Čekati tramvaj u Sarajevu, u popodnevnim satima jedne subote, nije trebao biti nikakav naročit poduhvat; da u Bosni i Hercegovini, međutim, i stajanje na tramvajskoj stanici ne garantira mir i spokoj dokaz je šesnaestogodišnji R.K. koji je 15.12.2012. godine izboden u predjelu ruke od strane dvojice petnaestogodišnjaka.
Tučnjave u Sarajevu, Visokom, Kiseljaku, Zenici, Gradačcu, Banja Luci, Trebinju, Bijeljini. U sarajevskom naselju Ilidža nedavno je izboden zaštitar i došlo je do okršaja vatrenim oružjem, u Šamcu suprug zatočio pretučenu suprugu, u pucnjavi na Alipašinom polju u Sarajevu povrijeđen muškarac, u Mrkonjić Gradu maloljetnici slupali ukradeno vozilo, u Trebinju opljačkana benzinska pumpa, u Sarajevu ukraden Audi A6 Direktora Agencije za borbu protiv korupcije, u Banja Luci ukradeno suho meso, u Novom Travniku bačena bomba u dvorište porodične kuće, a sve nabrojano samo je djelić sveopćeg sigurnosnog kaosa u Bosni i Hercegovini posljednjih mjeseci. Nasilje i kriminal odvažno kroče kroz gotovo četiri miliona građana, i gotovo svi, počev od organa reda, odvažno i dosljedno okreću glavu. Zaboravila se, i za primjer se ne uzima, ona vijest od novembra 2011. godine u kojoj se moglo pročitati da je Zoran Čegar, visoko pozicionirani službenik Federalne uprave policije, lišio slobode izvršioce teškog krivičnog djela koje je zatekao prilikom pretovara određenih količina naoružanja iz jednog vozila u drugo. Scena je, prenosili su članci, bila filmska: profesionalnom bravurom Čegar je zapovijedio osumnjičenima da polože oružje, a potom ih je drškom pištolja i Norrisovskim polukružnim savladao i svezao do dolaska pojačanja. U aprilu 2012. godine Sarajevo je bilo svjedokom još jedne herojske scene: kada su dva punoljetna lica na ulici pokušala izvršiti razbojništvo nad ženom i ukrasti joj tašnu, ista se hrabro branila, da bi joj potom u pomoć pritekao sugrađanin koji je jednog razbojnika svojski namlatio, dok je drugi uspio pobjeći.
Ove vijesti, ma koliko bila prožete holivudskim senzacionalizmom, nisu vijesti koje je trebalo olako prenebregnuti. Postupanje Zorana Čegara i neznanog građanina neobična je pojava i hvalevrijedan izuzetak od uobičajene apatije koja je postala obilježje bh. društva i njegovih pripadnika. Policajci danas više nisu, ako je vjerovati starim ljudima, strah i trepet kriminalcima poput nekadašnje milicije; njihove su ovlasti ograničene nužnim poštivanjem ljudskih prava, njihova pojava nije zastrašujuća, batinanje po tabanima više nije efikasan način rehabilitacije, i uniforma, ma kako uočljiva bila, ne obeshrabruje zločince. Utoliko je izraženija hrabrost jednog čovjeka koji staje nasuprot nekolicini opasnih kriminalaca, od kojih je jedan u Čegarevom slučaju po novijim saznanjima pripadao krvoločnoj jedinici „Škorpioni“, suprotstavljajući se eventualnoj upotrebi vatrenog oružja, i riskirajući život da bi na djelu uhvatio i pred lice pravde doveo počinitelje krivičnog djela.
Ta hrabrost upečatljiva je i stoga što je, primjerice, tramvaj u kojem se vozio Denis Mrnjavac bio dupke pun, pred licima nijemih i prestravljenih posmatrača nije zjapio otvor na vrhu cijevi pištolja, nego je balavac sa nožićem u ruci ugasio jedan mladi život, a da nikome nije palo na pamet intervenirati i spriječiti smrt jednog djeteta. Jednako je mnogo ljudi bilo u okruženju kada su napadači u Visokom izvršili atak na pripadnike specijalne policije, jednako je mnogo ljudi u okruženju gotovo uvijek kad neko skonča, a taj se konac mogao preduhitriti sa mrvom hrabrosti i inicijative.
