LGBTI OSOBE O NASILJU: Niko se danas ne osjeća sigurno u BiH

Pitanje sigurnosti u BiH u posljednje vrijeme aktuelna je tema, koja svakodnevno alarmira nemogućnošću slobodnog kretanja, prava na okupljanja i javnog iznošenja mišljenja.

Sara Velaga / 01. Juli 2019

foto ilustracija

 

Međutim, pravo na slobodno kretanje čak i u nekim uslovno rečeno „boljim vremenima“ jeste ono lgbti populacije. Uprkos tome što bismo svi trebali imati jednaka, zagarantovana prava na svoj život i moći obavljati svakodnevne uobičajene aktivnosti sa svojim partnerima u javnom prostoru, pripadnici lgbti populacije nažalost nemaju to pravo. Ili ga imaju uz isuviše visoku cijenu i stepen rizika. Koliko je i je li uopšte sigurno živjeti danas u BiH, saznali smo od naših sagovornika.

Aleksandar Talijan je iz Banjaluke, međutim njegovo prvo autovanje bilo je u Beogradu.

„Ne znam zašto, da li je do toga što sam bio novi tamo ili je čak do toga što ta osoba kojoj sam se autovao ne poznaje mnogo mojih prijatelja_ica, tj. bliskih ljudi, ali bilo mi je tako lakše. Ovo govorim zato što mi je moj grad (Banja Luka) uvijek predstavljao neku vrstu kaveza. Iz njega mi je teško pobjeći, i mnogo stvari me veže za njega. Na to sve, smatram ga malenim, gdje bi jedna takva vijest brzo otputovala daleko. Ali to se i desilo... Mojom voljom“, govori za BUKU Aleksandar.

On dodaje kako nije sebi na čelo napisao seksualnu orijentaciju, ali na poslu, u društvu, a i u porodici, to nije stvar koja bi trebala da se krije. Uprkos tome što će možda mnogi reći da je to privatna stvar, ili stvar koja nije bitno da se kaže, Aleksandar vjeruje da je itekako bitna.

„Podrazumijevanje je u suštini nerazumijevanje, te nikako nije u redu da se nešto „pretpostavlja“. Ovo nije privatna stvar, jer zbog ovoga ljudi budu žrtve zlostavljanja, budu odbačeni, istjerani iz svojih domova, neprihvaćeni, otpušteni, diskriminisani, omalovažavani, vrijeđani, proklinjani, i konstantno su meta govora mržnje“.
Aleksandar se nikad nije suočio sa nekim od oblika nasilja ili diskriminacije, ali to kako navodi nipošto ne znači da je nema.

„To znači da sam naučio kome mogu i treba da se outujem, a kome ne. To mnogo govori o slobodi o kojoj se ovdje govori. Nije suštinska“.

Na pitanje osjeća li se sigurno u gradu u kojem živi, vrlo odlučno i jasno odgovara:

„Ne. Ne osjećam se sigurno ni u gradu, ni u državi. Užasavam se ovog grada sve više i više, pogotovo zbog nedavnih događaja. Ne osjećam se sigurno, niti se osjećam kao da je ovo moj grad“.

S obzirom na to da jedino kao društvo možemo zajedno graditi i stvarati pozitivnu klimu koja će voditi ka ravnopravnosti i jednakim mogućnostima, neminovno se nameće pitanje na koji način to postići? Aleksandar tu navodi kako je velika stvar pokazati javnosti da postoje porodice sa dva oca ili dvije majke. A uvjeren je i da je uloga institucija u stvaranju takve klime veoma bitna, dok je mnogo tereta na samoj zajednici i NVO sektoru.

Međutim, kada dolazite iz manjeg mjesta, veće su nažalost šanse da budete diskriminisani na osnovu svoje seksualne orijentacije, a nerijetko i da budete meta nasilnika. Iskusio je to i Branko Ćulibrk, koji dolazi iz Prijedora, a za BUKU govori o svom autovanju upravo u tom gradu:

„Prvenstveno, moje autovanje je bila moja potreba i želja da sa svojom porodicom i prijateljima razgovaram otvoreno o sebi i o tome ko ja u stvari jesam. S obzirom na to da sam društveno-politički aktivan kroz rad civilnog sektora, ono što se dešavalo jeste da se u želji diskreditacije mog rada i zalaganja za ravnopravnije i pravednije društvo moja seksualna orijentacija koristila kao sredstvo potkopavanja svih mojih, ali i napora mojih prijatelja da otvoreno razgovaramo o stvarnim i realnim problemima koje svakodnevno urušavaju naše društvu“.

