Nudeći odgovore na brojna pitanja o Svjetskom Bošnjačkom Kongresu, njegovim ciljevima, djelovanju, i sopstvenim stavovima o nijansama egzistencije istog, lider je bio u najmanju ruku konfuzan, u najveću – kontradiktoran.
Naravno, možda je takav nastup direktna posljedica traljavo osmišljenog i na brzinu sklepanog Kongresa. Sami akti te panbošnjačke institucije, koji vrve nedorečenostima, kontradiktornostima, dvojbenim gramatičkim i leksičkim momentima i elementarnim nepoznavanjem historije ( Njegošev “Gorski vijenac” je, recimo, nadahnuo “istragu poturica”, iako je isti napisan dobar vijek kasnije ), u posvemašnjem su neskladu sa Cerićevim izjavama.
Tako Svjetski Bošnjački Kongres kroz sveukupnost organizacionih akata provlači strogo islamsku komponentu. Zazivanje Allaha i Allahove milosti, isticanje paragrafa sa podnaslovima poput “Toba i dova”, podvlačenje nerazdruživosti Islama i bošnjačkog etnosa, kao i citiranje kur’anskih ajeta i hadisa kontinuirano su prisutni, i ne ostavljaju nikakvog mjesta sumnji o tome da je SBK čisto muslimanska organizacija, pri čemu nijedna referenca ne upućuje na alternativu. Ovaj literarni Gleichshaltung bivši reis decidno – negira. Njegov stav i izneseno shvatanje, dakle stav i shvatanje lidera SBK, upiru se na Iliju Garašanina i po zlu poznate “Načertanije”, u kojima se ističe postojanje Bošnjaka pravoslavne, katoličke i muhamedanske vjere, te na shvatanje da je jedno od osnovnih ljudskih prava pravo na slobodu mišljenja, vjere i savjesti, po čemu svaki Bošnjak ima puno pravo da kao pripadnik te nacije vjeruje u šta god želi i kako god želi. Dalje Cerić ističe da postoji mnogo Bošnjaka širom svijeta koji su i pravoslavci i katolici, sa punim pravom da se smatraju jednakopravnih pripadnicima bošnjačkog etničkog korpusa. Ne objašnjava Cerić zašto se onda nigdje u aktima Kongresa ne zazivaju ni Krist ni Bog, ne citiraju se ni Sv. Pavao niti Sv. Sava, ali se zato dobro i neposredno podvlači kako sekularizam nije termin drag bivšem reisu, niti on Bosnu i Hercegovinu želi vezati za taj pojam. “Zašto se samo Bosna i Hercegovina mora zvati sekularnom?”, pita Cerić, i usput demonstrira eklatantno nepoznavanje društvenih tokova u suvremenim evropskim nacijama koje taj epitet, za Cerića pogrdan, nose s ponosom. Ateisti, pak, za Cerića ne postoje; istaknuta je sloboda svakog Bošnjaka da vjeruje u šta želi, ali ne i da ne vjeruje, što u kombinaciji sa njegovim pogrdnim shvatanjem sekularizma jasno govori o tome koji su faktori u bošnjačkom korpusu ili uopće u državi BiH za njega najnepoželjniji: oni otporni na religijske manipulacije kao neizostavan dio domaćeg političkog života.
Nedorečenost i kontradiktornost ne jenjavaju ni na upit o možebitnoj bošnjačkoj državi. Iako Svjetski Bošnjački Kongres nemušto i sporadično iznosi napomene o multietničnosti Bosne i Hercegovine, iako se govori o bošnjačkoj potrebi za suverenom državom kao potrebi čije je zadovoljavanje jedan od ciljeva Svjetskog Bošnjačkog Kongresa, iako su tokom osnivačke skupštine Kongresa iznošeni osvrti na bošnjački kongres iz 1993. godine na kojem je ideja Bošnjakistana na 44 % bh. teritorije od dobrog dijela učesnika maltene aklamacijom izglasana, Cerić govori o Bosni i Hercegovini kao multietničkoj državi koja je jedino moguća kao takva, i za koju je jedino bitno da Bošnjaci kao većinski narod budu jednakopravni sa drugim narodima. Uprkos navodima sadržanim u aktima SBK-a, Cerić negira bošnjačka državotvorna stremljenja, i ni jednom riječju ne otvara pitanje koje je, u tim istim aktima, istaknuto kao jedan od osnovnih ciljeva zbog kojih je Kongres osnovan.
