Zdravko Mamić uhapšen!, brujalo je hrvatskim i regionalnim medijima ovih dana. A zašto je Mamić uhapšen? Je li nekoga ubio? Je li štogod ukrao? Ne. Sjeo je Zdravko Mamić pred mikrofon radio-stanice, izbljuvao nešto žuči, rekao da ministar nauke, obrazovanja i sporta RH Zdravko Jovanović "mrzi sve hrvatsko" i da "kao Srbin koji nikada nije radio u prosvjeti i sportu ne može da vodi taj najvažniji resor u Hrvatskoj".
Iako pušten iz pritvora, Mamićevo hapšenje u odnosu na bh. svakodnevnicu snažna je hrvatska poruka i bh. institucijama. Pregršt grubih riječi, naprstak antisrpskog sentimenta, žličica ličnih uvreda, bilo je dovoljno da se sila zakona sruči na individuu i liši je slobode zbog javnog podsticanja na nasilje i mržnju.
No, zbog toga se u Bosni i Hercegovini ne ide u zatvor.
Zbog toga se u Bosni i Hercegovini ne ide ni na stup srama.
Zbog toga se u Bosni i Hercegovini dodjeljuju novi mandati, daje nova politička podrška, zbijaju se redovi oduševljenih drekavaca oko govornika kao muhe oko brabonjka. U takvim trenucima, kada se neki šovinistički nastrojen đilkoš zvučnog imena dočepa mikrofona, ili nedajbože kamere, pučanstvo se skupi oko tranzistora, stisne oko TV ekrana, naćuli uši dokono se vozeći kroz popodnevnu špicu, drži palčeve i navija. Zbori li đilkoš u ime i za račun njegova tima, pučanin će obavezno da tapše, grohotom se smije, i ispušta neartikulane povike ohrabrujući govornika daimonimatamojebemater.
U tim okolnostima mikrofon i kamera nisu nevini posmatrači, o čemu je nedavno govorila i doc. dr. Lejla Turčilo za Radio Slobodna Evropa, ističući: “Vrlo često je ( medijsko prenošenje stavova političara, op.a.) to doista puko prenošenje izjava političara, međutim, bilježimo i primjere mržnje koji su rezultat zapravo novinarskog pristupa koji podrazumijeva uglavnom komentare ili kolumne, dakle, ne u vijestima, ne u osnovnim informacijama, ali u komentarima i kolumnama je bilo govora mržnje. Dodatni problem je što se ovaj govor mržnje drugih aktera prenosi bez ikakve ograde odnosno bez ikakvog upućivanja čitatelja i gledatelja da je takvo komuniciranje neprihvatljivo. Dakle, medij, ako prenosi takav govor mržnje drugih aktera, ne ograđuje se od njega, pa onda vi kao čitatelj ili gledatelj suštinski gotovo da i ne znate da li taj medij promovira govor mržnje ili ga samo prenosi da bismo ga mi kao čitatelji vidjeli kao takvog.”
Ukoliko se mediji i ne ograđuju od iznesenih stavova, zabilježene i prenesene izjave sa svojom šovinističkom sadržinom u vladavini prava bile bi posve dovoljan dokaz koji bi zavređivao sankcioniranje davaoca izjave. U bh. pravosuđu, međutim, vlada tišina dok dehumanizirajuće konstatacije gromko odjekuju medijskim prostorom.
U javnost tako izlazi Milorad Dodik i nemilice zabada prst u oko prisebnom dijelu publikuma: te negira nesporne povijesne činjenice poput presuđenog genocida u Srebrenici, te zaziva krojačice sudbine da nekom tamo novinaru FTV-a sabotiraju srce, te zaziva pošast na sudije muslimane, te ne vjeruje da muslimani imaju dobre namjere, te tuli da su arogantni teroristi, te glavni grad države krsti u Teheran, te vapi da je trula i da ne zavređuje postojati država u kojoj, boga ti živog, niko drugi do on sjedi na stolici entitetskog predsjednika. Dok bi se potonje moglo shvatiti kao neka vrsta subliminalne samokritike, ovo prije nisu tek bezazlena bulažnjenja dvorske budale čiji je uticaj na izdisaju. To su provokativne, tendenciozne, štoviše maliciozne izjave koje imaju za cilj derogirati jedan konstitutivni narod, zasijati i raspiriti mržnju, gnjev i prezir, podstaći revolt spram Bošnjaka, i na krilima tog revolta, razularenog u srpskom življu, nanovo pridobiti glasove i zavladati entitetom kojeg je sa svojom pseudo-socijalističkom klikom osiromašio i gotovo uništio.
