<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: ATENTAT BR. 177 NA HULJU

KOLUMNA

Do sada, nijedan atentat koji je „pripreman na Vučića“ nije dobio ni medijski, a kamoli policijski ili sudski epilog. To može da znači samo dve stvari: ili nam je policija potpuno nesposobna, ili su sve priče o atentatima bile izmišljene.

23. januar 2022, 9:17

 

Aleksandar Vučić je ljudska i politička hulja, oko toga ćemo se složiti. Neki ga čak tako i zovu – Hulja. Ili su ga tako beše zvali u školi. Ili u bloku. Kako god, hulja je.

Da vidimo, kakvim bi sve marketinškim i političkim trikovima jedna hulja mogla da se služi, pod uslovom da ima apsolutnu vlast u jednoj zemlji i kontrolu nad skoro svim medijima. Takva hulja mogla bi, na primer, da izaziva nestabilnost u susednim državama, istovremeno se javnosti predstavljajući kao mirotvorac. U svakoj državi u kojoj može, Aleksandar Vučić upravo ovo radi. Reč je o dve i po države - Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Kosovu*.

Zašto hulja ovo radi? Na sva tri mesta, on preko svojih lokalnih hulja potpiruje nacionalizam i etničku netrpeljivost, ponekad u dogovoru sa huljama drugih nacionalnosti, radi obostrane finansijske i političke koristi, a katkad i čisto hitlerovski, radi napada na ustavni poredak druge zemlje, kako bi hulja proširila teritoriju kojom vlada njegova mafijaška hobotnica.

Sve vreme hulja sebe predstavlja kao faktor mira i stabilnosti, bez obzira na to što je svima jasno da je hulja upravo glavni faktor nemira i nestabilnosti. Zašto se hulja ovako otvoreno folira? Zato što na taj način otvoreno ucenjuje građane svoje zemlje, građane zemalja regiona i međunarodnu zajednicu. Dok god hulja glumi mirotvorca, on jezikom antidiplomatije zapravo govori: „Nemojte sutra da promenim retoriku, pa da počne neki ratić ili rat.“

Istovremeno, hulja će se ubrzano naoružavati, ali nikada neće preći limit koji je NATO postavio njegovoj zemlji 1999, kada je alijansa „izgubila rat“ od prethodne hulje i okupirala joj deo teritorije. Ložiće hulja svoj, a plašiti druge narode paradirajući skupo plaćenom vojnom silom koja nije u stanju nikoga da porazi, izazivajući tako beskonačnu mirovnu napetost, a ako se sve karte poklope, pa na prava mesta u svetu na vlast dožu prave hulje, može doći i do pravog rata, a svaki rat svakoj hulji savršeno odgovara.

Idemo dalje. Klasična hulja će često lagati da mu je zdravlje narušeno. Puštaće unaokolo glasine kako ima sve najteže bolesti sveta, a naivni će u njih verovati čak i sedam godina zaredom. Zašto hulja ovo radi? Zato što će time kod svog hipnotisanog i tupavog glasačkog tela izazvati brigu za svoju voljenu hulju, usled koje će ga još više zavoleti, a kod političkih neprijatelja će izazvati lažnu nadu da će ga možda Bog uzeti, što psihološki negativno utiče na spremnost za ulično mobilisanje i vaninstitucionalno angažovanje, ključne elemente u političkoj borbi protiv hulje.

Neizbežno, neko će reći: „Dabogda crko“, a ako ga čuje neko ko pred spavanje šapuće: „Bože, čuvaj nam hulju“, doći će do građanskog konflikta zasnovanog na potpunoj apstrakciji – huljinom zdravstvenom stanju. Kada mu politički prigusti, hulja će sa glasina preći na lažne vesti o svom zdravstvenom stanju, tako što će neka od huljinih hulja objaviti kako je hulja završila na VMA, jer mu je pozlilo od prevelike brige za svoj narod ili jer je premoren od previše napornog rada. Ovo će se dešavati uglavnom kada se hulja nađe u političkom škripcu ili kada mu novinar na konferenciji za štampu postavi nezgodno pitanje. Po pravilu, hulja će se kroz tri dana pojaviti u javnosti, zdrava, prava i debela.

Zašto hulja ovo radi? Zato što nam elementarna ljudskost zabranjuje da dovodimo u pitanje vesti o huljinom zdravlju, usled malog procenta verovatnoće da mu nešto zaista fali. Svaki put kada je javljeno da je Aleksandar Vučić hitno otpremljen na VMA, odmah sam se kod ljudi iz njegovog neposrednog okruženja raspitivao šta mu je i svaki put odgovor bi bio: „Ma, folira, bre.“ Nikada nisam želeo da komentarišem vesti o njegovoj zdravstvenoj slabosti kao lažne, jer u jedno zaista verujem, a to je Vučićevo ludilo. Višegodišnje manipulacije lažnim vestima, političkim spletkama, zaljubljenost u samoga sebe, kombinovana sa mržnjom prema samom sebi i svima drugima, sve to začinjeno paranojom i glađu za apsolutnom moći, preturile su našu hulju preko ivice nekoliko F dijagnoza.

Nije nemoguće da jedno nezgodno novinarsko pitanje može da ga potrese u tolikoj meri da mu trebaju lekovi za smirenje ili poseta gumenoj sobi. Mentalno stanje Aleksandra Vučića je, posle skoro deset godina psihopatske vladavine, toliko krhko, da će ga i najmanja sitnica izbaciti iz koloseka na nekoliko dana, koliko će prihijatrima trebati da ga oprave. Ovde stižemo do atentata.

