Kad su dušebrižnici svojedobno naricali nad Dejtonskim sporazumom kao luđačkom košuljom kojom je međunarodna zajednica zaogrnula državu BiH, previdjeli su bitan fakat:
Luđačka košulja jedino je ruho koje upravo i pristaje luđacima.
Jedva se u obilju života kojim vrvi država Bosna i Hercegovina može zamijetiti pribran i razuman životni oblik. U vicevima, glupi su Bosanci. U stvarnosti, besprimjerna, ajnštajnovski neograničena ludost krasi i Bosance, i Hercegovce, i Srbe, i Hrvate, i Bošnjake, i judeo-kršćane, i muslimane, i ateiste, i agnostike, i obrazovane i neobrazovane, i obrezane i neobrezane, i konstitutivne i ostale, i profesionalce i amatere, i umjetnike i naučnike, i vjernike i nevjernike.
Međutim, svi su ledeno mirni, ravnodušni i nezainteresirani kad Stefan Fule, napokon na kraju strpljenja, kaže: “Sa žaljenjem konstatujem da političke partije u posljednje tri godine nisu uspjele da naprave nikakav značajan napredak na izvršenju presude u predmetu Sejdić-Finci. Proces u kojem je EU pružila pomoć nije doveo do opipljivih rezultata zbog nesposobnosti političkih lidera da deklarisano obećanje pretvore u konkretno djelovanje. Žalim što su se neki politički lideri fokusirali na svoje stranačke i etničke interese s ciljem očuvanja i daljeg jačanja aranžmana koji su rezervisani za tri konstitutivna naroda umjesto na izvršenju same presude. Odsustvo djelovanja stranačkih lidera u pogledu programa pristupanja EU jasno će podrijeti proces evropskih integracija BiH i statusa zemlje kao kredibilnog partnera EU. Još jedni Opći izbori suprotni Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima bili bi, također, neprihvatljivi, ozbiljno bi narušili legitimitet i kredibilitet izabranih organa zemlje.”
Kad Fule otkaže treću rundu pregovora o pristupanju čemerne države Evropskoj Uniji, niko se ne češe po glavi, niko ne skače, niko ne viče, niko ne mari, i niko ne mahnita.
Za mahnitanje je bh. kolektivitetima (jer se prosječan bh. stanovnik bolje osjeća u krdu nego li u sopstvenoj koži) potreban daleko trivijalniji motiv.
Mahnita tako bošnjački živalj posljednjih nekoliko dana, jer je Munira Subašić uklonjena sa zasjedanja Generalne skupštine. Mahnita bošnjački živalj, kao da je raspojasano mahanje transparentima u renomiranoj globalnoj instituciji nešto što ne ide protiv svakog poštovanja koje je predstavnici žrtava (kasnije ćemo vidjeti i kakvoj “predstavnici”) ukazano pozivanjem da prisustvuje zasjedanju. Zaboravio je mahniti bošnjački živalj detaljno obrazložen i potkrijepljen prilog iz 2008. godine, prikazan u pokojnoj emisiji “60 minuta”. Munira Subasic u tom prilogu otvoreno priznaje: u svom vlasništvu ima dvije kuće u Sarajevu, kuću u Srebrenici, od kojih je sarajevska trokatnica nedavno izgrađena i služi predstavniku državne vlasti kao iznajmljeno dobro! Sa tužnim smiješkom Munira Subašić izjavljuje: “Ja imam primanja, vjeruješ li ti, mjesečno blizu četiri hiljade maraka. E, jebem mu majku, more mi, vala, biti dvije da trošim, da uživam k'o lord, a dvije da u nešto... A vjeruješ li da sam ja nezadovoljna?” Svoje nezadovoljstvo Munira Subašić liječila je davajući sinu službeni automobile udruženja “Žene Srebrenice” na korištenje (džip doniran od UN-a), i vješto manipulirajući BH Telecom-ovom donacijom od 300.000,00 KM, od koje je po njenim riječima oko 18.000,00 KM utrošeno na renoviranje prostora u kojem je smješteno udruženje, “nešto malo” na funkcioniranje udruženja, a oko 100.000,00 KM je ostalo na računu. Munirino “nešto malo” iznosi otprilike 170.000,00 KM. Mahniti bošnjački živalj, međutim, ne mari i ne pominje one Srebreničanke koje danas jedva sastavljaju kraj s krajem, ali zato spremno dočeka podržati kriminogenu predstavnicu odstranjenu sa zasjedanja zbog kršenja protokola.