Ne zaostaju za njim ni njegovi stranački puleni. Tako Nikola Špirić svojevremeno kaže da je “novčana pomoć islamskih zemalja namijenjena terorizmu”, te da se “ulazi u fazu izgradnje BiH kao vjerske države" i da je to "projekt koji će trajati desetljećima i vjekovima uz pomoć islamskog kapitala najradikalnijih islamskih zemalja. Ako misle građani BiH da je taj kapital namijenjen razvoju Bosni i Hercegovini, u dubokoj su zabludi.” Špiriću te neodređene grožnje nisu dovoljne, pa dalje ističe “da su predstavnici vehabijskog pokreta u BiH rasporedili svoje ljude u institucijama BiH. Oni su došli do državne razine i mislim da je osnovni cilj vehabijskog pokreta stvaranje vjerske države u BiH pogodne samo za muslimane, a bez Hrvata i Srba.” Špirić smatra da “bošnjačko rukovodstvo mora jasno kazati želi li uništiti to zlo ili žele suživot s Hrvatima i Srbima”.
Za ovakve notorno huškačke izjave i ničim potkrijepljene izjave, čija je jedina svrha raspirivati niske strasti u srpskom puku u Bosni i Hercegovini, Nikola Špirić nije se ni počešao.
Nije se počešao ni Fatmir Alispahić, pišući i zboreći bljuvotine poput: “Srbi plivaju u krvi. Od rođenja. Ljubičaste žile koje vire iz prerezanog krmećeg vrata za njih su likovna estetika. Kao za nas behar. Njima je normalno da se krv gleda, u krvi uživa, da se krv jede, kao u onim nekakvim krvavicama što su suhomesnati proizvod. Mali Srbin iz Beča neće osjetiti nikakvu nelagodu dok bezeveze kolje zeca. Čak štoviše, mali će Srbin poletjeti od ushićenja. Kao što se moje dijete ushiti kad čuje cvrkut ptica. Teško je reći da je mali Srbin otporniji na krv od mene. On uopće nije otporan. On je u krvi prirodan. Stavljati pojam otpornosti na krv u srpski kontekst isto je kao stavljati insana u kontekst otpornosti na zrak. Da sam rođen u Šumadiji bilo bi mi normalno da vrlinom smatram klanje muslimana i žderanje čvaraka.” Nije se počešao zbog Srba, a ni zbog kršćana, pa tako huškački kaže “Ko zna gdje su sve još kršćani na početku decembra isturili šarenilo svojih blagdana, koji će uslijediti tri sedmice kasnije. Zašto to čine? Pa mogli su čitavu godinu držati upaljene lampice, u slavu Božića! Nije li po srijedi neka golema frustracija, neko ćeranje inada, goli primitivizam kojim se nastoji muslimanima poručiti: evo nas, žmigamo, hristujemo i isusujemo, vama pod nosom, pa crknite od muke.” Nije se počešao ni zbog kršćana, a ni zbog Jevreja, pa tako cinično i derogativno zbori: “Na Zapadu se već godinama pokušava uspostaviti naučna alternativa proizvodu o jevrejskom stradalništvu u Drugom svjetskom ratu. Ipak, do nas ne dolazi ništa od ovih istraživanja. Razumljivo, jer politička moć koju drže Jevreji ne dopušta brkanje “istine” o holokaustu. Naučnici koji su pokušali zvaničnoj verziji suprotstaviti činjenice, brutalno su proganjani... Ipak, kroz tu medijsku maglu do nas su se uspjele probiti neke teze koje nanose sasvim drugo svjetlo na tekstualne proizvode na osnovu kojih smo do danas bezrezervno vjerovali da je Hitler pobio šest miliona Jevreja... Krematoriji su posebna priča. Zvanična historija tvrdi da su nacisti u roku od deset minuta kremirali tijela ubijenih, a nauka tvrdi da je za taj proces potrebno dva sata. Navodi se i da nigdje nije pronađena deponija pepela – “a od šest miliona kremiranih Jevreja bi se stvorilo makar jedno brdo šljake”.