Hulja će, kao najpodlije marketinško sredstvo koristiti vesti o tome da se na njega priprema atentat. Imajući u vidu srpsku istoriju, punu političkih atentata, a naročito streljanje Zorana Đinđića, od koga se kolektivno psihički nikada nećemo oporaviti, izdresirani smo da huljine vesti o atentatima koji se na njega pripremaju, gutamo kao žive žabe, bez komentara o tome šta smo upravo progutali, jer šta ako nekom zlikovcu zaista padne na pamet da mu sjuri metak ili da ga digne u vazduh. Sa takvim vestima se nije zajebvati, osim kad si hulja, pa se s njima zajebavaš tako što ih svako malo plasiraš u javnost.

Vesti o pripremi atentata na Vučića najpre su dolazile od najnepouzdanijih mogućih izvora, njegovih ličnih tabloida. Bez ikakvih dokaza, samo bi odjednom osvanula naslovna stranica nekog smeća sa velikim crnim slovima koja vrište da se na hulju sprema atentat. U prvim godinama njegove apsolutne vlasti, to se događalo periodično, iznebuha, kao redovna kvartalna jednokratna vežba protiv građanskog mozga. Tek onako, da nam raspale mentalni i emotivni vaspitni šamar.
Kako su godine prolazile, tako su „atentati“ postajali češći, a i drugačiji. Nije ih više najavljivala žuta štampa, već huljine hulje, valjda da bi vest dobila na težini, posle istrošenih tabloidnih „atentata“, bez policijskog raspleta. Atentatori su dobili i pojavni oblik, kao, na primer, kada je veza između državnog i mafijaškog vrha postala previše očigledna, pa je izbačena vest o atentatu koji je, tokom svečanog otkrivanja spomeniku Stefanu Nemanji, na Vučića pripremala grupa Veljka Belivuka. I to je ostala samo glasina. Niko nije napisao optužnicu, sa dokazima o tome da je na predsednika tog dana pripreman atentat.
Baš zato, kao sledeća logička pretpostavka nameće se da je „atentat kod spomenika“ zapravo bio pokušaj zatrpavanja vesti da su oružje otkopano u Jajincima (jesen, 2016 - „trebalo da posluži za atentat na predsednika ili njegovog brata“), po sopstvenom priznanju, po naredbi Aleksandra Vulina, a sa planom da se fingira priprema atentata, tamo zakopali pripadnici klana Veljka Belivuka. Ova teza utoliko je verodostojnija kad se ima u vidu da se 2017. tužilaštvo odustalo od dalje istrage čemu je služilo navedeno oružje.

Posebno je kvarno je to što je, kako su se huljina vlast i psiha krnjile, sve živo počelo da se tumači kao pretnja predsedniku - psovka, kletva ili najobičnija kritika. U slučaju kritika koje potiču od javnih ličnosti, na huljinim medijima javljaju se huljine hulje, koje će kritiku proglasiti za pretnju, a kada hulju i huljinu porodicu na internetu vređa neka anonimna budala, u pravosuđu će se naći hulja koje će to proglasiti za krivično delo ugrožavanja huljine sigurnosti, posle čega će se psovač ili psovačica naći u pritvoru. Hulja, po pravilu, nikada neće javno kritiku proglasiti za pretnju jer on je moćan i nedodirljiv, ali će se zato sve huljine hulje kritičara hulje proglasiti za atentatora.

Najnoviji atentat na Vučića priprema mafijaška grupa Radoja Zvicera (ćevapi). Informacija je stigla od „jedne zemlje, članice EU“ (kladim se na Mađarsku), a atentat je zakazan za prvu polovinu februara. Ovu kombinaciju vesti je saopštio ministar policije Aleksandar Vulin, koji se, pred sam početak konferencije za štampu, kliberio, razgovarajući s nekim pozadi. Svima nam je isto prošlo kroz glavu: „Opet laže, hulja. Ali, šta ako ovog puta ne laže? Po svemu sudeći, taj Zvicer bio je njegov biznis partner, a iz serije Narcos naučili smo šta je sve moguće, kad takav partner ispizdi.“ Onda je u vozu koji stoji, ružičastoj trovačnici intervju dao i Aleksandar Vučić lično, koji je o „aktuelnom“ atentatu govorio kao o nečemu čime nema vremena da se bavi, o nečemu što uopšte nije bitno, jer on ima apsolutno poverenje u bezbednosne službe, zaključivši da je naša zemlja, parafraziram, najbezbednija zemlja na planeti.

Vest o „Zvicerovom atentatu“ stigla je dan pošto je Vlada Srbije bila građanskim pritiskom primorana da povuče Uredbu o prostornom planu za Jadar, dakle, odmah posle jednog od najvećih političkih poraza režima od 2012.  Koga ne mrzi, neka proveri kada su se u vestima javljali prethodni atentati i verovatno će dan ili dva ranije naći i neki po režim neprijatan događaj. Do sada, nijedan atentat koji je „pripreman na Vučića“ nije dobio ni medijski, a kamoli policijski ili sudski epilog. To može da znači samo dve stvari: ili nam je policija potpuno nesposobna, ili su sve priče o atentatima bile izmišljene.

Da Vučić svaku kritiku upućenu na njegov račun doživljava kao atentat, u to verujem. Nisu naše reči toliko ubojite, koliko je on mentalno teško ranjen. Neko ko je toliko emotivno slab, nije sposoban za obavljanje javne funkcije. Više puta sam rekao, a sad ću i da napišem: Matori, odstupi. Zajebi politiku, vidiš da ti ne prija. Kad ti abdiciraš i „Dobar loš zao“ će prestati da postoji (ona bez tebe nema smisla), a sa njom će prestati i svakodnevne pretnje smrću, koje dobijam od tvojih obožavatelja. Vodim te onda na grupnu terapiju u Palmotićevu, obojici će da pomogne, a Srbiji najviše.