Ljudi umrtvljene volje i Ana koja svijetli

Povodom dvije godine od premijere predstave "Da li bi htela da se još po nekad nađemo", koju su Ramiz Huremagić i Ana Isaković, žrtva silovanja, zajedno pisali, a režirao Ninoslav Šćepanović.

Ramiz Huremagić / 26. April 2021

Foto: Ivan Zule Zupanc/KUPEK

 

Draga moja Ana,

Prije tačno dvije godine izišla si na scenu „Raša Plaović“ Narodnog pozorišta u Beogradu i rekla „Da, ja sam silovana“. Tačnije, četiri Ane su tad rekle „Da, ja sam silovana“. A što je još tačnije, na hiljade drugih Ana je i te večeri odšutjelo „Da, i ja sam silovana“.

Zvao me prijatelj iz Sarajeva. Da pita za savjet. Priča mi o dvije žene koje su silovane u Sarajevu. Ne mogu i ne žele da prijave nedjelo. Potražile su pomoć u svojim sredinama i bore se sa svojim traumama. On savjet traži za sebe. Šta da uradi? Kaže da mu nije dobro već dva mjeseca kako zna za to. Zna se i ko je silovatelj. Zna ga. Zna ga cijeli grad. Ne zna šta da čini. Pita me može li se bar kako spriječiti da to ne čini više. Ako već neće biti kažnjen i odgovarati za zlodjela. 
Tebi to bar nije ništa nepoznato. Znaš dobro kako to ide. Nisam mu baš bio od pomoći. Formalno-pravno, iznošenjem podataka o identitetu dotičnog uz navode o silovanju, jedino sebi može osigurati sudski postupak. Naravno, kao optuženi, a kasnije i osuđeni za klevetu i povredu časti. Razmišljao sam se da li da ga uputim na restorativnu pravdu, proporcionalnost u kazni i biblijsko učenje „oko za oko, zub za zub“. Nisam. Kao što nisam ni one devedeset i neke specijalcima dopustio da pet minuta „popričaju“ sa sredovječnim silovateljem četrnaestogodišnje djevojčice. I sad, kao i tad, dio mene je htio da bude kadija – i da optuži i da presudi. 
Ti isto tako dobro znaš zašto nisam. Ni tad, ni sad. Kazniti samo neposrednog izvršitelja bio bi čin primitivnog zadovoljenja ljudskog poriva za retribucijom. Ali tako ne bi kaznili društvo i Sistem koji ga uređuje. 

A mi dobro znamo da je Sistem taj koji siluje. Sistem se hrani i raste tako što prvo proizvede a kasnije guta silovatelje, onakve poput Zorana. S njima se postupa „po zakonu“. Njihovo ime nije dovoljno dobro i veliko da bi se čekalo „da se prvo utvrde sve činjenice“. Što dovodi do zaključka da postoje dvije vrste silovatelja koje Sistem poznaje – imeni i bezimeni. Imeni su mili Sistemu, zaslužni građani, veličine, oni koji establišmentu bildaju ego, čineći ga tako goropadno samodopadljivim. Kakvi su i sami. Organizovani i masovniji oblici su posebno cijenjeni – bunga bunga su stvar prestiža, a ne krivičnog zakona. Zorani pune spektakularne naslove novina na nekoliko dana i zatvore na nekoliko godina. S njima se ne razgovara. Dovoljno je imati gaće sa tragovima DNK i tužiteljicu koja će sa advokatom, u „najboljem“ interesu žrtve, ekonomičnosti postupka, a i samog silovatelja sklopiti sporazum o priznanju krivnje, kao dlanom o dlan. Neće Zorana Sistem slati psiholozima, psihijatrima, forenzičarima da bi saznao zašto neko serijski i redovno siluje žene. To Sistemu ne treba. Ne želi Sistem da to sazna jer Sistem to već dobro zna. Nema potrebe da se suočava sa gorkom istinom koju on sam, sistematski stvara. Sistem opstaje jer redovno primjenjuje silu. Nasilno penetriranje (analno i u mozak se najrasprostranjeniji obici) u svoje građane je osnovno sredstvo i tehnika rada Sistema. Sistem opstaje na kreiranom strahu i osjećaju bespomoćnosti i nemoći kod žrtava. A Sistemu takvi građani-žrtve trebaju. Koji ne prijavljuju nasilje nad sobom, koji se plaše za sebe jer su svjesni da moraju opet doći Sistemu na noge da traže zaštitu i pomoć od samog silovatelja. Sistemu trebaju ljudi umrtvljene volje. 