Ne mahnita bošnjački živalj ni što im se kao zaštitnik nacionalnih interesa nameće nezajažljivi bivši klerik, ne mahnita ni kada političari do krajnje tačke neukusa eksploatiraju tematiku genocida, ne mahnita ni kada izabrani predstavnici njihovog naroda kradu, lažu, varaju i pljačkaju, ni kada pune džepove na njihov račun, ni kada zanemaruju, nipodaštavaju i ponižavaju pripadnike tog istog naroda beskrupuloznim nemarom spram njihove dobrobiti, ne mahnitaju kada se u Federaciji BiH privatizacijom uništavaju nekoć respektabilna preduzeća, ne mahnitaju kada se radnicima uskraćuju osnovna prava i kada se s njima poigrava surovi establišment, ne mahnitaju kada na ulicama bjesni kriminal, a lažni zaštitnici njihovih interesa lagodno šeću okruženi tjelohraniteljima i službenim vozačima, ne mahnitaju kada Zemaljski muzej kao spomenik upokojene kulture izdiše u središtu glavnog grada.
Mahnitaju i bosanski Srbi, koji četuju sajberspejsom, promoviraju i podržavaju Dodika, glorificiraju Ratka i Radovana, pale državne zastave i mašu grčkim u inat ljubiteljima reprezentacije BiH, ali ne mahnitaju kada pod krinkom odbrane njihovog slavnog grba ruka entitetskih vlasti grabi košulju s njihovih leđa i ostavlja ih gole, bose, u oskudici i sa izvjesnijim opstankom Republike Srpske nego što je njihov sopstveni, ne mahnitaju kada Litvanci pljačkaju “Birač”, ne mahnitaju kada Željeznice Republike Srpske duguju preko 200 miliona KM, ne mahnitaju kada se rasparčava entitetska imovina u korist plata, naknada, beneficija i inih privilegija vladajuće klike, ne mahnitaju kada se spas entitetskog budžeta očekuje od MMF-ovih tranši, a penzioneri i radnici zapadaju u sve dublju bijedu i teže siromaštvo.
Mahnitaju i bosanski Hrvati, preko čijih leđa Čović i nezajažljiva politička banda kupi političke poene i pretvara ih kuće na Makarskoj rivijeri, vile u Hercegovini, stanove u Mostaru, Širokom Brijegu, Čapljini i Sarajevu, a ne mahnitaju kada reprezentativni posjednici hrvatskih krvnih zrnaca nijednog trenutka ne mare za sopstveni narod nego za vlastite džepove, u dobroj staroj maniri Radovana Karadžića i njegove epske konstatacije: “narod nek’ ide u pičku materinu”, ne mahnitaju kada Mostar tone u političkom kaosu, ne mahnitaju kada se zatvaraju kulturne institucije, ne mahnitaju kada stopostotni invalid živi u trideset kvadrata pod krovom koji prokišnjava, ne mahnitaju kada mladi u Mostaru ginu zbog nacionalistički motiviranog nasilja, ne mahnitaju kada se dijagnostika u zdravstvenim institucijama čeka po godinu dana.
Mahnitaju i bosanski muslimani, zaneseni religijskim opijumom, čvrsti u odbrani svojih efendija i svoje uleme, poletni da se prostru pred Islamsku vjersku zajednicu u BiH. Poletni su ti bosanski muslimani da luđačkim entuzijazmom stanu ispred hodže pravosnažno osuđenog za pedofiliju i brane ga od najezde bezbožnih novinara, jer je, eto, “njihov čovjek”. Ne mahnitaju kada Islamska vjerska zajednica u BiH odbija ukopati starog preminulog muslimana zato što godinu od posljednjih tridesetak nije uplatio mizernu članarinu, ne mahnita kada bivši reis udara na ljudska prava i poziva na “sarajevsko proljeće, ne mahnitaju kada se ekstremisti promoviraju kao “pravi muslimani”.
