Lejla Kusturica: Kada ste mlada žena i borite se za istinu i pravdu, izloženi ste govoru mržnje

"U posljednje vrijeme su se počele voditi kampanje na društvenim mrežama protiv mene. Jedan nepristojni gospodin, vlasnik firme koja proizvodi turbine za MHE je komentarisao svaku moju objavu."

Vanja Šunjić / 21. Januar 2021

Foto: Privatna arhiva

 

Sa Lejlom Kusturicom, aktivisticom, pravnicom i direktoricom Fondacije Atelje za društvene promjene – ACT razgovarali smo o govoru mržnje u javnom prostoru, seksualnom nasilju nad ženama, njenom životu u Americi i Srebrenici, te tome šta sve danas aktivizam jeste.

 

Poslušajte cijeli razgovor:

 

 

Komentarišući govor mržnje kojem je izložena kao aktivistkinja, Kusturica kaže:

Kad ste mlada žena i imate poziciju moći, izloženi ste diskriminaciji koja je suptilna, jer oko vas su  borci za koncept pravde, ali su rođeni i odgojeni u ovom društvu, pa su refleksija društva u kojem žive i na najbanalnijim stvarima to će se ogoliti. 

U posljednje vrijeme su se počele voditi kampanje na društvenim mrežama protiv mene. Jedan nepristojni gospodin, vlasnik firme koja proizvodi turbine za MHE je komentarisao svaku moju objavu. Smatrao je da će me najviše povrijediti ako me bude napadao i kao ženu. Napadao je sve oblike mog identiteta. To je naš realitet i važno je o tome govoriti i unapređivati naše stavove. Strah nije nešto što me odlikuje. Žalosti me da je taj gospodin toliko zarobljen u vlastiti interes, da ne vidi štetu koju pravi Bosancima i Hercegovcima. 

Ja sam dobila podršku aktivističke zajednice i u diskusiji s njim sam ostala argumentovana, na razini na kojoj ljudi trebaju razgovarati. Ali, živimo u društvu gdje to nije najdominantniji vid interakcije i moramo mnogo o tome da pričamo i da iznalazimo alternative.

Osvrćući se na sve ono što se dešava u danima iza nas, a vezano je za seksualno nasilje nad ženama, Kusturica kaže:

U klupku najrazličitijih emocija ona koja preovladava jeste divljenje i nada koja pravi raskol u osnovu na trendove i ono što znamo da je naša svakodnevnica. Znam pouzdano da vrlo malo žena oko mene nije svjedočilo ili bilo izloženo nekoj vrsti neprikladnog tretmana, od kojih su neki imali obrise seksualnog zlostavljanja bilo na radnom mjestu, ili u grupama prijatelja u kojima najčešće vidimo objektivizaciju i svođenje žene na seksualni objekat. 

Divim se ženama koje se usude u našem društvu da pogovore i označe počinitelja, bez obzira što znaju da će biti pokrivene velom srama, osuda i komentara koje možemo da čitamo na društvenim mrežama. Te žene zbog istine i pravde rizikuju neku vrstu imidža u svom društvu, da bi nešto bilo zaustavljeno. Drago mi je da se ovo dešava, ponosna sam na žene i nadam se da su druge ohrabrene da pričaju o tome, jer veliki broj žena opravdava seksualno nasilje smatrajući nedopustive oblike ponašanja prihvatljivim.

O aktivizmu i novim generacijama aktivista/tkinja kaže:

Razlikujemo se od generacija koje su nešto pokušavale prije nas. Okviri unutar kojih djelujemo pružaju nam priliku da budemo progresivniji. Ja sam aktivistica koja se bori za dostojanstvo čovjeka i moj je pokušaj da ne budem vezana za jednu temu. Seksualno zlostavljanje se tiče svakoga ko se bavi aktivizmom. Moj pokušaj bavljenja aktivizmom je pokušaj da se prerastaju područja unutar kojih se djeluje. Aktivista za mene znači neko ko izlazi na protest za ženska prava, za prava LGBTI osoba, za dječija prava i prava djece netipičnog razvoja. Aktivizam je ultimativna solidarnost. Aktivisti su čuvari pravde i ne može nas se ticati jedna pravda, a druga ne.

