Marko Tomaš jedan je od najpoznatijih pesnika sa prostora ex-Yu, a sa svojim romanom „Nemoj me buditi“ našao se u širem izboru za prestižnu književnu nagradu NIN. Uz Marka na ovoj listi je još pet autora iz BiH, što svjedoči o sve kvalitetnijoj bh. književnoj sceni.
Sa Markom za BUKU razgovaramo o poeziji, romanu, problemima života, ali i životu u BiH. A najavio nam je i skori dolazak u Banjaluku.
Našao si se se u širem izboru za NIN-ovu nagradu, kakav je prvi utisak nakon što si saznalo za ovu informaciju?
Iskreno, pojma nemam. Doduše, pomalo je čudno zbog toga što sam se našao na istom spisku s ljudima za koje mislim da ne mogu stati u istu rečenicu s njima niti sam ikada smatrao da se bavimo istim poslom. A onda ako uzmemo u obzir sve ljude koji su u prošlosti bili dobitnici ove nagrade gotovo mi dođe da prasnem u smijeh jer sam se ovim barem malo umiješao među njih. Čudna stvar. Svako vrijeme očito ima svoje kriterije. Bojim se da je ovo naše intelektualno lijeno i emotivno tupo. Ali je zlobno pa nam se bez stida smije u lice.
Znamo svi Marka pjesnika, ali kad se „rodio“ Marko romanopisac, kako to da si se odlučio na ovaj književni put, neki bi možda i rekli napokon?
Gledaj, svaki pjesnik razmišlja o pisanju romana. Nekima to uspije, nekima ne. Meni je, eto, uspjelo. A mogao bih vam za sat dva poslati roman sastavljen od početaka romana koje nikadanisam napisao a, kao, krenuo sam. Tako da nema određenog trenutka u vremenu i prostoru u kojem sam se rodio kao romanopisac. To je i dalje isto vrijeme mog rođenja, 19.12.1978. u 2 sata i 6 minuta iza ponoći, Ljubljana. Prije nekih godinu dana samo je došao trenutak u kojemu sam, što se kaže, zagrijao stolicu i radio. A dugo sam meditirao o svemu, o načinu na koji želim ispisati tu priču prije svega. To mi je bilo iznimno važno, stvoriti konstrukciju koja će se nasloniti na jako puno klišeja i poznatih obrazaca a, na koncu, ispasti nešto drugačije, kao neko neposlušno dijete koje se odmeće od obitelji kako bi uzelo svoj život u ruke i krenulo u avanturu koja će biti samo njegova.
Kakav je tvoj danas odnos sa poezijom?
Nismo se još vjenčali u potpunosti. Ostat ćemo, bojim se, vječni vjerenici. I lijepo nam je tako. U posljednje vrijeme poeziju sam pisao kada sam bio uvjeren da me nitko ne gleda. Sakrivao sam je jer sam se bavio drugim svarima i nisam htio da itko tu ima ljubomorne ispade zbog kojih bi gubio dragocjeno vrijeme. Makar je glupo svoje vrijeme označiti dragocjenim. Ako imamo drago i pludrago kamenje, recimo da je moje vrijeme poludragocjeno, jer s dobrim dijelom svog vremena ne znam što bih činio.
Pored književnosti ti se baviš i kolumnistikom, pišeš o onome o čemu svi svjedočimo, problemima svakodnevnog života. Koliko ti je i taj segmet rada važan uz književnost, da li je to odvojivo od tvog umjetničkog rada?
Bitno mi je sve to jer od toga živim. A i na tom polju imam potpunu slobodu. Zahvalan sam svojim urednicima na tome. Pisanje mi je, dakle, posao. To moram cijeniti. Nadam se da sve te discipline doprinose jedna drugoj u pozitivnom smislu.
Sam si već rekao da je tema romana socijalna anksioznost u savremenom svijetu. Kakav je po tebi svijet u kome živimo, koliko je otuđenje sveprisutno i pored toliko načina komunikacije i povezivanja?
Suvremeni način komunikacije nas drži fizički odvojenima. Samim tim ta je komunikacija hladna, bez stvarne razmjene energije. I zbog toga nas ne puni nego nas isključivo prazni, troši, crpi. I onda još kad u tom stanju shvatimo da i dalje nema nikoga pored nas samoća se multiplicira. Ljudi se plaše ljudi, zaziru jedni od drugih, ne vjeruju si međusobno. I zato implodiramo. I u jednom trenutku se počnemo hraniti vlastitim mesom i vlastitom energijom. Nestajemo.
Koliko je danas teško živjeti u BiH, čini mi se da su ljudi sve napaćeniji, ali sa druge strane ništa se ne mijenja?
Svari se mijenjaju samo u smislu pakiranja, a i to sve sporije i sve manje. To je tapkanje u mjestu koje polako ubija ljudsku suštinu. Vrijeme prolazi. Biološki propadamo, a oko nas je sve isto, krećemo se kroz prostor ali ne i kroz vrijeme i to nas melje u nekakvu bezobličnu masu, opet se počnemo gubiti u vlastitoj nutrini a tamo je čovjeka najteže pronaći. Tu ne pomažu službe za spasavanje. One postoje ali malo što tu mogu napraviti.
Kako naći izlaz iz tog beznađa, iz života koji se ne živi već se životari? Kako u pesimizmu naći mrvice optimizma?
Kad bih imao odgovore na to vjerojatno mi ne bi ni postavljala ovo pitanje. Vjerujem da je moguće stvoriti mikrokozmos, osobni mali prostor u kojemu su stvari postavljene na način koji nam mogućava stvaranje iluzije da smo istinski živi. Ne trebamo se, prije svega, plašiti života, svojih žudnji i želja. Dapače, trebamo ih njegovati kao jedini garant našeg intimnog opstanka kao ljudskih bića. Trebamo voljeti svoje male proemećaje. Biti jedinstveni i težiti jedinstvu s drugima.
Na čemu trenutno radiš, da li nam spremaš neki novi rukopis?
Pišem neke pjesme. Ali nisam sasvim drugi. Materijal prikuplja lagano. Nigdje ne žurim iako, to malo koji pisac želi priznati, želim skoro sve što napišem istog trenutka podijeliti sa svijetom. Ali u opticaju imam svježe objavljen roman. U Sloveniji se priprema integralno izdanje zbirke eseja „Pisma s juga“. S obzirom na navedeno zbirka pjesama će pričekati svoj red. Znam sigurno da će se zvati „Skratimo priču za glavu“.
Planiraš li promociju romana u Banjaluci, ipak je to grad u kojem te mnogi ljudi vole čitati?
Moja prijateljica Sanela i ja uvijek nešto planiramo. Sad imamo i konkretan povod. Svakako ćemo raditi promociju romana „Nemoj me buditi“ u Banja Luci. Kada točno ne bih znao reći ali sigurno je da će to biti nakon što V.B.Z. objavi roman za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Nekada na proljeće, dakle.
Vezani tekstovi:
Književnik Draško Sikimić za BUKU: Odgojeni smo tako da nastavimo sve nezavršene ratove!