Nije se počešao ni Mustafa Cerić, kad je svojevremeno tražio da na mjesto Emira Suljagića dođe neko ko “ne mrzi muslimane i islam” (otvoreno sugerirajući, ništa manje blagoglagoljivo od Mamića, da je Islam predmet Suljagićeve mržnje.” Potom se, zdušno i onako bosanski klerikalno, upustio u diktiranje upravljanja kantonom, prijeteći državi rušenjem iste: “Ne damo svoju djecu da ih vi učite bezbožništvu! Te državne škole su i naše škole. Mi plaćamo porez! Nije to privatno, babovina ministra... Nisi to donio niotkud, nego je to naše. Ima da se uči vjeronauka u tim školama. Ako treba, a očito da će trebati, ja im poručujem: "Ako i dalje budete dirali u vjeronauku, a to znači da ćete poslije i u džamiju, i u medresu, i u naše ime, i u naše kuće i onda ćete početi određivati šta ćemo jesti, gdje ćemo biti, s kim ćemo govoriti, s kim ćemo se družiti..., ako budete dirali u vjeronauku imat ćete "sarajevsko ljeto" na ulicama Sarajeva, da znate"! ...Isto kao što se protiv Mubaraka desilo "egipatsko proljeće”.”
Nije se počešao ni Smail Čekić, pedagog i profesor (sic!) na Fakultetu političkih nauka, iznoseći huškačku tezu da je “osnov srpskog fašizma srž srpske (agresivne) nacionalne kulture, koja u biti svog mita sadrži ogromnu količinu mržnje i nasilja, tendenciju ka izvršenju genocida, a kultura mržnje njeguje se unutar porodične (pravoslavno srpsko crnogorske) i plemenske tradicije.”
Da li ovo “naučno polemiziranje”, poput kontemplacije Čekića i Alispahića, može konotirati govor mržnje? Dr. Lejla Turčilo sa pozicije stručnjaka smatra da itekako može. “Po nekoj osnovnoj definiciji govor mržnje je upravo definiran na način da on poziva na određenu vrstu nasilja. Mi ovdje te izrijekom izrečene pozive na nasilje, čini mi se, imamo u nešto manjoj mjeri prisutne, međutim, ono što imamo jesu ta strašna etiketiranja, diskriminacija, podsticanje stereotipa kakvi postoje u društvu i to se čini jednim vrlo kolokvijalnim „prizemnim“ jezikom, jer je takav jezik zapravo prijemčiv kod onih skupina u samoj publici, samoj javnosti, koje podržavaju tu ideju diskriminacije, etiketiranja itd., posebno manjinskih grupa. Onda primjećujemo da to jeste podilaženje najnižem ukusu publike, koje je vrlo opasno zato što je tako latentno, dakle, na površini ne izgleda kao jezik ili govor mržnje, a suštinski to jeste.”
Mnoge je, poput imenovanih, zasvrbila ta golema količina izjedajuće mržnje spram drugih i drugačijih, spram naroda i nacija, spram vjera i nevjera, spram kurvi i pedera, spram mentalno oboljelih i duševno poremećenih, i mnogi se ne libe u ovoj besmislenoj rupi od države u kojoj je i pravo privilegija vladajuće manjine izbaciti javno iz sebe svaku kap otrova koji im nemilosrdno kuži organizam i razum.
A nigdje pravde, zakona, vlasti, suda da ih počeše kako treba i tamo gdje treba. Ili da ugnjetavače umne misli, distributere nesuvislih predrasuda, rasparčavače dehumanizirajućih stereotipa liši slobode kako je to Hrvatska učinila sa Mamićem, ne bi li ih u prdekani barem straga počešalo štogod drugo.
Međutim, čemu bi se tim nesnosnim svrabom bavila pravda, i čemu zakoni, i čemu vlast, i čemu sud? Ne češu se ni građani. Oni po običaju šute.
A kad odvedu i Bošnjake, i Srbe, i Hrvate, i prostitutke, i homoseksualce, i kršćane, i muslimane, i jevreje, i ateiste, i agnostike, i komuniste, i socijaldemokrate, i poštene, i čestite, i vrijedne, onda će i ove što su ostali i šutili nešto dobro zasvrbiti.
Samo što neće ostati niko da ih počeše.
Od istog autora :