Govoreći o svom odnosu spram (ne)aktivnosti naših sugrađana i sugrađanki, zaključuje:

Napravila sam raskol i shvatila da ljude treba voljeti i razumjeti, jer to je način da se iz njih izvuče ono najbolje. Život ovdje je težak, upoznala sam mnogo obespravljenih i slušala njihove životne priče i na ličnoj razini empatisala. Ni za šta ne krivim običnog čovjeka u BiH i u potpunosti ga razumijem. Ako sam ja odabrala da je ovo moja profesija i lični poziv, moja krivica je ako ne nađem način da angažujem tog čovjeka. Kako mogu biti ljuta na jednu samohranu majku koja ima dvoje djece i radi u supermarketu za nedovoljnu platu da prehrani porodicu i možda ima neko zdravstveno oboljenje, ako nije izašla na protest, bez obzira što se taj protest možda tiče nje i riješiće pitanja svih nas. Moramo pronaći način da ona u svom danu uradi nešto što može, kako bi se osjećala dijelom te borbe.

Često zapadamo u zabludu da dvoje nas ne možemo ništa promijeniti, ali kroz deset godina svog angažmana shvatila sam da dopis koji svaki dan stiže sekretarici donosioca važnih odluka je dopis koji joj počinje smetati i stavlja ga na prioritet svojih odluka, zahtijevajući da to neko riješi. Rješenje problema je u banalnostima i kontinuitetu. Kad bi od danas pa na dalje u BiH milion ljudi svaki dan napisalo dopis i poslalo ga na adresu nekog donosioca odluke i da to traje pola godine, za 200 dana Bosna i Hercegovina bi bila znatno drugačije mjesto.

Govoreći o životu u Americi i govoru mržnje i diskriminaciji tamo kaže:

Prilikom mog boravka u Americi, početkom krize 2008. godine, volontirala sam i pravili smo ručak za beskućnike. Ja sam rekla da sam Lejla i da su članovi moje porodice muslimani. Pretrpjela sam govor mržnje i klasifikaciju Islama kao demonske religije. U Americi se te ružne istine ne izgovaraju baš direktno kao kod nas, ali to rade u rukavicama i tiho će te isključiti iz određenih tokova. 

Na pitanje zašto je otišla u Srebrenicu i šta je za nju značilo to iskustvo, Kusturica odgovara:

Tamo sam otišla da spasim sebe, odnosno stvari u koje sam vjerovala, a bile su u meni poljuljane. Čovjek koji se bavi aktivizmom svemu pristupa s uvjerenjima, čak i idealizira, pokušavajući doprinijeti nastanku boljeg svijeta. Ja sam u profesionalnoj i aktivističkoj karijeri doživjela određena razočarenja koja su poljuljala stubove mojih uvjerenja. Tada sam smatrala da se mogu obračunati sama sa sobom ako se izazovem na dvoboj i odem na mjesto gdje neću uživati privilegije života koje mi u Sarajevu uživamo, u odnosu na one koje ljudi uživaju u Srebrenici.

Srebrenica je mjesto koje krvari. Vidjela sam patnje običnog čovjeka iz perspektive ruralne žene, majke koja na svojim plećima nosi opstanak Srebrenice. Srebrenica gdje god da je danas opstaje zahvaljujući snazi žene koja je toliko hrabra i snažna, koja izlazi na kraj sa muškarcem lišenim dostojanstva jer u toj sredini nema posao, naučen je da je glava porodice, a nema uslove da se brine o porodici, postaje depresivan, sklon alkoholizmu, dok zajednica nema infrastrukturu koja će pružiti podršku. Taj čovjek biva osuđen i sklon kockanju, pa je frustriran, u kuću donosi nemir. Žena je stub stabilnosti, čuva 50 ovaca, ispraća djecu u školu, plete priglavke, nema prevoza da dijete odveze u bolnicu… Spoznala sam jako težak život bh. čovjeka, kojeg nakon tog iskustva jako razumijem i sve mu manje stvari zamjerim.

O Fondaciji AKT i planovima govori:

Fondacija ima velike planove. Stvaramo platformu za artiste i aktiviste i raduje me biti dio šireg pokreta koji će napraviti prostor za sve one koji su odvažni i hrabri da se društveno angažuju i izlaze iz koncepata koji Bosnu i Hercegovinu vode u sunovrat.

 

 


Buka preporuka

Kampanja protiv govora mržnje

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.