Lamija Begagić: Stisnuta pesnica djeda Tihomira

Sve porodice, i sretne i nesretne,  imaju svoje velike priče. Makar jednu (ali vrijednu), onu rado pripovijedanu po sijelima, okupljanjima, žalostima i radostima.

Lamija Begagić / 26. Juli 2019

Moja porodica i druge životinje

 

STISNUTA PESNICA DJEDA TIHOMIRA

 

Sve porodice, i sretne i nesretne,  imaju svoje velike priče. Makar jednu (ali vrijednu), onu rado pripovijedanu po sijelima, okupljanjima, žalostima i radostima.

 

U takvoj jednoj žive moja majka (tako su sva unučad zvala maminu mamu Suadu) i njena mama, moja pramajka Umija. Nema u njoj mog dede Hazima, dobrog duha porodice i mada nam takav u priči nedostaje (kakva je to velika porodična priča bez velikog dede Hazima?), mi je ipak, uz povremenu grižnju savjesti, uporno pričamo.

A priče su uvijek igra između onih što ih prenose i onih koji slušaju - baš na onaj način na koji je književno djelo kao igru posmatrao Svetozar Petrović, na našim katedrama književnosti pomalo zaboravljeni teoretičar. 

Ta priča – igra, napokon, ide ovako:

Majka Suada rodila se u izbjeglištvu dok je njena porodica u zbjegu iz Crne Gore nakratko živjela u selu Ulog, opština Nevesinje, istočna Hercegovina. Sa samo nekoliko mjeseci, po očevoj smrti, s mamom i dvije sestre dolazi u Sarajevo gdje će provesti svoje djetinjstvo i ranu mladost. 

Sa šesnaest godina, na samom početku Drugog svjetskog rata, priključuje se partizanima u kojima ostaje do oslobođenja, 1945. godine. 

Njene priče iz rata, škrte su i ogoljene – o njemu je radije šutjela. Pored zaključanih sjećanja, rat joj je ostavio i nekoliko fotografija na kojima je vidimo dok umarširava u tek oslobođeni Split i trajno oštećen sluh zbog kojeg smo se s njom uvijek nadvikivali i pazili da riječi izgovaramo polako i razgovijetno. To smo rastezanje slogova kao djeca počesto dovodili do karikaturalnosti. 

Mogao bi tu biti kraj, ali nije, to priču još uvijek ne čini dovoljno velikom: nema li svaka porodica po nekog odbjeglog partizana ili partizanku koji je jurišao na krilima ideala oslobađajući daleke gradove od fašista?

Nama djeci, a bilo nas je pet, majka Suda opričala je, opet škrto i bez mnogo figura, tek dvije skice za priču. U jednoj ona, mlada, sa dugim, gustim, filmskim pletenicama, ustaje  ispod naslaga snijega i zatečena i  sama u nepreglednom bijelom polju pomišlja kako se izgubila, sve do trena kad i ostali saborci počnu odjednom izranjati, zatrpani snijegom koji ih je prekrio dok su iznemogli spavali. 

U drugoj skici za priču nema snijega, jesen je i grane se u voćnjacima kroz koje prolaze previjaju od zrelih jabuka, a komandir ih redom opominje da ne beru ništa dok seljani ne dozvole. 

I to je to. 

Nema datuma, nema godina, nema toponima, nema imena saborkinja i saboraca: tek dva isječka, karverovska kratka reza od kojih sam ja dugo, kroz cijelo djetinjstvo, ispredala cijele priče.

Sve do ljeta kad sam završila osnovnu školu, upisala gimnaziju i preda mnom se najednom, kao lijena mačka, ispružilo to produženo, bezbrižno ljeto u kojem na terasi sjedimo mama, tetka i ja. 

Ljetnu porodičnu idilu malčice remeti još jedan rat, mada u svojoj završnici, što nas tri, na sreću ili na žalost, dakako ne znamo. 

Majka Suada već godinu i po nije više s nama: rak debelog crijeva, brzo, ali bolno – rodila se.

Ne sjećam se okidača, niti šlagvorta, bilo je davno, samo se sjećam da je tetka, mamina starija sestra, bila više iznenađena od mene. Da ja, dijete, ne znam, nekako se podrazumijevalo. Ali da ona, u sve te godine, a brojala ih je tada četrdesetak, nije saznala, to i jeste bilo čuđenja vrijedno. 

A mama je znala i uzimajući zraka počela: Bilo je to ovako...

A bilo je tako da je kraj onog rata majka Suada dočekala u Nišu, odakle je, umjesto da se vrati kući u Sarajevo, došla u Zenicu, kasabu koju dotad nije poznavala, a sada je, najednom, morala zvati domom. U Zenici joj je bila mama, moja pramajka Umija, koja se, nakon dvadesetogodišnjeg udovičkog staža, na koncu udala i doselila u gradić novog supruga. 

U Zenici se, majka Suada, nije imala namjeru dugo zadržavati, a zadržala se, eto, čitav preostali život. Na zeničkom je gradskom groblju Crkvice, sahranjena ispod petokrake, koncem (opet) ratne 1993.

 

U Nišu se rastala od Tihomira. Od Tihomira s kojim je dijelila brigadu i ratna iskustva, Tihomira kojeg nije bilo ni u skicama, o kojem je strpljivo šutila svima osim mojoj mami.  

Tihomir je rat dočekao kao pomoćnik politkomesara bataljona. Nadao se, po njegovom završetku, prekomandi u Zagreb gdje bi njih dvoje otpočeli zajednički, novi, bolji, mirnodobski život. 

Kad se smjesti i sve sredi, pisat će joj i čekati je. 

Čekala je i ona. Čekajući je upisala večernju školu u Zenici i radila kako bi nadoknadila godine provedene, umjesto u školskoj klupi, u Šestoj krajiškoj udarnoj brigadi. 

