<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: ATV – OD MEDIJSKE SLOBODE DO SANKCIJA (INSAJDERSKA PRIČA)

KOLUMNA

Sa proširenjem američkih sankcija Miloradu Dodiku, uvedene su i sankcije banjalučkoj Alternativnoj televiziji, koja je nameštenim tenderima zgrnula tri tovara blaga klanu Dodik, a svojim programom godinama podsticala njegovu secesionističku propagandu.

09. januar 2022, 9:10

 

„Dan mladosti“, 2015. Moje drugo gostovanje za dve godine u emisiji „Jedan na jedan“, koju je na banjalučkoj ATV vodio Marin Marinković. Srpski mediji su u potpuni zatvoreni za mene, posle incidenata koje sam napravio gostujući uživo u jutarnjim programima na TV Pink (2013) i TV Prva (2015), kada sam biranim, ali ne i pristojnim rečnikom, precizno ukazao na karakter vladavine Aleksandra Vučića.

Dok sam u Srbiji postao Onaj koga više nikada nećemo zvati ujutru na TV sa nacionalnom frekvencijom (a i inače), na ATV su me zvali, evo, već drugi put, da tokom skoro jednog sata, izbacim iz sebe sve što mi leži na duši.

Posle snimanja drugog gostovanja u „Jedan na jedan“ (btw, oba možete večeras da gledate na jutjubu) pozvan sam u kafe u podrumu zgrade, na piće sa rediteljima, Zahom i Blagim. Dva verna čitaoca, ispostavilo se. Zaha hvali moj novi roman „Urednik“, ja se čudim kako je tako brzo stigao u Banja Luku, ali saznajem da je reč o piratskoj kopiji, sa neta. Od srca se smeju ovom nesporazumu. U tom podrumu, tada, skontamo nas trojica da se dobro kontamo, a ja, koji već godinu i po dana nemam posla u Srbiji, predlažem kako bismo možda mogli nešto zajednički da probamo, na ATV.

„Važi, buraz, šalji koncept, pa ćemo vidjet’ može l’ šta.“ Koncept koji sam predložio bilo je prelistavanje srpskih tabloida zajedno sa gostom, sa krajnjim ciljem da otvoreno pljuvanje po Vučiću preko Jutjuba stigne do Srbije, koja se nalazila u potpunom medijskom mraku. Računao sam na to da će moja brbljivost i duhovitost biti dovoljni da Vidojkovića – zabavnog gosta pretvore u Vidojkovića – zabavnog TV voditelja.

Nikada ranije ništa nisam vodio. Serem, vodio sam početkom 2010. trosatni jutarnji program na Novom radiju Beograd (internet radio, ukupno 30 slušalaca), koji se zvao „Jutarnja gimnastika“, a kad sam shvatio da mi to teško pada, na istom radiju sam vodio večernji program „Trteška“, sa Biljanom Maksić (maksimum 15 slušalaca).

Zaha i Blagi preneli su moju ideju direktorki programa, svidela joj se, kao iz topa je rekla: „Ovaj ludak obrće kružnice od 390 stepeni, dakle zvaće se „390 stepeni Marka Vidojkovića“! Pod uslovom da prođe pilot.“ Trećeg jula, 2015, emitovana je pilot epizoda, a gost je bio Sergej Trifunović. Došao je na pauzu za ručak iz Dadova, u obližnji kafić, namestili smo se na brzinu, stigla mu je čorba i snimanje je počelo.

Doneo sam nekoliko tabloida od prethodne nedelje, koje nisam ni prelistao. Bio sam u fazonu, koju god stranu da okrenem, lako ćemo. Sergej je, u početku bio nadrkan i kratak u odgovorima, sve srčući onu čorbu. Iako smo drugari, dobio sam verziju Sergeja koji se tokom intervjua prema novinaru ponaša: „Glup si. Ajmo dalje.“ Emisija je trebalo da traje 45 minuta, a ja sam se na 22. minutu osećao kao su me 22 minuta pendrečili. Zahina ideja da „390“ dobije na dinamici tako što ću sve vreme u levoj ruci držati GoPro kameru, kojom ću čas kadrirati naslove, čas sebe, čas gosta, dodatno me sjebala.