To ga je često stavljalo u nezavidan položan, te je ponekad i njegova lična sigurnost bila ugrožena u smislu da je pretrpio prijetnje, ali i napade od strane onih koji su smatrali da je „prijetnja“ u ovom društvu. Kako živi u relativno malom gradu, teško je bilo kontrolisati da informacije o njegovoj seksualnoj orijentaciji budu zadržane u nekom užem krugu osoba oko njega.

Branko je u više navrata bio izložen nasilju, zastrašivanju, prijetnjama, fizičkom nasilju i to su kako navodi situacije koje su ga navodile da se povuče i na neki način konformira, međutim, ipak su mu davale motivaciju i dodatnu snagu da jače i snažnije krene u borbru protiv nasilja i homofobije koja je sveprisutna u našem društvu.
„Uglavnom su prijetnje dolazile putem društvenih mreža a napadi su se dešavali noću, od strane grupe, uglavnom muškaraca mlađe životne dobi. Najradikalniji slučaj je bio kada me je nekoliko momaka fizički napalo dok sam bio u šetnji sa svojim psom, pljunuli su me i nekoliko puta su udarili mene i mog psa“, dodaje Branko.

Naglašava kako su institucije reagovale različito, od posvećenosti da se počinitelji kazne, do potpune inertnosti i bezvoljnosti da se poduzmu potrebne radnje kako bi se utvrdilo ko su počinioci, a samim tim i da se kazne. Olakšavajuća okolnost jeste što u Prijedoru postoji aktivistička grupa čijim se dijelom i Branko smatra i čiji su članovi prolazili kroz slične stvari, te su jedni drugima pružali podršku i pomagali oko prijavljivanja ovih slučajeva i svega drugog što je bilo potrebno da se uradi.

Na pitanje o sigurnosti u svom gradu, Branko za BUKU izjavljuje:

„U odnosu na trenutno stanje u državi u kojoj institucije na situaciju ubijenog mladića reaguju još većom represijom i kršenjem ljudskih prava prema onima koji zahtijevaju istinu i bez obaveze da se preduzimu mjere kako bi se razotkrio taj slučaj, moram priznati da mi je narušen osjećaj sigurnosti. Smatram da s obzirom na društveni kontekst niko od građana i građanki nije danas siguran u ovoj državi“.

Autovanjem u sredini u kojoj je odrastao, Halid Gušo iz Maglaja je pronašao sebe i dobio još veću snagu za novim pobjedama.

„Moje autovanje je bilo prvo mojoj mami, a onda i prijateljima. Nisam krio nikad svoje seksualno opredjeljenje, ali ga nisam ni isticao. Vodio sam se time da je to moja lična stvar i moj život. Nakon svakog autovanja osjećao sam se sretno. Imao sam svoj identitet i najbolje poznavao sebe“, govori Halid za BUKU.
Međutim, uvijek je izbjegavao prostore, mjesta i ljude, gdje je osjetio da bi mogao imati problema. Imao je svoj krug prijatelja i mjesta na kojima su u izlascima bili međusobno poštovani.

„Ponekad sam dobio par uzvika PEDERU, ali iz njih nije proizašao fizički napad, nego je ostalo samo na običnom verbalnom vrijeđanju“, dodaje Halid.
Ipak, navodi kako se osjeća sigurno u svom gradu te se ne smatra ugroženim, jer vjeruje kako neki ljudi jednostavno ne razumiju njegov način života i nisu ga spremni prihvatiti kao  ispravan sa njihove tačke gledišta. Uvjeren je da društvo kao takvo može učiniti i mnogo toga za osjećaj ravnopravnosti.

„Mi kao društvo prvo trebamo ustrajati na poštivanju osnovnih društvenih normi. Često koristim jednu frazu „Ne možeš početi računati, ako ne znaš brojeve“. Treba edukovati društvene grupe i pojedince i pokušati doprijeti do njih. Na nasilje ne smijemo uzvratiti nasiljem. Ne moraš nešto podržavati da bi poštovao. Svako bira svoja pravila života, jer ima pravo na to“, zaključuje za BUKU Halid Gušo.

Pitanje autovanja ipak nije nužno vezano za grad ili prostor u kojem živi, već mnogo više za ljude kojima je trenutno okružen, mišljenja je Mirza Halilčević iz Tuzle.

