<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: ĐAVO I NJEGOV PATRIJARH

KOLUMNA

Đavo živi u Srbiji, to svi dobro znate...

27. mart 2019, 10:55

 

Đavo živi u Srbiji, to svi dobro znate, u grbavom mlohavom telu žvalavoga kompleksaša, koga je pažljivo odabrao proučavajući redom sve nule i ispodnule, kojih je Srbija nesrećom puna. Kako se usadio u telo tog umom malog i dušom ubogog smrada, Đavo poče oko sebe skupljati aždaje, ale i poluljude, demonima posednute.

On tu pozva prvo brata žvalavog štrebera, da trguje od zlata skupljom i kao sneg belom robom, koju u nosove guraše svi koji u Srbiji nešto značiše. I ne samo to, brat razvi poseban fetiš na kafane i ostale objekte ugostiteljske, te zape da zauzme svaki u kom se kvalitetno jelo, pilo i do kasno u noć veselilo. Ko je probao da odbije Đavolovog brata, u gluvo doba noći fantomi mu iz mraka iskakaše, kafanu pališe i bejzbol palicama inventar lomiše.

On tu pozva jedno grozno biće, trećinom žena, tećinom muško, a trećinom fikus ono beše. Završi ta spodoba nikom znane škole na satanskom zapadu, te se vrati u nesrećnu Srbiju da, pod vlasti Đavolovom njome upravlja. Vešt lažov i prevarant ovo čudovište beše, te svom bratu nameštaše poslove vredne milione đavolji dolara, a sve jašući na grbači umobolnih građana Srbije, obraćajući im se jezivim glasom koji kada jednom čuješ, bez pola mozga ostaneš. Posebnom mađijom ovo biće stvori sina, da ima ko naslediti svilu, kadifu i sto tovara blaga koje njegov stvoritelj pokrade.

On tu pozva vešticu muškog glasa i ledenog pogleda, da upravlja organima reda, te da štiti kriminalce, ubice, reketaše, narkodilere i ostale Đavolove i svoje pajtaše, a u tome joj pomagaše neobičan stvor, pola slina, pola bljuzga, preplašenog lika, kojeg Đavo često prizivaše da igraju šah i da ga grli na svojim mekim muškim sisama, u trenucima blagosti, jer i Đavo ume biti blag, petkom posle podne, od tri do tri i deset. Šta se ovo događa sa čuvenom srpskom policijom, čudiše se njeni pripadnici, čudiše i još uvek se ne načudiše.

On tu pozva opasnoga vojvođanskog trola, sa ciljem da ponizi i do kraja uništi nekada slavnu srpsku armiju. Trol je već jednom s Đavolom drugovao, kada je ovaj živeo u telu crne babe sa Dedinja, koja vladaše Srbijom pomoću umom slabog američkog bankara crnogorsko-pravničkog porekla. Trol, koji je pušku video samo na kaubojskom filmu, svakodnevno je ponižavao pripadnike oružanih snaga, paradirajući u demonskoj crnoj uniformi, a na kraju izvede i opasnu mađiju, te star sto pedeset godina ode na dvonedeljno odsluženje vojnog roka, sa redovnim odsustvima i polaganjem zakletve u punoj vojnoj opremi se i svečano posra po srpskome vojniku i njegovoj istoriji slavnoj.

On tu pozva i žutoga gradouništitelja, da poseče svo beogradsko drveće, zabetonira sve beogradske parkove, da uništi gradski saobraćaj, da okiti nekad slavni grad demonskim ukrasima, da žmirkaju nad njim od početka satanske godine, u septembru, pa sve do Đavolovog rođendana, početkom crnoga marta, meseca koji Srbima donosi nesreću i zlo. Ovo nezaustavljivo čudovište i danas uništava sve pred sobom, rušeći prastare zidine sa obe strane beogradskih reka, dok njegovo glavno čedo, jezivi dvoglavi zamak, noću baca svetlo u obliku ustaškog amblema, ka starom sajmištu.