Mahnitaju i pravoslavci, ublebani tamjanom, ako se slave entitetskih institucija proglase kršenjem sekularizma i eklatantnim primjerom netolerancije spram drugih vjera i nevjera, mahnitaju ako neko dirne u čestitost popova, mahnitaju ako se negdje ne služi svinjetina, ali ne mahnitaju kad popovi ispoljavaju nemoralne i neljudske žudnje, ne mahnitaju kad se razotkriva Kačavendino orgijanje i njegov beskrupulozni kriminal, ne mahnitaju kada se javnosti razotkriju novci koji se isisavaju iz njihove imovine da bi poduprle raskoš i bogatstvo vladika i episkopa.
Mahnitaju katolici kada se Međugorje proglašava najvećom poreskom utajom u povijesti, mahnitaju kada se zapale vrata crkve, mahnitaju kada im se ne dopušta gradnja monumentalnih križeva, ali ne mahnitaju dok njihovi biskupi grade rezidencije i kite se zlatnim nakitom, ne mahnitaju dok ta njihova Crkva u susjednoj državi nastoji zatrijeti svaku nadu u razvoj razumne misli, ne mahnitaju nad anakronim shvatanjima koja nastoje u djeci razbuditi iste demone i usaditi iste bezumne strahove koje je već usadila njihovim roditeljima.
Mahnitaju ateisti, jer im je religija suluda, a svugdje se provlači i nameće. Ne mahnitaju radi svjetovne države koja propada.
Mahnitaju konstitutivni, usađeni u svoje zabrane, kad se dirne u taj privilegirani status, ali ne mahnitaju kad zarad nacije žele žrtvovati budućnost svoje djece konstitutivnom statusu, žele žrtvovati državu i njen prosperitet demonu nacionalizma.
Mahnitaju ostali, jer su na margini, jer nemaju jednakopravan status, jer su uvrijeđeni i degradirani od države u kojoj su se rodili, a ne mahnitaju kada je potrebno zdušno i zajednički pristupiti aktivnom djelovanju da se država promijeni nabolje.
Ne mahnitaju profesionalci iako samo mito i korupcija imaju prođu.
Ne mahnitaju amateri, iako ih bolno jadan obrazovni sistem nikad neće učiniti profesionalcima.
Ne mahnitaju umjetnici, iako samo podobni od umjetnosti i političke sinekure žive.
Ne mahnitaju naučnici, iako je jedina priznata, podržava i finansirana nauka – viša matematika političkih jednažbi.
Ne mahnita međunarodna zajednica, iako ovdašnji zaslijepljeni narodi ne vide mrkvu, nego bi jedino bili kadri osjetiti štap.
Ne mahnita narod, iako je davno žrtvovao košulju i već se sprema državnicima predati kožu.
Malobrojni razumni čekaju, i nadaju se, jedinom logičnom, realnom, razumnom ishodu u ovoj gomili nesklada. Malobrojni čekaju i nadaju se jedinom logičnom ishodu notornog mahnitanja zbog trivijalnog i ravnodušnosti zbog bitnog, oni se nadaju jedinom bistroumnom izboru, jedinom što prav-zdrav čovjek može uraditi kada se u jednu malu kuću stijesni bijesna čeljad koja se, umjesto predavanja skladu, gloži i ruši krov nad sopstvenom glavom.
Nadaju se da će neko konačno zaključati kuću i pustiti da je luđaci sami na sebe sruše.
Čemu, uostalom, takva zajednica treba svijetu? Svijetu je dosta luđaka.
Došlo je vrijeme da se takvima prepusti da propadnu u svom ludilu, i da zdrav razum, barem na trenutak, osjeti olakšanje.
