<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: AUTOTJUNOVANI DEGENERICI SU NAŠE NAJVEĆE BOGATSTVO

IZ SRBIJE SREDOM

Stvari su se pogoršale kada su vaši mali vunderkindi krenuli u vrtić, odakle su se kući vraćali pevajući narodnjake i ličeći na neke druge, a ne na vas. Susreli su se sa većinom, koja, kao što možete da se uverite na svakom koraku, ima maligni uticaj na budućnost našeg društva.

27. juni 2018, 12:00

Pre jedanaest godina napisao sam tekst pod nazivom „Pravila“ (izguglajte ga) u kom sam se pozabavio tadašnjim sedamnaestogodišnjacima i njihovom budućom ulogom u našem društvu. Predvideo sam divlju generaciju koja nosi sve pred sobom, postavlja nova pravila i vodi srpski brod u neizvesnu budućnost.

U tom tekstu, zbog koga su me mnogi tapšali po ramenu, nisam predvideo mogućnost da će nam ukinuti vize za EU, još manje da će stranci želeti naše radnike, a ponajmanje Vučića.  Danas su deca iz „Pravila“ matori konji koji se bliže tridesetoj, među kojima su oni srećniji zapalili preko, a oni koji su ostali ovde pretvorili su se u klasične luzere, kakvi su priličnim delom i pripadnici prethodnih generacija, a srpski brod u izvesnu propast vode banditi iz devedesetih.

Ostarela deca, bez posla i bez nade, koja uglavnom žive kod roditelja, gde zajedno pate uz bolest i bedu, čekajući rasplet, koji obično dolazi u vidu smrti - to su danas junaci mog teksta. Precenio sam ih, dakle. Ili, bolje rečeno, potcenio sam protivnika. Sistem je i tada, krajem 2007, bio nakaradan, a poslednjih šest godina ni ne možemo da pričamo o sistemu, već o crnoj rupi u koju upada sve rođeno u Srbiji, a iz koje izlaska nema.

Kad su se na netu pojavili mobilnim telefonom slikani likovi Dositeja Obradovića kog su deca prepoznavala kao Pikasa, odnosno Kolumba, pomislio sam da je reč o velikim maturantima. Dovoljan je prost pogled na srpske srednjoškolce da nam bude jasno kako se odgovori ne bi mnogo razlikovali. Ali, Dositeja nisu prepoznali mali maturanti. Naše male pametnice. Naši mali biseri genijalnosti.

Setite se samo, kad su se rodili, kako su delovali inteligentno i nadmoćno. Njihove kristalne aure govorile su srećnim roditeljima kako uzgajaju buduće naučnike koji će lečiti sve bolesti, koji će slati ljude na Mars, koji će projektovati beogradski metro.

Zapanjili ste se kako su rano prohodali i progovorili (nekim čudnim jezikom, doduše), kako su, nadljudskom brzinom, rešavali logičke probleme, koje vi niste mogli da rešite ni u drugom osnovne.

Stvari su se pogoršale kada su vaši mali vunderkindi krenuli u vrtić, odakle su se kući vraćali pevajući narodnjake i ličeći na neke druge, a ne na vas. Susreli su se sa većinom, koja, kao što možete da se uverite na svakom koraku, ima maligni uticaj na budućnost našeg društva. Takva većina se, zbog nedostatka mozga, u ovakvim uslovima, razmnožava u mnogo većem broju od vas, koji ste samo hteli svojim roditeljima da priuštite unuče. Niste, doduše, planirali unuče koje babi tokom većernje šetnje u parkiću peva Rastine stihove.

Da vidimo, dakle: klinci koji nemaju pojmo ko je Dositej, iako mu slike vise po svim školama, rođeni su 2004. Kad im je bilo osam godina, Vučić je postao PPV i tu se njihov život završio. Kad im je bilo deset godina, to čudovište postalo je premijer, za razliku od onih iz „Pravilia“, kojima je bilo deset godina u vreme petog oktobra.

Imajući u vidu kakav se monstrum nalazi na vlasti tokom celog njihovog školovanja, malim maturantima je sve oprošteno. Oprošteno je i nastavnicima, oni su već navikli na to da je njihov trud uzaludan i da su sirotinjska penzija ili rana smrt jedine slamke za koje se valja hvatati tokom rada u prosveti. Možda su deci jedanput ili dvaput rekli ovo je Dositej, a onda im se mali debeli naprednjakov sin iz poslednje klupe naglas narugao rečima: „Dositej, kakvo je to retardirano ime“, što je pratio orkestar veselih dečijih osmeha.

I onda je Dositej pao u zaborav, pa ga se retko ko dosetio na testu iz male mature. Deci su u međuvremenu mozak pojeli Vučić i njegova banda, „Parovi“, „Zadruga“, Jelena Marjanović, drugari iz odeljenja čiji roditelji imaju člansku karticu SNS-a i dosadni Mudja (preko milion subskrajbera na jutjubu), koji hordama izgubljenih klinaca prepričava kako je vešto prelazio nivoe na igricama.

Šta čeka naše male maturante u budućnosti, može da se vidi na primeru srednjoškolaca. Nekoliko loših eksera i smrt u grčevima, a ako to izbegnu, tu je bekstvo u inostranstvo, po svaku cenu. Ako žele da ostanu u zemlji, moraće da postanu naprednjaci i tako napokon dovrše svoje utapanje u toksičnu većinu.

Voleo bih da u deci vidim potencijal za pobunu, neku iskru revolucije, ali kako, kada ti kreteni slušaju autotjunovane narodnjake? Kako, kada svaka naša pobuna u njihovim neukim očima predstavlja blam i gubljenje vremena? Kako, kada ih je Vučićeva izbuljena faca tokom čitave osnovne škole sa malih ekrana ubeđivala u to kako u životu ništa nema smisla, osim prelaska na tamnu stranu.

Kako vratiti u život onu njihovu genijalnost iz kolevke, kako im objasniti da ih u Srbiji čeka još radosti, poput onih prvih susreta sa kucom, macom, golubom ili vranom, u parkiću, davne 2007? Pod Vučićem, nikako. Zato, roditelji, morate da srušite Vučića i njegovu bandu. Dužni ste to svojoj deci.
Ko kaže: „Pobunio bih se ja, ali moram decu da izdržavam“, neka jede govna.