„Biće dosadno, bolan, snimat’ vas, a onda u montaži ubacivat stranice iz novina, ovo je nešto najgenijalnije što sam ikad smislio!“ Jeste bilo genijalno, samo je meni tada bilo i do kraja ostalo do jaja teško da istovremeno budem voditelj i snimatelj, a najteže je bilo slušati šta gost brblja, naročito takav monstrum kakav je Serž.

Eno epizode sa Sergejem, na skoro 170.000 pregleda, na zvaničnom ATV kanalu. (Ne samo ona, sve epizode, šta god na njima bilo, ostale su na jutjubu sve ovo vreme, dok je ATV vredno radila za klan Mileta Dodika). Publika je odlepila na pilot, preko noći nagruvamo do 50 hiljada pregleda, ATV i ja potpišemo jednogodišnji ugovor prvog septembra, 2015 i tako postanem TV novinar.

„390 stepeni“ nikada nije snimana u studiju. Bila je to nomadska emisija. Prvo smo snimali u „Dvorištancetu“ u Savamali. Gosti u te prve tri epizode bili su Škabo, Teofil i Eva Ras. Dok smo snimali epizodu s Evom Ras, mašine za rušenje su bukvalno na 30 metara od nas sravljivale sve, pa i „Dvorištance“, sa zemljom, krčeći prostor „Beogradu na vodi“.

Posle kratkog lutanja (u jednom objektu u Strahinjića Bana snimali sam Đorđa Vukadinovića i Zorana Kesića, ne istovremeno), javio mi se Goran, gazda kafića „Pravda“ i ponudio mi gostoprimstvo. „Pravda“ je bila na podjednakoj udaljenosti od vrtića u koji sam išao, osnovne koju sam završio i srednje o kojoj sam napisao dva romana, u epicentru mog „starog kraja“. Tako je „Pravda“ do poslednje snimljene epizode, ostala dom za „390 stepeni“.

U jesen, 2015 bilo je neviđenih epizoda, sa Oljom Bećković, sa Ajs Nigrutinom, sa Ivanom Ivanovićem (kog ne možemo da dovučemo u DLZ, ali je na jedan poziv direktorke programa ATV došao u emisiju), verovali ili ne, sa Milomirom Marićem, Mićkom Ljubičićem, Idite na jutjub, sve je ’ladno i dalje tamo.

Do prvog sranja dolazi pred vanredne parlamentarne izbore u Srbiji, u proleće, 2016. Tek što sam dogovorio zajedničko predizborno listanje štampe sa Boškom Obradovićem, Borkom Stefanovićem i Sašom Radulovićem, stiže poziv da dođem u Banja Luku na snimanje sa Nikolom Koljom Pejakovićem.

Posle snimanja (prošlo je spektakularno) dobijam obaveštenje da je emisija suspendovana na mesec dana, kako se ATV ne bi otvoreno mešala u izbore u susednoj suverenoj državi. Malo sam se smorio, ali donekle sam i razumeo, imajući u vidu šta se sve moglo čuti u „390 stepeni“. Ne bi Vučić bio Vučić da neko nije okrenuo broj i rekao: „Nemojte ovog idiota dok traje kampanja“.

Iduće sedmice dobijam informaciju da se suspenzija produžava na dva i po meseca i da ćemo snimanje nastaviti kada svi ostali završe sezonu, tamo negde sredinom juna. Vest o produženoj suspenziji objavljena je u „Danasu“, kao i na portalima koji se bave slobodom medija. Od direktorke programa dobijam pismeni prekor što je suspenzija emisije otišla van granica naših mejlova.

