Marko Tomaš: Nakon Banjaluke

Marko Tomaš, pisac, boravio je u Banjaluci povodom promocije svojih dosadašnjih izdanja i osvrnuo se na svom FB profilu na tu posjetu

Marko Tomaš / 28. Oktobar 2017

Jučer u Banja Luci, baš dok sam komentirao kako ne prepoznajem pola grada jer je raskopan i pun kranova i prijetećih betonskih kljunova koji ne mogu postati ništa lijepo, čujem da su raskopali Skadarsku ulicu. U njoj se nalazi moja beogradska kancelarija i predvidio sam da će cijelu ulicu raskopati još kada sam vidio da nešto čačkaju oko česme nadomak Šikarice, koja je, jelte, rečena kancelarija. 

Razlog zašto se u Beogradu često raspadnem emotivno je jednostavan. Puno je ljudi u tom gradu koje volim i uvijek imam osjećaj da nemamo dovoljno vremena, da si nismo dovoljno rekli, posvetili. To me smeta. 


I smeta mi kada raskopavaju naš svijet, kad nam brutalno u oči govore da na planetu ne postoji niti jedan milimetar prostora koji bi njima bio svetinja, a potpuno ih nije briga za to što mi imamo naša sveta mjesta, jer bez njih bi bili u potpunom raspadu. 



Otimanjem svijeta, naših malih svetih mjesta zapravo nas se pokušava dovesti u red, staviti nas u funkciju. Nema mjesta za sanjare, pogotovu one koji sanjaju o slobodi i žele živjeti život po vlastitim propisima. Ovo je svijet funkcionalnih idiota, nekakvih mesnatih ljudolikih robota, za njih je pravljen.


Znam točno kako će izgledati nova kaldrma u Skadarskoj. Ti ljudi koji nam otimaju svijet kao da imaju istog dobavljača podnih obloga. 

Svi dobri ljudi su tužni. Svijet u kojem živimo kriv je tomu. Lutam i pišem jer želim susretati svoj narod kako se ne bismo osjećali samima. 


Znam da će moji ljudi ostati isti i živjeti po svom i kada više ne budemo mogli prepoznati niti jednu ulicu u našim gradovima. Zaustaviti ih ne možemo. Naša se sjećanja raskopavaju u ime BDPa, nekakvog progresa koji nitko živ ne osjeti. 

Zato je jedino što zapravo imamo u životima to da znamo da se volimo čak i onda kada nagazimo jedni druge.  Zato je bitno živjeti život kao pobunu. 

U svakom smislu. Sabotirati poredak makar običnim pijanstvom. 

Teško je i katkad razarajuće sve to, ali to je r'n'r. 


Zato pišem o ljubavi. Zato se lako rasplačem. I mogu dati još tisuću odgovora na to pitanje onima kojima to što radim nikako nije jasno, onima kojima je ljubav prebanalna tema za književnost. Oni možda imaju nešto drugo u svojim životima. 


Ja imam samo to. Tu jedinu moguću slobodu u pokorenim gradovima mog malog svijeta. 


Želim da ideje ljubavi i slobode prežive ovaj atak na sve ljudsko kojemu svjedočimo. Nadam se da će to ostati iza mene i da će ulice makar u mislima nekih ljudi uvijek biti tako šarmantno pogodne za spoticanje zagrljenih parova kao što je to bila Skadarlija, kao što to još uvijek jeste moj sokak kojeg također neki bezgmozgovići žele zaliti asfaltom i prekriti svaki korak mog djetinjstva crnilom koje zaudara na naftu, pohlepu i glupost. 



Male nesavršenosti koje nas nasmiju i po kojima se prepoznajemo znak je da se volimo i razumijemo. Ne moraju ni ulice biti ravne i ispeglane kao klizališta, pobogu ljudi. Ne mora ni književnost biti takva. 


Valjda i na njoj treba da se osjeti život, da se vide njegovi tragovi kao što su se na skadarlijskoj kaldrmi vidjeli tragovi decenija koje su prošle preko nje.



Knjigu pjesama Marka Tomaša Regata papirnih brodova možete kupiti ovdje




Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.