<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: ČEDOMORAC

KOLUMNA

Abortus se zakonski kažnjavao kamenovanjem do smrti, ispred crkve. Za izvršenje kazne bile su birane najviđenije žene u selu.

29. oktobar 2020, 9:55

 

Prošla sreda beše. Ustao sam u četiri ujutru, sa trećim petlovima. Tiho, na prstima, da ne probudim Slađanu i decu, izašao sam napolje. Siva oktobarska izmaglica, posle koje će uslediti topao jesenji dan. Nahranio sam živinu i pomazio Žuću, koji je, mašući repom, došao da mi poželi dobro jutro.

Na prstima sam se vratio u kuću i pošao u kuhinju, da skuvam poparu. Ali, zaškripa parket, grom ga spalio. Ugradila ga je baba Stamena, još posle rata, zaškripi ponekad, šta će. Ali kud baš sad, kad ni ptica napolju da se oglasi, u sred mrtve jutarnje tišine, kad je san najslađi, ali Slađani i najtanji.

Što sam mogao tiše, otvorio sam kredenac i izvadio odatle hleb koji sam umesio i ispekao pre četiri dana. Što sam mogao nežnije, otvorio sam fioku, izvukao nož i krenuo da sečem hleb na kockice tri sa tri centimetra, kako Slađana najviše voli. A onda sam je čuo kako ustaje iz kreveta.

Stisnuo sam usta i čvrsto zatvorio oči, a ona me je iz sve snage udarila tupim predmetom po glavi. Pao sam na leđa i uočio veliki crni čekić u njenoj desnoj ruci.

„Jel mora baš svako jutro da škripi parket, majku li ti jebem posranu“, zarežala je. Ćutke sam ustao, dok mi je krv curila niz levi obraz i nastavio da pravim doručak. „Alo, sve ti kaplje na sto. Gledaj da lebac  ofarbaš u crveno i kunem ti se, sve prste leve ruke ću ti kleštima izlomiti. Idem da serem. Kad se vratim, sve da bude čisto, a popara u loncu.“

Kasnije je otišla u opštinu, gde se nalazi na funkciji zamenika načelnika odeljenja za pravoslavna pitanja. Dečake sam poslao da kopaju kanal ispred kapije, a pošto sam sanirao ranu na glavi i obrisao prašinu u kući, izašao sam u dvorište i čučnuo pod dud, koji je zasadila prababa Ljubinka, posle onog tamo rata, pripalio duvan i gledao u oblake.

U neko doba, iza tarabe se promolila Ljubišina neobrijana proseda glava.

„Šta bi, opet te Slađana izdevetala?“, primetio je.

„Ma, parket škripi. Ja sam kriv. Kojim dobrom, komšo?“

„Eh, da je dobro“, namrštio se i duboko uzdahnuo.

„Hoćeš duvan?“

„Može.“

Smotao sam mu jednu, a onda i sebi i tek kad smo ih pripalili i povukli po dim, pitao sam:

„Šta bi? Što si sjeban?“

„Kasni mi.“

Kao da me neko ponovo mlatnuo čekićem po glavi.

„Kasni? Koliko?“

„Prilično.“

„Da nisu hormoni, ipak ti je četeres’ pet godina.“

„Nisu hormoni“, brecnuo se. „Trudan sam.“

Duvanski dim zaglavio mi se u grlu, jer Ljubiša je udovac. Trudan udovac, krvavo ti nebo poljubim.

„Au, bre. Pa kako?“

„Šta kako? Zna se kako.“

„Mislim, s kim?“

„Kakve veze ima? Bilo je samo jednom i omaklo joj se. Sve sam se nadao neće ovako da ispadne, ali džaba mi nadanje, džaba sve!“, pao je u vatru, sve drmajući ogradu, a ja sam se pobojao da je ne razvali, pa da me Slađana uveče ne otera da spavam sa svinjama.