I gledaoci i ja bili smo ubeđeni da će se pojaviti nova sila koja će privremenu suspenziju pretvoriti u trajnu i da je sa „390 stepeni“ gotovo. Nije, ipak, bilo tako. U drugoj polovini juna, 2016, snimanje je nastavljeno. Gosti su bili Kojot, Prti Bee Gee, Vesna Rakić Vodinelić, gledanost je bila u kanalu, jer preko leta televizija i politika nikoga ne zanimaju, ali mi smo snimali, a ja sam se nadao produženju ugovora u septembru, budući da smo ipak napravili nešto što ima odličan rejting na jutjubu, a uz to odskače od uobičajenog TV programa.

Onda je jednog vrelog letnjeg dana, dvadesetak metara od „Pravde“, na granu obližnjeg drveta sletela ptičica i ovako mi rekla: „Televizija je prodata.“ „Kome?“, začudio sam se, ali ne preterano. „Niko ne zna, ali šuška se da je kapital Kokezin.“ „Ajde?!“, sneveselio sam se. „Priča se i da si im toliko dopizdio sa svojom emisijom, da su celu televiziju zbog nje kupili.“ „Idi!“, obradovao sam se i sjebao istovremeno.  „Ne laskaj sebi“, rekla mi je ptičica“, „oni imaju dovoljno love da kupe pet ovakvih televizija, a kamoli jednu.“

„A produženje ugovora?“, pitao sam, a ptičica se nasmejala: „Ha ha ha, gotov si, buraz, ćiju ći“ i odlepršala.
U poslednjoj emitovanoj epizodi gost mi je bio Nele Karajlić. Poslednja snimljena epizoda bila je s Kokanom Mladenovićem. Trebalo je da bude emitovana početkom septembra, a meni je ugovor isticao prvog. Nije emitovana. Gledaoci su paranoisali: „Neće ti ovo biti emitovano. Kraj“, a ja sam bio u fazonu jebote, jedna epizoda manje više. Evo moje tadašnje prepiske sa direktorkom programa:

(4. 9. 2016) Ja: Draga direktorka, šta bi s Kokanom? Poz

(5. 9. 2016) Ja: Ćao, ima li kavog objasnjenja što vise ne ide emisija, da li uopšte da snimamo epizodu u četvrtak? (predviđena gošća Gordana Suša) Pozz

(5. 9. 2016) Direktorka: Dragi Marko, Ono šta je ostalo za platiti i snimiti je i urađeno. Nemaš nikakvih obaveza prema nama, hvala ti na saradnji, a nadam se da će biti prilike za susret negdje uskoro, za živu riječ. Srdačan pozdrav.

Jeste, vala. Plaćeno je i snimljeno. Ne i emitovano. Zvanična verzija kaže da je izvesni Slobodan Stanković krajem 2017, za 56 odsto udela u ATV isplatio oko 4 miliona konvertibilnih maraca. Špekulisalo se da iza kupovine stoji Dodikov sin, ali bez dokaza. Po programu se odmah videlo da je novi vlasnik televizije neko bliži Dodiku od samog Dodika, a prema istraživanjima, novac koji je ATV dobijala na tenderima posle promene vlasnika višestruko je uvećan.

Prvi je sa televizije otišao Blagi, u Austriju. Sledeća je bila producentkinja Slađa (izvinjavam joj se što je tek sad pominjem, jer bila je sastavni deo naše male kreativne ekipe), u Holandiju. Gde je Zaha, nemam pojma. On je najduže istrpeo pod “novima”, a verovatno je imao najtanje živce za taj posao. Javi mi se, majstore.

Imajući u vidu da je ATV osnovana kao slobodna televizijska stanica (neko će da uprosti i kaže „To ti je, bolan, CNN“), a da je završila kao Dodikov propagandni video pamflet, nije čudo što su Amerikanci, koji su verovatno svim srcem podržavali ATV na njenom početku, ispizdeli i tresnuli joj sankcije. Molim braću Amerikance uzmu u obzir da ista ta ATV nije obrisala nijednu moju emisiju za sve ovo vreme, a ista ona ptičica me krajem leta 2016 upozprila: „Poskidaj ti svoje emisije, bolan, jer ako nećeš ti, oni će.“ Sad ću, izgleda, morati.