<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Loris Gutić: Napad na učesnike &quot;Merlinke&quot;-Čovječnost na kušnji slobode

Ni politika niti njeni zadrigli nosioci nisu mogli ubiti svijest u domaćem čovjeku. Ne, oni možda imaju moć da otmu, da ukradu, da pronevjere, da lažu, ali ne i da zadru u čovjekovu nutrinu.

03. februar 2014, 12:00

Prvog februara 2014. godine, u Sarajevu je došlo do tragedije: nekoliko maskiranih osoba upalo je u prostorije Art kina Kriterion, gdje se održavao Međunarodni festival queer filma “Merlinka”, i fizički napalo sudionike.

Utoliko je strašnija bila ta tragedija, što u njoj nije umro muškarac, nije umrla žena, nije umrlo dijete. Utoliko je strašnija bila ta tragedija što u njoj niko nije pao istinskom, opipljivom žrtvom, što niko na koga bismo mogli pokazati prstom nije ubijen, uništen, zbrisan i učinjen mučenikom ideje koja nije ideja većine. Utoliko je strašnija ta tragedija, što je u njoj žrtvom pao ideal u koji se svaki pojedinac kune, na kojem je zasnovana ta krhka vizija demokratije, o kojoj ovisi opstanak kapitalizma kao ekonomskog spomenika mogućnosti, od koje na koncu, ili bolje na početku, zavisi sveukupnost postojanja čovjeka kao jedinke, ljudi kao kolektiva.


Taj ideal, to je ideal slobode. Zaokupirani svakodnevnim tegobama, opterećeni religijskom, etničkom, nacionalnom, povijesnom netrpeljivošću, zadubljeni u sopstveni mikrokozmos, koji nikada i nigdje nije tako jednostavno i tako efektno sažet kao u lakonskoj frazi “u se, na se i poda se”, građani BiH zaboravljaju šta je to sloboda. Građani BiH zaboravljaju da je sloboda u srži svakodnevne ljudskosti, da mora biti zastava svega onoga što ljudskost slavi, a ne ponižava, što je uzdiže, a ne povređuje. Ljudskost mora biti zastava svega onoga što je drži neprikosnovenom karakteristikom koja mora doći prije svega i iznad svega, da bi opstanak čovječanstva bio odlikovan napretkom, a ne potonućem u bezdane iz kojih se teškim mukama izašlo.

A teškim se mukama izašlo iz mraka na svjetlo, i mnogo je krvi proteklo da bi ljudi postali i ostali “slobodnjaci po imenu i prirodi”.

Lako je zaboraviti ono što je sada tek mračna sjena bačena minulim godinama, lako je previdjeti da je nekoć čovjek mogao biti rob, da je nekoć čovjek mogao biti kmet, da je nekoć bio tek govorom i natruhom razuma odvojen od nemušte životinje.

Lako je zaboraviti negdašnji robovlasnički poredak, u kojem su slučaj i ratna sreća čovjeka i njegovu slobodu mogli neometano sputati.

Lako je zaboraviti feudalizam u kojem je šačica moćnika imala jedinu moć koju je ikada trebala, a to je da čovjeku oduzmu slobodu izbora.

Lako je zaboraviti socijalističku diktaturu u kojoj se mnoštvo jedinki primoravalo na prisilnu jednakost, u kojoj je homogenost bila diktirana i zahtijevana, u kojoj je čovjekovo tijelo šetalo nezauzdano, a duh bivao stegnut u prihvatljive društvene kalupe. Ne, socijalizam nije bio spomenik ni slobodi, ni jednakosti, jer je sloboda bila kontrolirana, a jednakost nametnuta.


Lako je zaboraviti da i danas opstaju sistemi kruto ustrojeni na tradicionalizmu i fundamentalizmu, lako je zaboraviti da ljudi u takvim sistemima preživljavaju okovani lancima sačinjenim u božije ime.


Nepobitna je istina da ljudi nisu jednaki, niti su kad bili, niti će kad biti. Svaki je ljudski kolektiv smjesa različitosti. I ta različitost nije nešto što bi trebalo eliminirati; ta različitost je nešto što treba slaviti, što treba podsticati, što treba razumjeti, i što treba prihvatiti.


Različitost je bogatstvo koje se u Bosni i Hercegovini neprestano nastoji zatrijeti, jer su građani BiH većinom neuki, zaslijepljeni trivijalnostima, zarobljeni tradicionalističkim poimanjima koje dosljedno unižava njihovu čovječnost ili je podvrgava ideološkim i fundamentalističkim apsurdima protivnim svemu onome što priroda određuje i dopušta čovjeku.


Skrnavljenje džamija i crkvi, institucija i groblja, bujanje destruktivnih pokreta i ideologija poput četništva, vehabizma, ustaštva, militantnog ateizma, fašizma, komunizma, intenzivan porast kriminala, prihvatanje korupcije kao neizbježne niti u domaćem društvenom tkanju, prizivanje i oslanjanje na povijesne relikte iz kojih nikada nije izronilo ništa progresivno i ništa univerzalno vrijedno, to je ono što stanovnike BiH danas ne iznenađuje.


A trebalo bi iznenaditi, trebalo bi šokirati, trebalo bi razbuditi žeđ, žudnju, poriv da se protiv toga bore i da to suzbiju, da se oslobode, i oslobađajući se devijantnosti, oslobode svoju svijest, svoju bit, svoju ljudskost.


Ne možemo tragati za krivcem koji nam je sadašnjost učinio gorkom, a da baš nikada ne pogledamo u ogledalo.


Ni politika niti njeni zadrigli nosioci nisu mogli ubiti svijest u domaćem čovjeku. Ne, oni možda imaju moć da otmu, da ukradu, da pronevjere, da lažu, ali ne i da zadru u čovjekovu nutrinu.


Ni sistem ni svijet nisu mogli prodrijeti u nas da bi nas lišavali, sloj po sloj, onoga što jesmo i što moramo biti.


Ni Istok ni Zapad nisu oduzeli domaćem čovjeku moć rasuđivanja, mogućnost izbora, sposobnost odluke ni glas savjesti.


Ne, u svojoj suštini, čovjek je izvanredno različita i jedinstvena jedinka, i samo kao jedinstvena jedinka dio je cjeline.

I samo slobodan, prihvatajući druge kao takve, može uistinu biti jedinka istoznačna čovjeku.



“Drug splavarima i ugljarima, drug svima koji se rukuju,
Uz piće i iće svetkuju,
Učenik sa prostima, učitelj sa svjesnima,
Početnik, a ipak kušan zimama i ljetima,
Mnogih sam boja i mnogih kasta, svakog ranga i vjere,
I farmer, strojar, slikar, gospodin, mornar, kveker,
Uznik, šminker, prznica, advokat, liječnik i pop.
Opirem se svemu sem svojoj raznolikosti,
Zraka kojeg dišem ostavljam za druge,
Ne mirujem, makar na svom mjestu stojim.”
(Volt Vitman)