„Autovanje je u nekom mom početnom periodu samootkrivanja zaista bio intenzivan proces i pokušaj integrisanja seksualnosti u ostatak ličnosti. Bilo je tu jako puno neuspješnih pokušaja, a onda i autohomofobjie, osjećaja manje vrijednosti, osjećaja dezorijentiranosti i tome slično. Mnogo sam čitao o seksualnosti, a poslije i pisao. Sjećam se kako sam se tada potvrđivao i na neki način definisao kroz pozitivne i afirmativne vanjske reakcije, bilo mi je ključno da me prije svega drugi ljudi prihvate, jer nisam bio dovoljno snažan da to uradim sam i u svoje ime. To danas vidim“, za BUKU govori Mirza.

Na pitanje o tome je li se ikada suočio sa nekim od oblika nasilja zbog svoje seksualne orijentacije, odgovara:

„U kulturi nasilja, kakvu mi imamo, jako je izazovno mapirati takve situacije. Rijetko sam doživljavao eksplicitno diskriminisanje na osnovu seksualnosti, osim možda u slučajevima dobacivanja na ulici ili recimo prijetnji sa anonimnih profila gdje ljudi otvoreno adresiraju svoju mržnju u odnosu na moju seksualnost. U školi sam se suočavao sa bulingom, odnosno, vršnjačkim nasiljem, još u vrijeme kada nisam bio ni u procesu osvještavanja bilo kakve seksualnosti, ali i tada je to bio otklon prema, pretpostavljam, možda drugačijem rodnom izražavanju“.

Nebrojeno puta bio je izignorisan na poslu koji se nužno ne veže za njegov aktivistički angažman, nedovoljno ozbiljno shvaćen, ili mu se uskraćivao neki zadatak, nije mu se ukazivalo povjerenje ili su ga jednostavno ekskomunicirali. A možda mu je najveće nasilje koje proživljava, kako dodaje upravo to - da se mora držati odabranog kruga ljudi i da nema mnogo izbora.

Na pitanje o sigurnosti u svom gradu, odgovara:

„Niko ko živi u Bosni i Hercegovini se ne bi trebao osjećati sigurno. Sigurnost je izuzetno širok pojam. Ako me se pita da li sam duboko u sebi siguran na nivou nekog spokoja i da li vjerujem da radim pravu stvar živeći život najbolje što znam i trudeći se da razumijem svijet oko sebe, onda da – siguran sam. To je sigurnost koju sam sebi izgradio. Ako me se pita da li sam siguran u odnosu na ukazivanje povjerenja institucijama vlasti i konkretno onima kojima je dužnost da štite građane/ke, onda vjerovatno ne“.

Za kraj dodaje kako nema univerzalnih smjernica za postizanje ravnopravnosti u društvu u kojem živimo. Vjeruje kako bi ljudi trebali malo više slušati jedni druge i pokušati razvijati svoje kapacitete i empatiju. A najviše bismo pomogli drugima, uvjeren je, ako bi se bavili vlastitim tegobama.

„Svi mi poznajemo nekoga ko je ugnjetavan i kome je potrebna podrška društva. Treba krenuti, dakle, od sebe, i onda na tom putu pomagati i drugima onoliko koliko se može i na način na koji je kome svojstveno. Mi svakog dana učestvujemo u izgradnji socijalnih politika, odnosno, društvene klime i svakog dana nam se pruža prilika da razmišljamo, da taktično i odgovorno reagujemo, da zaštitimo nekoga ili da pomognemo nekome. U kontekstu kreiranja afirmativnije klime za LGBTI osobe, mislim da bismo se za početak, kao obični građani/ke, trebali krenuti suočavati u skladu sa mogućnostima sa vlastitim strahovima i traumama ili eventualno potražiti pomoć ili upitati za savjet“, zaključuje Mirza Halilčević za BUKU.

A upravo to je jedini način da sudjelujemo aktivno u stvaranju normalne i ravnopravne klime u društvu. Sve dok vjerujemo da nas se određene teme, skupine i pojedinci ne tiču, već se držimo po strani, nasilje, uvrede i napadi biće nažalost dio naše svakodnevice. Zato vjerujem da obaveza svakog od nas pojedinačno jeste da razvijemo nivo svijesti da nas se tiče i da je moguće napraviti promjene, kada shvatimo da smo dio toga.
 


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.