<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: Dobro je da DLZ uopšte postoji

KOLUMNA

Priča o tome kako je jedna emisija postala zaštitni znak jednog portala.

10. septembar 2021, 12:57



Za ovu priču potrebno je da se vratimo tačno godinu dana unazad. Bližio se kraj jednom od, meteorološki gledano, najlepših leta otkad znam za sebe. Pošto je istovremeno to bilo leto 2020, mnogi nisu ni obratili pažnju na to kakvo je vreme, već je preče bilo prebrojati se, posle drugog talasa kovid pandemije, koji je u Srbiji izazvan kretenskim izborima od 21. juna. U mojoj porodici dva hospitalizovana, u familiji jedan mrtav.
Izbori jesu bili kretenski, ali ne i za „Dobar loš zao“, koja se, zajedno sa tadašnjim gradonačelnikom Šapca Nebojšom Zelenovićem, do poslednjeg trenutka borila da

Šabac ostane jedini slobodan grad u Srbiji. Posle nekoliko krugova žalbi Zelenovićeve stranke na nepravilnosti koje su obeležile izbore održane 21. juna, pomenuti poslednji trenutak  se u septembru opasno približio. Bilo je izvesno da će Šabac preći u ruke naprednjaka, a nekoliko dana kasnije u odnosu na dan u kom se u ovoj priči trenutno nalazimo, kad su Zelenog počeli da napuštaju koalicioni partneri, Šabac je svoju slobodu izgubio.

Iz TV Šabac nas ne zovu. U haosu koji je izazvao pad grada ne zna se ništa, a naročito kada će, a i da li će, DLZ nastaviti sa radom. Nenad i ja nastavljamo da snimamo program preko Zooma, a finansijski nam pomažu gledaoc,i preko PayPala. Za dva dana dobili smo dovoljno donacija da možemo da snimamo opušteno naredne dve epizode, tim primitivnim načinom. Sve vrme, od februara, 2017 vodi nas ista ideja:  šou mora da se nastavi, odnosno da DLZ mora da postoji.
„Burazeru, ovo može mesec ili dva, ali ne možemo računati na to da nas publika večno izdržava. Pritom nemamo ni studio, a meni je juče crkla kamera na lap topu“, jadao sam se Nenadu.

„Sve se slažem, Mare, daj barem onda jedno pečeno prase od ove love da pojedemo, nek ide sve u peršun“, bio je podjednako pesimističan Kulačin.

Te noći rano sam zaspao, zahvaljujući bromazepamu. Sanjam kako go čučim u mraku, a neki glas dolazi odozgo: „Zovi Vesu, zovi Vesu!“ Probudio sam se obliven znojem, u tri iza ponoći. Popio sam rastvor sode bikarbone i vode, da suzbijem kiselinu od pečenog praseta. Onda sam otišao da šoram. Gledao sam u kupatilsku mušicu dok je iz mene izlazio tanak mlaz. Kakav Vesa? Vesić? Nema šanse Vesića da zovem, osim da ga zajebavam telefonom i to snimam. Ha, dobra fora, zapamtiću je, pa ću je na nekome jednog dana iskoristiti. Al mora baš glup da bude. Nasmejao sam se sopstvenim mislima, pustio vodu i navukao gaće.

Pustio sam vodu u lavabo, da operem ruke i čelo, posle ceđenja bubuljice i javilo mi se: Vesu Simonovića, jebote, Vesu Simonovića zovi! Idemo na portal! Mi ionako nismo za TV! Vesa je car, skapiraće dobar dil! Šta nudimo? Neka snima i neka pušta na portalu! Svima do jaja! Emisija preživela, portal dobio hit, gledaoci ne moraju da nas izdržavaju, a sloboda neograničena. Uf, sve mi je bilo kristalno jasno, toliko sam se naložio, da sam hteo da pošaljem poruke svima - i Kulačinu i Vesi, iako je bilo četiri ujutru. Cepnuo sam još jedan bromazepam, legao u krevet, uključio 9gag na telefonu i kroz pola sata spavao sam kao beba. Ništa nisam sanjao.

„Ej, ako u Šapcu bude Alamo, jel bi ti bilo zanimljivo da DLZ ide na portalu?“, od reči do reči bile su reči kojima sam se obratio Vesi, a on je odgovorio: „Da.“ Odmah zatim dodao je: „Da ne biste možda na TV?“, a ja sam rekao: „Ma kakav TV, nijedna TV stanica ne može da nas da hendluje u ovom paklu. Hoćemo na portal, hoćemo potpunu slobodu. Hešteg treba da nam bude #nijezatv, bre!“, sav sam se uspalio. „Važi“, rekao je Vesa i mi smo se rukovali.

„Burazeru, jel možemo da se složimo oko toga da je Šabac puko?“, pitao sam Kulačina, pošto sam mu prepričao razgovor  sa Vesom.

„Mare, otkad sam ti to rekao.“

„Jel zvao neko sa TV Šabac?“

„Znaš i sam da nije.“

„Veso, pao je Šabac. Hajde da se dogovaramo“, javio sam se Vesi Simonoviću samo dan posle našeg prvog kontakta, a on se slatko nasmejao i rekao: „Hajde.“ 

Počeli smo prvog oktobra, snimajući u malom studiju portala, preko puta SIV-a. Odmah je krenulo sa stotinak hiljada pregleda na Jutjubu. Nismo ni mislili da će emisija ići na Jutjubu, prvobitna ideja bila je da budemo ekskluzivno vezani za portal. Nismo se bunili, išla je emisija i na portalu i na jutjubu, gde je pregleda bilo skoro duplo više (Kulačin će reći Mare preteruješ, bilo je šezdeset pet odsto više pregleda) u odnosu na šabački prosek. Bili smo kod kuće.

Godinu dana kasnije, na naslovnoj stranici portala nova.rs neprekidno stoje linkovi za poslednje dve epizode DLZ, emisija ide sredom od osam na portalu, a na jutjubu petkom od osam. Samo što više ne snimamo u malom studiju kod SIV-a, već u predrkanom, televizijskom, gde se snima i „Pregled dana“ Nove S. To nam je ostalo od avanture pod nadimkom #emisijasaposebnimpotrebama, kada su nas sa TV pozvali da oni produciraju emisiju, te da je puštaju reprizno, sredom u 23h, posle premijere na portalu, sredom u 20h. Pitao sam Vesu šta misli o tome, a on je rekao da treba da ih poslušamo.

Onda je došao novi programski direktor i skinuo iz šeme Nove S (skoro) sve emisije koje idu nedeljno, osim onih koje idu vikendom, a verujem, budući da je stranac, da se malo i začudio kad je u prethodnoj šemi uočio emisiju portala, koja se reprizno emituje na TV. Televizija je ispala kao nek diler, koji je upoznao ogroman broj ljudi sa robom zvanom DLZ. Ludilo roba, gađa iz prvog gledanja. I onda jednog dana čuješ, e, buraz, onu robu možeš sad da nabaviš samo na nova.rs (i dva dana kasnije na jujtubu). A ne moraš ni da platiš.

Dobro je da DLZ uopšte postoji.

(ovo je bila autobiografska priča, neki detalji su izmenjeni, da bi bila smešnija od pravog života)