Evropski komesar za proširenje i politiku susjedstva Štefan File boravio je u Sarajevu i prilikom tog boravka podsjetio domaće visoke dužnosnike da su vrata Evropske Unije širom otvorena za Bosnu i Hercegovinu, a da ova posustaje nadomak istih.
Lijene je neimare budućnosti BiH valjalo podsjetiti da država žestoko kaska za regionom, svijet da i ne pominjemo, te da u proteklih pet mjeseci ništa nije ostvareno što je trebalo biti kako bi BiH ispunila uvjete iz Mape puta i primakla se statusu kandidata za Evropsku Uniju. Presuda "Sejdić-Finci", vrući krompir u rukama vladajuće šestorke, stigao je tek do faze u kojoj su dogovoreni nakaradni principi koji presudu istinski provode samo formalno, a nikako suštinski. Da njemačka izreka prema kojoj najgluplji seljak iskopa najveći krompir ne bude posve izgubljena na Balkanu, drugi se krompir nije još ni ogulio, a kamoli zapekao. Naime, utvrđivanje mehanizma koordinacije različitih nivoa vlasti u ostvarivanju integracijskih obaveza nemoguća je misija za zvaničnike koji se ne mogu čestito dogovoriti ni oko koordiniranja menija u menzi Parlamentarne skupštine BiH.
Optimizma, međutim, ne nedostaje. Božo Ljubić je izjavio kako je djelimični kompromis postignut, Vjekoslav Bevanda kaže kako je najveći problem, onaj konstituiranja vlasti na nivou BiH, uklonjen, dok Milorad Dodik zadovoljno priča o revidiranju nametnutih ustavnih nadležnosti na državnom nivou. "Atmosfera u kojoj je danas dijalog vođen daje povjerenje i uvjerenje da će Vijeće ministara imati snažnu potporu nove parlamentarne većine za sve ono što je kreativno i na evropskom putu", kaže Bevanda. Oduševljeni su valjda svi što je jedini pozitivan pomak u minulom periodu bilo usvajanje Zakona o državnoj pomoći i osnivanje Vijeća za državnu pomoć, ali i što EU nije uputila nikakve ultimatume niti postavila vremenske rokove za ispunjavanje obaveza. Vide, valjda, i izaslanici Evropske Unije da nema fajde pokušavati prodor u nezainteresirane glave bh. političara, i puštaju ih da se tempom tvrdoglave mazge brinu o bh. stanovništu. Ta nebriga za građane, međutim, ne egzistira samo u okvirima evropskih integracija. Ona egzistira dominantnije i značajnije u domenu privrednog razvoja, koji se građana tiče mnogo više nego možebitno pristupanje Uniji.
Građani Bosne i Hercegovine se šprdaju i zbijaju šale o političarima, ismijavaju njihov nemar, neukost i bahatu nezainteresiranost, međutim su to gorki vicevi u kojima je najtužnije to da su - istiniti. Po toj spoznaji zastaje knedla u grlu, osvrćemo se oko sebe i onda uviđamo da se nemamo zašto šprdati sa grčkom ekonomskom tragedijom, nemamo razloga zlurado se podrugivati padu američkog dolara, nema nikakve potrebe dopuštati eskalaciju schadenfreude-a nad klimavom španskom i talijanskom privredom. Ako je grčku riznicu pojela korupcija, talijansku mafija, špansku lijenost, američku nezajažljivost, naš potencijal za ekonomsku stabilnost i privredni progres nemilice je proždiran od svih navedenih pojava. Kao krunski faktori ističu se licemjerni tradicionalizam i lažni moral tako blizak lokalnom stanovništvu.
Kakve veze, pitat će skeptici, imaju tradicionalizam i moral sa privrednim progresom?
Postoji itekakva veza.
Sastav nestabilnog i korumpiranog političkog sistema neposredan je odraz tradicionalističkih tendencija etno-nacionalnih skupina. Birajući nesposobne državnike temeljem njihove porodične, regionalne, religijske ili nacionalne pripadnosti, nimalo ne nastojeći razumjeti i upoznati kompetencije kandidata kojima daju glas, državljani Bosne i Hercegovine otvoreno doprinose uspostavljanju aljkavih i nemarnih dužnosnika koji, pak, državne službenike angažiraju sukladno istim kriterijima. Posljedica je uočljiv nerad i neproduktivne aktivnosti koje nezaustavljivo crpe državne resurse, a da BiH pri tome nimalo ne napreduje. Štoviše, pogubni efekti recesije, povećanja cijena životnih namirnica i stalno rastuće nezaposlenosti vode Bosnu i Hercegovinu putem koji će njene građane i njihove potomke zasigurno koštati stabilne budućnosti. Sutrašnjica, naime, ne može biti svijetla, niti privreda može doživjeti renesansu bez intenzivnog angažmana na privlačenju proizvodnih investicija ili investicija koje će pospješiti smanjenje stope nezaposlenosti, prouzročiti rast društvenog proizvoda i učiniti državu BiH konkurentnom na svjetskom tržištu.
