<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: KIJA KOCKAR I DARKO LAZIĆ. I MILJANA KULIĆ

IZ SRBIJE SREDOM

Teško mi je što opet pišem o Kiji Kockar, ali pisaću malo i o Darku Laziću, pa će mi biti još teže.

07. novembar 2018, 11:58

Prošli put, kad sam pomenuo Kiju, pišući tekst o „Slobi i Luni“, nisam ni slutio da sam uleteo u sred ključnog medijskog strateško-psihološkog poduhvata režima. Toliko je mi je smešno bilo što se u opsesivnom medijskom praćenju nekakvih „Slobe i Lune“, koji žive u Mitrovićevoj imitaciji pakla, Zadruzi, odjednom pojavljuje i „Kija“, kojoj tada, po imenu sudeći, a samo naslove čitajući, nisam mogao da odredim ni pol.

U međuvremenu, teror naslova na portalima postao je toliki da sam, iako nisam želeo, saznao da je Luna Đogani ’ladno ćerka Gagija Đoganija, a da je Slobodan Sloba Radanović pevač narodnjaka, pa su se oni muvali (a možda i jebali, nisam siguran), pa je u Zadrugu ušla Kristina Kija Kockar (ispostavilo se da je dobra riba), žena (bivša?) ovog debilnog glavonje, a onda je i pobedila.

Zaplet je bio sledeći: Đoganijeva ćerka (blogerku?) odlepila za glavonjom, ali je toliko fatalan, da njegova bivša žena i dalje pati za njim i svakog dana oni se svađaju, mire, ovaj je čas sa jednom, čas sa drugom, kao da u toj Zadruzi nikoga osim njih nije ni bilo. A mora da je bio bar Miki iz Kupinova. Činilo se kako je neko odlučio da su ovo troje najveće zvezde u zemlji, a ispostavilo se da je neko zapravo odlučio da Kija Kockar postane Kraljica Srbije. Koliko god bilo gledateljki Zadruge kojima je Luna Đogani simpatična („Imala sam tako i ja jednog oženjenog, ali nije hteo da se razvede od one rospije“), kolilo god glavati majmun ispadao šmeker („Ee Sloba brt, otimaju se pićke okonjega, oću ija tako“, ili „Gle kako se ove dve otimaju oko Solbe, nije ni svestan kako bih mu ja legla, eh...), saopšteno je da je pobedila Kija Kockar.

Putovanje u mozak gledalaca Zadruge je sramotno i strahotno. Na kraju, dva i po miliona ih je glasalo, a Kija Kockar se tek tad rodila. Zadruga je bila je zapravo trudnoća koja je u sebi nosila Kiju. Kao nekakav ultrazvuk, gde smo svi čuli za Kiju, ali nismo baš tačno znali šta je, a onda se rodila Kraljica. I, normalno, isti oni medji koji su je pratili dok se razvijala u utrobi Zadruge, danas je prate na svakom njenom kraljevskom koraku. Počela je da peva. Pomirila se sa Slobom. Izbacila prvi singl. Posvađala se sa Slobom. „ŠOK! Kija i Sloba beže preko, POGLEDAJTE GDE (na zajedničku tezgu u Osnabriken, ispostavlja se ako kliknete na takav naslov“. Dobro. Bar je živa. I lepa. Nije kao Jelena Marjanović, koja je do skora igrala njenu ulogu na naslovnim stranama.

Šta će Srbiji kraljica? Treba joj, jer je na drugoj strani vesti, to jest u svim ostalim vestima, Srpski Kralj Alek. Kao što moramo da pratimo svako jebeno sranje koje nam on napravi, tako pratimo i Kraljicu Kristinu Kiju Kockar. I nju je usralo, isto kao i njega. I ona je postala sve, a bila je niko. Gledajte i uživajte. Kome se ne dopada, uvek može da prođe kao Jelena Marjanović - da ga ubiju, a de se ubica nikad ne otkrije, iako svi znamo ko je.

Red Vučića. Red Kockarke. Red nule. Red ničega. Red svega. Red svačega. I onda neko kaže: „Približava se sajam knjiga, o, Kijo Kockar, magična Kraljice Srbije, zašto knjigu o svom teškom dvadesetogodišnjem životu ne bi napisala, usraćemo se od para! Ide na sajam dosta mladih, bez mozga!“ „Oh, kakva divna ideja“, reće Kockarka, „Evo sad ću!“ I za tri dana napisa svoju autobiografiju, koja postde hit sajma. Ili je možda rekla: „Ali, kako ću? Teško mi idu i SMS-ovi?“, a oni će reći: „Imamo mi čoveka“.

Na Sajam knjiga, Kraljica Srbije doletela je u sred školskog dana, dakle među umom slabe, naše najmlađe. Oni će je odmah prepoznati, jer je čitava jedna desetina njihovih malih života obeležena Kijom Kockar. A celi životi obeleženi su im Aleksandrom Vučićem. Naravno da su deca počela da vrište. Kija Kockar je za njih Kija Kockica. Simbol da u Srbiji pravda ipak postoji. I da je lepa. I da je puna keša. I da peva. I da je knjigu napisala. Da čudo može da se desi. Ekipe pokvarenih novinara slikale su red oko Kijinog štanda, u kom su stajala srpska deca, što ih je malopre Šešelj promovisao u četnike, čekajući da stanu oči u oči sa Kijom. Red proglasiše „kilometarskim“, a Kiju Kockar proglasiše Kraljicom sajma. Tako i valja, kada je već i Kraljica svega ostalog. Isto kao naš Kralj.

I onda u priču, mercedesom, pijan i nagudran, s oduzetom dozvolom i bez vezanog pojasa, uleće Darko Lazić, nekakav narodnjak. Kako se samo slatko namestio u medijske rupe u kojima nema Kralja i Kraljice Srbije. Molimo se za njega. Za njegovo plućno krilo. Za njegov veštački kuk. Dolazi bivša žena u bolnicu. Ne puštaju je na intenzivnu. Dolazi majka. Ne puštaju ni nju. Stanje je kritično! Ali, čudo se desilo! On je progovorio! Tražio je sliku kola. Ali, jao! Sinoć, baš posle nastupa Njegovog Veličanstva na drugom dnevniku, stanje se pogoršalo. Krv se sunovratila u pluća Darka Lazića i cela zemlja je još jednu neprospavanu noć provela nad teškom sudbinom ovog primernog srpskog delije.

A Miljana Kulić? Miljana Kulić je plakala kad je čula da se Daarko Lazić survao u jarak. Orila se cela Zadruga 2.