče na rad državnih fakulteta?

U sadašnjem stanju ne, s obzirom na to da čak ni zakonska regulativa nije bila dovoljna za osnivanje privatnih fakulteta. Kad su im davane dozvole nije postojala zakonska regulativa, odnosno podzakonska regulativa. Naravno, ako se to bude preispitivalo neko je činio krivična djela u toj oblasti i trebalo bi da snosi konsekvence, počevši od Mikerevićeve vlade kada počinju osnivanja privatnih fakulteta i došli smo sada do toga da smo „najjači“ u tom pogledu.

Na koji način se kvalitetno može pratiti rad ovih ustanova? Ne samo kod osnivanja, već i kontinuirano praćenje njihovog rada?

Ako vi imate kvalitetan nastavni kadar, koji nije zalutao na univerzitet, ako imate ljude od karijere, imate pokrivenost svih nastavnih predmeta, to je garancija za kvalitet. Ne možemo razgovarati o procentu prolaznosti. Profesoru ako se postavi procenat prolaznosti on može danas pustiti sve kandidate. Kriterijum se uopšte ne spominje na ispitima. Ne postoji. U onoj prethodnoj državi kriterijum i efikasnost studija se redovno, godišnje razmatrala na fakultetu, barem tamo gdje sam ja živio. Taj kriterijum se ujednačavao. Dakle, tačno se znalo šta student mora znati da bi položio ispit. Mi danas lutamo, niko o tome ne razgovara. Čujemo neke visoke zvaničnike u obrazovanju, kažu dobro povećaćemo mi taj procenat kao da je to proizvodnja vijaka, pa povećate taj broj. To je veoma senzibilno i složeno pitanje.

Očekuju se i prve ocjene Bolonjskog sistema, tj. njegove primjene u Bosni i Hercegovini. Kako se on pokazao ovdje? U nekim evropskim zemljama ovaj sistem je već kritikovan od strane studenata, pa i u Hrvatskoj.

U nekim zemljama te kritike su veoma oštre. Bolonjski proces do sada nije ostvario one ciljeve koji su se postavili, a to su prohodnost studija, otvaranje fakulteta za široke mase i, naravno, kvalitet tog „proizvoda“. Sa tog aspekta idu kritičke refleksije i mnogi su veoma rezervisani prema Bolonjskom procesu. Ne treba Bolonjski proces shvatati kao dogmu. Mi na ovim prostorima smo naučili da izvršavamo nečije odluke. U našem mentalnom sklopu je da slušamo tuđe odluke. To je Bolonjski proces, to je nešto što se mora provesti. Bolonja je reformski proces. Treba vršiti reformu visokog obrazovanja, ali u pravcu stvaranja kvalitete.

Da li su studenti i profesori zadovoljni ovim procesom?

Mislim da studenti nisu, jer on praktički u punom kapacitetu nije nikad zaživio, prije svega kad su u pitanju male grupe studenata. Uzmite prvu godinu i na državnim i na privatnim fakultetima gdje imate 200 studenata. To je ono na početku što smo rekli. Nedostaje nastavnog kadra. I na privatnim i na državnim fakultetima. Državni fakulteti se moraju orjentisati ka budućnosti ako žele da postanu pravi fakulteti, evropski fakulteti, barem kao fakulteti iz susjednih zemalja.

Naveli ste određene probleme koji postoje u visokom obrazovanju. Da li smatrate da će doći do poboljšanja?

To je vrlo teško reći jer smo postali sredina koju ne interesuje opšti interes. 
U dokumentima Evropske Unije veoma istaknuto piše da se posebno vodi računa o javnom interesu i zaštiti tzv. javnog dobra. To su temeljna dva principa koja se spominju u dokumentima EU. 
Nema diskriminacije ako se kaže da zakonodavno tijelo donosi zakon gdje se u određenim oblastima ne mogu osnivati fakulteti. Osnivaće se fakulteti kad se ocijeni da za to postoje uslovi. I sad je to ugrožavanje ljudskih prava. U Bosni i Hercegovini je dovoljno da se nešto nekome ne sviđa, nekome nešto nije u interesu, odmah su ugrožena ljudska prava. Ali treba poznavati tu materiju, materiju javnih službi. Da se tamo ne ostvaruje ekstra profit, kao što se ostvaruje. Naravno, državni fakulteti takođe imaju određenih problema. Kad državni fakulteti nemaju dovoljno nastavnog kadra, otkud onda da imaju privatni fakulteti? Realne činjenice, realni parametri govorili su da do toga nije smjelo doći. Teško je sada govoriti o ukidanju fakulteta. Ako dođe do ukidanja, izvještaj Komisije za reviziju ide pred Vladu. Pretpostavljam da će im Vlada dati određeni rok ispune te uslove. To nije moguće ispuniti u kratkom roku, ali studenti moraju biti zaštićeni. Ukoliko do toga dođe negdje, studentima se mora dati prilika da završe studij. Ili na tom fakultetu da dokrajče studij ili da im se organizuje studij na državnim fakultetima.

Budući da mnogo studenata upisuje privatne visokoškolske ustanove, da li to pokazuje njihov odnos prema znanju?

Apsolutno. Pokazuje društvo u kojem živimo. Da se znanje ne cijeni. Mi, nažalost, nemamo organizovanog naučnog rada. Nauka i obrazovanje idu zajedno. Bez nauke nema visokog obrazovanja. U prethodnoj državi je bilo jako puno projekata na fakultetima, u kojima su naravno učestvovali profesori univerziteta. Time su širili lepezu svoga znanja. Sada je to veoma skromno zbog nedostatka sredstava. U sistemu vrijednosti visokoškolske ustanove nisu stavljene na neko visoko mjesto, a to je supstrakt jednog društva. Ako visoko obrazovanje degradiramo, postavlja se pitanje našeg bitisanja. Stari Grci su rekli sljedeće: Ako nestane kože, hodaćemo bosi, ali ako nestane obrazovanja nestaćemo.


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.