Kako je i temeljem čega Cerić zaključio da Bošnjaci nisu jednakopravni, to samo on zna. Valjda je potrebno gore pomenuto eklatantno nepoznavanje prilika da bi Cerić u potpunosti zanemario činjenicu da su upravo građani BiH, ta endemska vrsta, po pravu, sopstvenoj volji i izboru autohtoni predstavnici države koja se – gle čuda – zove upravo Bosna i Hercegovina, nepobitni građani drugog reda koji za razliku od naglo obespravljenih Bošnjaka nemaju ni broj predstavnika koji bi poštivao paritet, ni člana predsjedništva, ni relevantan klub delegata u Domu naroda bilo kojeg zakonodavnog tijela u BiH, ni sistem zaštite vitalnog nacionalnog interesa na koji bi se imali povoda upirati daleko više obzirom da su derogirani u sopstvenoj, suverenoj, nacionalnoj državi.
Neki drugi ciljevi su ipak u više navrata tačno i intenzivno naglašavani; jedan od njih, najčešće pominjan, jeste djelovanje u pravcu toga da se nikad ne ponovi genocid nad Bošnjacima, da niko nikad ne siluje bošnjačke majke i sestre, da nikad niko ne vrši progone i da niko nikad ne vrši zločine nad pripadnicima bošnjačkog naroda. To je upravo onaj najiluzorniji i najapstraktniji cilj koji paradoksalno izaziva najjače aklamacije, a da sam po sebi ne govori niti znači bilo šta u aktima jedne institucije osim što dobro zvuči i što izaziva opće oduševljenje. Hoće li Cerić, Zukorlić, Tunjo, Tokić i ostali politikantski klovnovi organizirati i trenirati paravojne formacije koje će biti spremne stupiti u borbu onog trenutka kad nešto ugrozi bošnjačku opstojnost? Hoće li možda oni navući maskirne uniforme, zgrabiti puške i sa ostatkom bošnjačke dijaspore koja je utekla iz Bosne i Hercegovine u odsudnom času stati na branik etnosa, između razularene neznane sile i bošnjačkih majki? Ovdje bi uz “hoće” neizostavno išao i kolokvijalni termin za muško spolovilo. Jasno je, i iz akata, i iz Cerićevog upornog inzistiranja, da je korištenje izraza “genocid” populistički efektno oružje kojem se veoma teško suprotstaviti, a da nadrimudraci iz bošnjačkog korpusa protestanta ne okrste ustašom ili četnikom, stranim plaćenikom i domaćim izdajnikom. Upravo to je razlog zbog kojeg Cerić inzistira na korištenju istog u političkom diskursu, i ako je to činio kao reis, utoliko će to više činiti kao nezavisni predstavnik civilnog društva. Iza nesporne historijske činjenice genocida najlakše se sakrivaju finansijske malverzacije vještih demagoga.
No, da sve ne bude razočaravajuće nesuvislo, pobrinula se Cerićeva izjava da se SBK neće, i nema potrebu, uključivati u direktno političko djelovanje na području BiH. Iako se nije mogao decidno izjasniti o tome koja bi trenutna politička snaga u BiH mogla biti nosilac i provodilac ideja Svjetskog Bošnjačkog Kongresa, naglasio je da SBK kao međunarodna institucija neće osnivati političku partiju na području BiH, niti uzeti direktno učešće u političkom životu, konzekventno implicirajući da će i njegov angažman biti udaljen od aktuelne državne političke scene. Da Mustafa ef. Cerić, donedavni lider Islamske zajednice u BiH i aktuelni predsjednik Svjetskog Bošnjakog Kongresa, ništa drugo nije rekao, ova bi izjava dostajala za uzdah olakšanja sekularnom građaninu BiH. Gotovo dvadeset godina reisovanja je, reklo bi se, i više nego dovoljno političkog djelovanja za bilo koga.
Vezani tekstovi:
Vuk Bačanović: Svjetski bošnjački kongres-Nacija kao zajebancija
Bosna i Hercegovina treba svoje heroje
