<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

LEJLA BEČAR: Mladima fali inata, a on je pokretač svih promjena u društvu!

MLADI

Od malena su je zanimale priče o prošlim vremenima, kraljevima, kraljicama, dvorcima. Tada je znatiželju zadovoljavala gledanjem crtanih filmova, a danas je tragom ozbiljne potrebe za informacijama postala arheolog, a potom i kustos Zemaljskog muzeja BiH.

09. oktobar 2019, 9:59

Ona je Lejla Bečar, djevojka iz Visokog, koja u serijalu „Oni koji ostaju“ govori o svojim razlozima ostajanja, ali i ljubavi prema istoriji i istraživanjima.

„Kada sam u  kućnoj biblioteci našla knjigu Visoko i okolina kroz historiju, u kojoj je dr. Pavao Anđelić vrlo vješto predstavio historiju i arheologiju visočkog kraja tokom srednjeg vijeka, to je bilo od presudne važnosti za moje životno opredjeljenje. Kažu da je najteže uspjet u svom rodnom kraju i na svojoj koži sam osjetila upravo to. Često sam dolazila u sukob sa vladajućim strukturama, a istim mogu ponosno reći da su mi svojim nekorektnim ponašenjem, diskutabilnim i nelegalnim odlukama dali vjetar u leđa i natjerali me da još više radim, da budem još glasnija u borbi protiv divljeg kopanja, protiv donošenja nelegalnih regulacionih planova i sličnih poteza“,svoju priču počinje Lejla.

Studentske dane obilježili su angažmani u nevladinom sektoru, od čega ističe Kulturno naslijeđe bez granica kao i Evropsku noć istraživača. Tu je upoznala mnogo ljude koji su je uvjerili, da se čak i u Bosni i Hercegovini, bez konkretne podrške vladajućih struktura, može uraditi nešto za kulturno-historijsko naslijeđe i budućnost ove zemlje.

foto: privatna arhiva

„Nakon obavljenog pripravničkog staža u visočkom muzeju počela sam da volontiram u Zemaljskom muzeju BiH i nedugo zatim sam počela i da radim tu – kao kustos za ranoosmanski period na Odjeljenju za arheologiju, Odsjek za srednji vijek. U periodu mog studija arheologije Zemaljski muzej BiH bio je zatvoren 3 godine i niko od nas studenata, uključujući mene, nije smio ni sanjati da će jednog dana biti uposlenik te institucije koja je toliko bitna ne samo za BiH, nego i za cijeli region“, govori Lejla.

Trebalo joj je vremena da u glavi prihvati, kako navodi, činjenicu da je sad uposlenica ZMBiH i da „naslijeđuje“ posao i kancelarije u kojima su radili najveći naučnici bivše Jugoslavije – od pomenutog Pave Anđelića, Marka Vege, Nade Miletić, Borivoja Čovića, Đure Baslera i mnogih drugih. 

„Njihov doprinos naučnoj misli u BiH je stvarno nemjerljiv i pomalo je zastrašujuće „doći na njihovo mjesto“, poentirala je Lejla.

Uprkos tome što Zemaljski muzej BiH odavno radi sa samo trećinom neophodnog kadra, Lejla dodaje kako su svi navikli da rade sve. Iako je to nekad jako iscrpljujuće, u isto vrijeme im unosi ogromnu dinamiku u svakodnevne poslove.

Upoznala sam je na treningu „Centra za postkonfliktna istraživanja“, a zajedno smo nakon treninga pisale i za „Balkan Diskurs“. O tom iskustvu govori kako je u nemogućnosti da nađe nešto usko vezano za arheologiju i kulturno naslijeđe počela da se zanima i za ljudska prava i slobode. Tu je počela suradnja s Balkan Diskursom, gdje je kao dopisnik ipak dobila slobodu da piše o arheologiji i naslijeđu kroz prizmu ljudskih prava.