On tu pozva i sablasnog kosača, koji u Srbiji živi pod maskom doktora, što je, složićete se, vrhunska vragolija. Sablasni kosač zna kome će kada kucnuti zadnji čas, a često ga i prevremeno upisuje u svoj crni rokovnik. Nemojte se čuditi što Srbi svakog dana padaju kao snoplje, svaki narod bi tako lako umirao, da njegovim zdravstvom komanduje onaj koji ubijaše neprijatelje heroinskog kartela, u vremena davna. Sablasni kosač sve vidi i sve čuje, on je oči i uši Đavolove, ne dajte se zavarati jadnim keramičarem, koji tu ulogu igra za naivne mase.

Kad se diže kuka i motika, da skine demonski jaram s vrata, Đavo pozva svoje verne sluge, maloumne, potkupljene hulje, kriminalce sa svih strana Srbistana, sitnije i krupne, na nasilje spremne, da se suprotstave pobunjenoj raji. Tu je, međutim, raja dodatno pobesnela, te poče da se skuplja u sve većem broju, a kriminalci, kakvim ih Bog dao, počeše da razmišljaju o tome kako ne bi bilo loše da u poslednji trenutak odustanu od saradnje sa Đavolom, odu kući i gledaju fudbal, dok oluja prođe.

Razjareni Srbi najpre nagrnuše u TV servis mlohavoga Žuće, da ga kunu što dušu prodade Đavolu i što ne pušta objektivne priloge sa bune. Idućega dana otrčaše pred Đavolove dvore, u centru Beograda, okružiše ih i čekaše da Đavo izađe. No i tu je Đavo Srbe nadmudrio, te ih posla u svoje kazamate, da odatle izbave zatočenu braću, a on izađe, ljubičast i nadut od zla, pred sedam baba i deda, koji mu vikahu da je pacov, govno i lopov, što njegovom uhu ne prijaše. Uđe Đavo postiđen u blindirano auto i ode piti rujna vina u svom zamku podno Avale.

Đavo potom poče da vuče očajničke poteze, ali zna se da je Đavo najopasniji kad je sateran u ćošak. Na godišnjicu bombardovanja, on tim povodom organizova golemo slavlje u rodnom mestu Svetog Konstantina, na koje pozva sve svoje demone, ali dozva i srpskog patrijarha, koji mu se već ranije nudio, nazivajući ga lavom i sličnim hvalisavim imenima. Mudro je Đavo zaključio da je patrijarh poltron i srebroljubac, pa ga je u više navrata častio milionima demonskih evara, crnom limuzinom sa zlatnim tablicama i na kraju ga dovede da mu skute ljubi pred slaboumnicima, autobusima dovedenim odasvud.

U bekstejdžu potegnu partijarha za sedu bradu, iskolači krvave oči ispod skupih naočara i zamumla svojim groznim glasom: „Reci sada javno da kuka i motika radi za naše neprijatelje ili ću ti bradu otfikariti i priliv novca obustaviti.“ Rečeno – učinjeno. Izađe patrijarh pred maloumno stado, te nagrdi na sva usta pošten narod koji se protiv Sotone na ulicama bori, sve mu se brada upljuvala. Toliko se Đavo obradovao što mu ova pakost prođe, da pola suze pusti pred kamerama, a drugu polovinu zadrži u sebi.

Zakaza pobunjeni narod za trinaesti april, u subotu, veliki skup protiv Đavola u Beogradu  polusrušenome, a Đavo, osokoljen podrškom svoga sluge, srpskog patrijarha, pozva horde zla da u Beograd dođu, za svaki slučaj, šest dana posle trinaestog, ali ih pozva i da dvanaestog aprila nagrnu  do Novoga naprednjačkog Sada, u isti dan kad se tamo skuplja kuka i motika, da se krvi žedni i Đavolom omamljeni s njima razračunaju.

Bog zna šta će dalje biti.