Zamisli, Ana, da si morala jutro nakon te noći da uđeš u kancelariju u kojoj sjedi isti onaj Zoran koji te zaskočio u Ustaničkoj? Ne bi sigurno otišla da si znala. A ti otišla i, kojeg li apsurda, čak većem zlostavljaču da prijaviš nasilje. Istina, ne postoji tako savršen Sistem koji je mogao biti pripremljen na nekog tvoje energije i snage. Nekog ko spada u domen statistički zanemarive greške, ali ipak neko ko uspije da ga porazi. Šta bi tek bilo da si bila imena žrtva, a ne samo još jedna u nizu bezimenih. Jer Sistem se i tu pobrinuo. Kreirao je percepciju bitnosti u svim oblastima. Činitelji Sistema, ljudi umrtvljene volje, naučeni su i programirani da budu hiper senzitivni i na imenost same žrtve. Jednako kao što to vrijedi i za same silovatelje. Ne priča se o Zorici kasirki iz Lajkovca, Mariji sekretarici iz Arilja, Jasni domaćici iz Futoga, o njihovim silovateljima – poslovođi Spasoju, nastavniku fizičkog Milutinu ili Jasninom mužu.

Imenost je lobotomiziranim pripadnicima i podanicima Sistema bitna jer je svijet u kojem žive postavljen na principima šou biznisa – u vijesti da je Branislav Lečić optužen za silovanje, vijest je samo Branislav Lečić. Ostalo je apsolutno nebitno. Ostalo se ne čita, o ostalom se ne razmišlja. Što je apsolutno suprotno od naslova u kojem je Zoran Pantelić optužen za silovanje. Potonji slučaj se čita na sljedeći način – ah, neki jadnik opet tamo negdje silovao. Ne kaže se čak ni koga. Ana nije dovoljno imena da bi se je uopšte pomenulo. Danijelu bar ne mogu toliko da preskoče ali zato mogu da joj kažu da je kurva, da traži publicitet, da treba da joj bude čast što ju je htio. Zato nikad neće biti priča o silovanju kao silovanju. O nečem što je, usuđujem se reći, za mene lično daleko gnusniji čin nego bilo koje drugo zlodjelo. Priča je o Branislavu, ne o Zoranu a sigurno nikad nije o Ani ili Danijeli. Isto kao što je priča Palme a ne bunga bunga orgija i, bogtepitaj, koliko bezimenih djevojčica i djevojki.

Bilo bi ovdje još mnogih aspekata da se obradi. Ali neka, biće godišnjica. Biće dana kad ćemo i o tome. Ovo je ipak tvoja godišnjica otkako si postala drugo ime za hrabrost. Jer si „obasjala sve one koji mrakom prete“. Jer si obasjala mene i mnoge od nas koji su imali čast i zadovoljstvo da donesu tvoju priču, tvoje svjetlo na veliko scenu. Na mjesto s kojeg si obasjala i razotkrila cijeli Sistem u svoj svojoj karikaturalnosti, okrutnosti, bahatosti, licemjerju i kvarnosti.
Stvorila si predstavu koja se igra svakog dana. Stvorila si komad koji svijetli svakog dana. Stvorila si sebi život u kojem ne vlada tama. Pobijedila si unatoč kvoti koju bi na kladionici imao FK Midžor iz Kalne protiv Bajerna iz Minhena.

Svijetli i dalje. Svijetli za sve žene, svijetli za sve nas. Tvoje svijetlo je sad mnogo veće nego onog od prije dvije godine. Imaš sve nas koji ga sad s tobom nose. Sistem se može mijenjati samo svjetlom. Ono jedino razgoni tamu!


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.