Mnogo je Denisa u ovoj okrvavljenoj Bosni i Hercegovini; mnogi ne skončavaju od ubodnih i prostrijelnih rana, nego se njihovi duhovi polagano gase pod pritiskom nemilosrdnih životnih okolnosti koje čine bh. svakodnevnicu. Neki Denisi u nemogućnosti su redovno se školovati i snositi troškove naobrazbe; takvi Denisi, zarobljeni siromaštvom, odrastaju da budu ogorčeni i neispunjeni članovi društva, koji će možda jednog dana ući u kafić i pucati u konobara koji ih odbije poslužiti, ili će pak u očajanju kojeg ni sami nisu svjesni, zabluđeni nekom ideologijom ili pak fundamentalizmom, izaći na prometnicu i zapucati u pravcu ambasade. Neki Denisi ne mogu zadovoljiti osnove prohtjeve i potrebe, neki Denisi isprate roditelje u preranu smrt i bivaju prepušteni samostalnosti, a da za nju nikako nisu bili spremni ni moralno, ni materijalno. Nema heroja u državnicima, koji onako nijemo gledaju smrt naroda kao što nezainteresirane kukavice ustuknu pred smrću pojedinca. Moć je u njihovim rukama, i oni ju koriste za sopstvene ciljeve, dok narodi stradavaju. Nema heroja u građanima, koji se znaju samo uspješno snebivati, a nijednom kretnjom, nijednim uzdahom, nijednom riječju, pismenom, usmenom, nijednom konkludentnom radnjom ne doprinose potencijalnom boljitku. Ne žele građani BiH da otpušteni pripadnici oružanih snaga imaju sredstva za egzistenciju, ne žele građani BiH da poljoprivreda nanovo funkcionira, ne žele građani BiH da njihove životne sredine budu slobodne od zagađenja i neodgovornih kompanija-zagađivača, ili da se političari počnu ponašati odgovorno i formiraju makar to nesretno Vijeće ministara, jalovo i beskorisno. Nema ni u Dodiku Miloša Obilića niti kojeg drugog srpskog junaka, jer dok Dodik uporno istupa u odbrani Republike Srpske, narod u Republici Srpskoj izdiše pod teretom manjkave egzistencije, a uvjeravanja da privreda funkcionira samo su sol na bolne rane koje će uzrokovati to da Republika Srpska stoji nad narodom poleglim po tlu od gladi i neimaštine. Nema u Draganu Čoviću braće Zrinski niti kojeg drugog hrvatskog junaka, jer dok Čović štiti svoju golemu imovinu, nesretni se pojedinci u Hercegovini pomalo bave sitnim kriminalom, hrane ublehama o Herceg-Bosni, i tiho skapavaju. Nema u Sulejmanu Tihiću Husein-kapetana Gradašćevića niti kojeg drugog bošnjačkog junaka, jer dok Tihić zagovara status quo, orkestrira intrige i skromno promovira umjerenost, Bošnjaci slušaju one glasnije potencijalne vođe koji viču, viču, viču – pogrešne stvari, potencijalno destruktivne, i kobne po pomirenje.
S druge strane, fenomen nacionalnih i narodnih ratnih heroja opstaje na štetu svih. Tako se u okvirima srpskog etnosa u BiH kao heroji propagiraju lideri vojske RS Ratko Mladić, Radovan Karadžić, Vojislav Šešelj, Biljana Plavšić i brojni drugi, u okvirima hrvatskog etnosa lideri Herceg-Bosne i hrvatski ratni vojskovođe Dario Kordić, Tihomir Blaškić, Slobodan Praljak, Jadranko Prlić, Valentin Čorić i brojni drugi, u okvirima bošnjačkog etnosa Naser Orić, Ramiz Delalić, Ismet Bajramović, Mušan Topalović, Juka Prazina, Zulfikar Ališpago i brojni drugi. Nažalost, u takvim se uzorima ne može pronaći odraz onog istinskog ljudskog junaštva koje BiH danas potrebuje; u njima se može pronaći samo odjek nacionalne, kolektivne potrebe da se navodni ratni heroji egzaltiraju do stepena u kojem će efektno poslužiti kao simbol pogubnog nacionalizma.
Takvi ne trebaju Bosni i Hercegovini.
Bosna i Hercegovina treba heroje duha, heroje uma, heroje srca.
Bosna i Hercegovina treba heroje koji će znati pogledati sveukupnost ambisa ka kojem državljani BiH, bili oni Hrvati, Bošnjaci, Srbi, Ostali ili Neopredijeljeni, nezaustavljivo koračaju, a da ne slegnu ramenima, nego da progovore, ukažu i ponude rješenje, i to ne rješenje koje će odgovarati nacionalističkim težnjama, nego rješenje od kojeg će profitirati prevashodno pojedinci – građani. Primjere moramo nalaziti u onim ljudima koji su arikulirati vrijednosti u sebi, koji nisu dozvolili da budu zavedeni, koji su objektivni i nepristrasni u dovoljnoj mjeri da im je na umu spas čovjeka koji živi svoj obični život, a ne samo spas religije, ili spas nacije, ili spas partijskih interesa. Ne postoje čista srca samo u bajkama, ne postoje umni ljudi samo u fikciji, ne postoje uzvišeni duhovi samo u religijskim tiradama. Naprotiv, ti su ljudi oko nas; katkad ih prepoznamo, katkad ih za hrabrost vlasti nagrade, uberu političke poene na takvom javnom eksponiranju, a junaci potom tonu u zaborav.
To je ono što ne smijemo zaboravljati, i što moramo neprestano ponavljati.
Postoje ljudi među građanima Bosne i Hercegovine, postoji čovjek u svakom od nas.
Samo se morao boriti i savladati sve terete, lažne terete, pod kojima neljudi nastoje ugušiti našu humanost.
Tako ćemo pobijediti.