Kada je, napokon, prestala čekati upoznala je mog dedu Hazima i udala se. 

Već je imala tri kćerke i skladan brak, kada joj je umrla mama. Oplakala ju je, mada je rijetko plakala. 

Pospremajući njenu kuću, u samom dnu ormara u spavaćoj sobi, pronašla je kutiju s desetinama pisama. 

Sve ih je Zagreba pisao Tihomir. Tihomir Stojnić. 

Nijedno nikad nije vidjela, a da upita mamu, pramajku Umiju, zašto: bilo je već kasno. 

No, i bez pitanja, naslućivala je odgovore. 

Umija nije bila sretna kada joj se kćer, mlada i zelena, otisnula na krajiške i podgrmečke gudure, ali je nekako preživjela. Ali da ode u Zagreb, da ode sa nekim ko nosi ime Tihomir, to već nije željela preživljavati, pa je učinila, eto, sve, da do toga ne dođe.

Sve, osim da ta pisma baci, uništi ili zapali.

Mogao bi i ovdje biti kraj – ali nije. 

Nikada majka Suada nije poslala ni retka na adresu navedenu u zaglavlju svakog Tihomirovog pisma. Tek devet godina nakon smrti dede Hazima (iznenadni infarkt u pedeset i drugoj godini) otišla je na Tjentište, na svečano okupljanje brigade povodom četrdeset godina od kraja Narodnooslobodilačkog rata.

I tamo ga je, napokon, srela. 

I eto - toliko mi, njeni potomci, znamo. Znamo još i da su, očito, razmijenili brojeve starih fiksnih telefona pozivnih brojeva 072 i 041. Znamo i da je na ovaj 072 jednom nazvao, te da mu se javila moja mama koja se, baš u tom trenu, zatekla u posjeti majki, i da je prkosna tatina mezimica na njegovo pitanje da li je lijepa na mamu, odgovorila kratko: Ne, ja sam sva na tatu. 

Koji mjesec nakon tog razgovora i tek godinu nakon okupljanja na Tjentištu, na majkinu adresu u ulicu Simele Šolaje, stigla je koverta i u njoj osmrtnica na ime Tihomir Stojnić, potpukovnik u mirovini, nosilac Partizanske spomenice 1941. godine. 

 

ŠTA JE BILO POSLIJE?

 

Poslije, dakako, nije bilo ništa. Mrtvi su mrtvi, rekao bi Damir Avdić. 

I ostalo bi ništa da, još od majkinih skica iz djetinjstva, nisam sklona tragati za književnom građom gdje god joj naznake prepoznam. 

A šta bi bilo da sam imala djeda Tihomira umjesto dedu Hazima kojeg nisam zapamtila, poznam tek ono što je od njega stalo u pričama preplavljenim maminom emocijom? 

Pitala sam se to od prvog trena kad sam čula ovu porodičnu priču onog dugog ljeta, a radoznalost je naglo porasla kad sam, završivši u međuvremenu i gimnaziju, i fakultet, upisala magistarski studij na književnosti na kojem sam spremala seminarski rad o Milovanu Đilasu.   

U internetskim sam informacijskim prašumama našla mnoštvo Đilasovih radova, ali i još nešto: zbornik sjećanja boraca Šeste krajiške udarne brigade i u njemu radove nesuđenog djeda.

Tihomir Stojnić, faktografija kaže, rođen je u Prijedoru, hiljadu devetsto dvadeset i neke. Golobrad je 1941. pošao u rat, kao i mnogi njegovi vršnjaci. Sanjajući da se nađe na puškomet od neprijatelja, vođen mladošću i silinom ideje, bio je, po vlastitom priznanju, vidno razočaran kad je umjesto na front, poslan u jednu seosku školu nadomak Prijedora gdje je trebao osmisliti kulturno-umjetnički život brigadira i brigadirki. 

No, da mu se ta prekomanda na koncu ipak svidjela i da je uživao u tom radu, govori i ovaj njegov zapis iz knjige „Šesta krajiška – ratna sjećanja“:

Izveli smo priredbu. Doduše, na posljednji redak iz stiha Majakovskog: „I živ će Lenjin biti!“ niko nije uzviknuo: „Živio drug Lenjin!“. Ali kada je zaduženi drug iz ekipe, drug Kosta Runić, uzviknuo: „Dolazi Crvena armija!“ pa obe ruke i svoj pogled usmjerio ka prozorima i vratima, publika je okrenula glave i pogledala u tom pravcu. Tada sam osjetio da smo uspjeli. 

Pored u radu na predstavama (brat koji se već dvije decenije bavi teatrom, povukao je, čini se, djedovu žicu), Tihomir je uređivao i brigadni časopis (tu u priču o fiktivnom genetskom nasljeđu stupam i ja), bio je kum naziva časopisa „Ka slobodi“, a ima i još: za njega je sam, ručno, dizajnirao prvu naslovnu stranu. 

Uslijedile su potom frontovske bitke u kojima je, nekad, negdje, teško da ćemo ikada saznati kad i gdje, upoznao i majku Suadu. A dalje – znamo.

 

U bogatim internetskim arhivima o NOR-u ostala je i zauvijek stisnuta pesnica koja razbija kukasti krst u paramparčad – autorskog djelo mog nesuđenog djeda s kojim bih, u prvih šest godina koliko bih imala kada je umro, zasigurno razmijenila više priča nego sa majkom Suadom, ali bih ga u godinama koje slijede i daleko više prizivala da razbija poplavu kukastokrstaste simbolike koja nam se uporno isprećuje na putu - ka slobodi. 

 

 Lamija Begagić za Buka magazin 

 


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.