"Čitatelji su pozitivno reagovali na moje tekstove i ja sam tada nekako shvatila koliko je bitno ne samo znati nešto nego i prenijeti te informacije drugim ljudima.“

foto: privatna arhiva

Pisanje članaka joj je omogućilo da se njen glas čuje, ali i da ljudi vide u kakvom lošem stanju se nalaze spomenici naše istorije. Članci nisu naišli na odobravanje vladajuće strukture, a osjećala je i pritisak da prestane sa pisanjem. Tada se odlučila prijaviti u omladinski savjetodavni odbor Index on Censorship u Londonu. Njen rad za tu platformu je bio usko vezan za područje kulture. Pisala je o raznim vrstama cenzure i pritisaka na novinare koje je lično poznavala, iz njene lokalne zajednice. 

Na pitanje koliko je teško bilo izboriti se za posao u struci i postoji li dovoljno prilika za mlade u BiH, odgovara kako je teško, ali ne i nemoguće. Uvjerena je kako mladi u BiH nikad nisu imali više prilika, koje nisu postojale u ovom obimu prije 15ak godina, kada je ona upisivala srednju školu.

„Ono što ja primjećujem kod mlađih generacija je strašan level apatije, obeshrabreni su situacijom u zemlji, što je vrlo logično i normalno, ali me zabrinjava nedostatak inata. Mislim da je taj naš inat odlična pokretačka snaga, mene je vodio do zaposlenja u ZMBiH, i može se izuzetno pozitivno iskoristiti u svim segmentima života – pa i kod pronalaska posla u struci. Ponekad mislim da mladi očekuju mnogo odmah nakon fakulteta, što je reminiscencija prošlog sistema – Jugoslavije; gdje je većina dobijala posao u struci odmah po završetku školovanja“, navodi Lejla.

Glavnu motivaciju za svoj ostanak u BiH vidi u Zemaljskom muzeju i svemu onome što je nama ostavljeno „u amanet“.

„Nikad nisam željela da odem iz BiH, kad god me neko pitao o tim mogućnostima bile su mi otvorene u smislu nastavka školovanja, specijalizacije i slično. Ali trajna promjena mjesta prebivališta ili čak državljanstva za mene nikad nije bila opcija. Smatram da postoji neki razlog zašto sam rođena baš tu i koliko god da život na Zapadu ili evo sad čak na Istoku, zvuči puno lakše i primamljivije – ja nisam tip osobe koja će reći „preteško je biti arheolog u BiH odoh ja pokušat u Njemačkoj“. 

O periodu kada je muzej prije nekoliko godina bio po prvi put nakon 124 godine i zatvoren, a kasnije ponovo otvoren, govori kako su muzeji i sve naučno-istraživačke ustanove i institucije naše države bili taoci politike. 

„Strašan je level neznanja i nezainteresovanosti vladajućih struktura za sve čime se bave muzeji. Ono što mene raduje i što rasplamsava moj optimizam jeste rad sa posjetom. I upravo ta interakcija s ljudima i činjenica da se broj naših posjetitelja povećava iz godine u godinu mi vraća osmijeh na lice. Stvara mi osjećaj da dolaze bolja vremena. Ja nisam birala gdje ću se roditi, ali sam birala šta ću postati i biram da ću ostati. Moje mjesto je ovdje i biti ću tu bez obzira na prepreke i poteškoće s kojima ću se, zajedno s kolegama, suočavati sigurno cijeli život“, navodi Lejla.

Uprkos tome što je mnogo njenih prijatelja i poznanika otišlo, ona dodaje kako nastavlja svakodnevno raditi sa kolegama, koji nisu napuštali Muzej ni kada je bilo najteže.

"Bilo da pričamo o ratu 1992-1995 ili o periodu kada je ZMBiH bio zatvoren 2012-2015. Oni su ostali tu, a skupa s njima ću ostati i ja, do dolaska novih generacija koje će, nadam se, raditi u puno boljim uvjetima nego što mi danas radimo“, zaključuje Lejla. Dodajući kako se vrijedi boriti za BiH, a vjerujući u svoje borbe koje dolaze, ona svima šalje poruku mogućnosti da se i ovdje zaista može uspjeti.

 

 

Tekst je nastao kao dio serijala Sare Velaga “Oni koji ostaju” podržanog od strane IMEP-a