Uvlačeći novi dim, razmišljao sam šta da mu kažem. Nije zgodno da rađa prvo dete tako mator. Rasturiće mu debelo crevo, iskriviće mu se kičma, dobiće kilu, a možda će se i ubiti, kad ga spucaju hormoni. A možda će se ubiti i bez obzira na hormone, imajući u vidu da je na pomolu velika sramota, jerbo nije imao nikakvih prihoda, osim male porodične penzije, koja je ostala iza njegove pokojne žene, Slavice. Nekadašnja šefica policijske stanice poginula je jedne kišne noći, pijana se vraćajući iz kupleraja u Ubijanovićima. Taj put pun je krivina, opasan i po mnogo lepšem vremenu. Posle ovoga, ostade Ljubiša bez penzijice.

„A jesi li sto posto trudan?“, pitao sam, zamišljajući taj jezivi lekarski pregled, koji je, po zakonu, morao biti zvanično zaveden i prosleđen u opštinu, pošto svaka trudnoća mora biti pod državnim nadzorom, od prvog do poslednjeg meseca.

„Sto dva posto“, zajedljivo je odgovorio.

„Pa šta su ti rekli u domu zdravlja?“

„Kakvom, bre domu zdravlja? Išao sam kod deda Stanoja.“

Deda Stanoje živeo je u obližnjoj šumi, hranio se opalim plodovima, ali je znao ponešto o medicini, imajući u vidu da je dugo radio kao medicinski brat, pre nego što su ga otpustili, jer se borio za pravo na prekid trudnoće maloletnicima bez prihoda. To je bilo pre dvadeset godina, što znači da je u međuvremenu, živeći kao divlja i usamljena zver, verovatno izgubio dosta od svojih veština.

„Da nije pogrešio? Znaš i sam u kakvom je psihičkom stanju.“

„Nije pogrešio. Gurnuo mi je prst u dupe i odmah rekao ’druže, zaglavio si’. Onda mi je opipao i stomak, pa je rekao ’da, zaglavio si, nema greške’.“

Opet smo neko vreme ćutke pušili i gledali, on ulevo, ka kukuruzima, a i ja ulevo, ka vrbaku.

„Šta ćeš?“, napokon sam pitao, a on se sav namrgodio. „Rađaj, brate, kad je već takva stvar. Nema ti druge.“

„Abortiraću“, izgovorio je hladno, a meni je niz čelo pošao hladan znoj. Abortus se zakonski kažnjavao kamenovanjem do smrti, ispred crkve. Za izvršenje kazne bile su birane najviđenije žene u selu. Nasilni prekid trudnoće spadao je među najteža dela protiv naroda i crkve, jer će u budućnosti žene sigurno voditi još ratova i od strateškog značaja bilo je rađati što više onih koji će u te ratove ići. Uvidevši da sam se uzvrpoljio, dodao je: „Ja sam vlasnik svog tela. Ja sam gospodar svog života. Nema šanse da rodim.“

Kad sam prvi put ostao u drugom stanju, obradovao sam se više nego ikad u životu. Svaki sledeći put morile su me iste ove misli, naročito kad bi me Slađana trudnog mlatila. Ali, te misli trajale su kratko, ne samo zbog zakona, već i zbog griže savesti. Šta ako rodim neku divnu devojčicu, koja će ovaj svet učiniti lepšim, neku koja će se razlikovati od ostalih nasilnica. Međutim, svaki put je bio dečak i nije bilo dana da se nisam zapitao da li bi bilo bolje za njih da uopšte nisu ni postojali.

„Kod Stanoja?“, pitao sam tiho.

„Bogu hvala, još je živ. Kad umre, više neće biti nikoga ko će to umeti da izvede.“

Kod Stanoja. U mračnoj, prljavoj šumi, u kojoj su se nalazile humke pune leševa iz prethodna dva rata. Među mokrim lišćem, u sred blata, sa vranama koje se deru sa grana.

„Hoćeš da te vozim?“

„Ako ti ne bi bilo teško.“

Solidarnost sa ženama u Poljskoj