Nažalost, nadležni organi ne poduzimaju adekvatne korake koji bi postigli navedeni učinak. Zbog nepoznavanja stranih jezika, golemi broj državnika lišen je elementarne sposobnosti komunikacije sa inostranim privrednicima i korporativnim gigantima koji posjeduju toliko potrebna sredstva i odgovarajući interes za ulaganjem kapitala koji će odbacivati dobar prihod. Čemu je stranačkim kortešima i potrebna komunikacija sa inozemstvom, kad njihov interes ne počiva u korisnom dijalogu sa investitorima, nego u glasnom i upornom laganju biračima? Biračima je, pak, dovoljno znati državnikovo porijeklo, ime, prezime, džemat i krsnu slavu. Ne mora biti sposoban, imperativ je da bude „njihov“. U međuvremenu, pomenuti korporativni giganti svoja postrojenja polako premještaju iz zemalja Srednje i Zapadne Evrope u južne i istočne krajeve u kojima su troškovi proizvodnje i naknada radnicima znatno niže. Zašto Bosnu i Hercegovinu niko ozbiljno ne razmatra kao lokaciju na kojoj bi mogli procvjetati proizvodni kapaciteti tvrtki kao što su, primjerice, „Nokia“ ili „Samsung“? Ne toliko zbog manjka kadra, ne toliko stoga što im se takav poslovni potez ne bi kratkoročno, a možda i dugoročno isplatio, nego isključivo stoga što se u tom pravcu ne poduzimaju odgovarajući napori. A napori se ne poduzimaju stoga što su izabrani nesposobni. A nesposobni su izabrani zato što njihova sposobnost nije bila kriterij većeg broja birača koji su birali neinformirano i ne znajući drugo osim da je kandidat Bošnjak, Hrvat, Srbin, da je lokalac, da ga poznaju i prepoznaju, ili da je nekad nekom rekao nešto što ih je dobro nasmijalo.
Licemjerni tradicionalizam i lažno moralisanje uzrok su tome što se nijedan državni dužnosnik pri zdravoj pameti i sa željom da opstane na političkoj sceni ne bi usudio dirnuti u novac kojim religijske zajednice manipuliraju slobodno i neinhibirano, neopterećene porezima. Te zajednice su čak za nedoprinošenje punjenju državnog budžeta ( uprkos značajnim sumama kojima raspolažu i posluju ) nagrađene izdvajanjima iz tog budžeta u istom trenutku u kojem privreda kolabira i u kojem pola miliona ljudi ne može sanjati o zasnivanju porodice, kupovini nekretnine, ne može sebi predočiti bilo šta drugo osim nade da će im život jednom donijeti nešto više od preživljavanja. Oni nisu važni; važno je da bogomolje niču na svakom koraku, iako božijeg blagoslova nema ni za lijeka. Cinik bi rekao da je porez na dodatnu vrijednost nešto čemu se i ne mogu podvrgavati vjerske zajednice; obilježje većeg dijela (ruko)vodećeg klera ionako jeste da u stvarnosti ne prepoznaju, ne poštuju i ne cijene bilo kakve humane vrijednosti.
Licemjerni tradicionalizam i lažno moralisanje zabranjuju privredno eksploatisanje nekovencionalnih izvora, uprkos tome što je stanje privrede takvo da bismo se morali hvatati za svaku dostupnu slamku, i uprkos tome što bi nekonvecionalni izvori ( gadne li sintagme u ovoj državi i u njenim narodima! ) etablirali BiH kao potencijalno turističko središte sa značajnim prihodima i potencijalima za zaposlenje. Riječ je, naravno, o tri nesveta slova bh. politike o kojima se govori veoma malo i o kojima se svaka rasprava vješto izbjegava jer osjetljivim ušima većinom ne godi: legalizaciji marihuane, prostitucije i istospolnih brakova.
Evidentno je, dakle, da nas prividna odanost tradiciji i uporna propovijedanja nerijetko zasnovana na klerofašističkim koncepcijama – koči. Koči nas korupcija, koja je zaživjela kao neizostavan dio svakodnevnice, koči nas nepotizam, koči nas neimaština, nesposobnost vlasti, koče nas praznovjerja, koče nas zastarjela i unazađujuća međunacionalna i međureligijska mržnja, koči nas nerazumna i neproduktivna većina koja je u ovom demokratskom društvu čvrsto zasjela na šiju razumne manjine. Devijantne vrijednosti preuzimaju mjesto humanima, artikuliranima, racionalnima, a iracionalnim i besmislenim se proglašavaju ne one mogućnosti i opcije koje ne odgovaraju moralnoj strukturi te većine, nego one mogućnosti i opcije koje udaraju na iluziju kakvu stanovništvo očajnički nastoji izgraditi i prikazati za svoju osobnost.
Ovo društvo, dakle, koči njegova većina.
Njegovoj manjini pripada sumnjiva čast i teška dužnost da stanu na gas.
Tek se tada možemo nadati da ćemo krenuti naprijed.
