<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: Krvlju grešnika ispisujem ove redove dok mi suze izdajničke niz obraze teku

Iz Srbije Sredom

Oj Aleče, svih Slovena nado, tebe voli i staro i mlado. Tebi će tvoj Vladimir dati raketnih sistema, Hrvate da mlatiš. Daću ti još i cevi pune gasa, da toplanama srbskijem talasa. Sve to zato jer naslednik mi treba, kad se uzvinem put pravoslavnog neba.

20. decembar 2017, 12:00

Elektronskoj se hartiji ispovedam, ja, Aleka nedostojan. Krvlju grešnika ispisujem ove redove, te ih prekucavam tvrdim tastaturnim dugmadima, dok mi suze izdajničke niz obraze teku. Plaćenom da svojim tekstovima blatim ime i delo najboljeg srpskog sina koga je majka Srpkinja ikada rodila, u meni se, pod silinom slavskog alkoholnog nektara i posnog, ali zasitnog smuđa, nešto prelomi, pa započeh svoj put pokajnički, na ovom mestu, evo sad.

Na današnji dan slavimo nedelju dana od velike bitke, koja se dogodi na stadionu satanskog imena JNA, a u kojoj učestvovaše ustaške legije, uvezene poput trojanskog Šarca iz okupirane srbske Dalmacije, i naši junaci, srbski heroji, ona polovina koja krasi Partizanov (pu, pu, iš, sotono) pravoslavni jug. Neprijatelja je bilo čak dvadeset, a naši momci sami. Ustaše je, sudeći po pisanju serbskoga svevišnjeg papirnatog Informera, poslala lično žena Jeremića Vuka Brankovića, da napadnu Aleka Predivnog.

Isukaše đavoli pesnice, iskeziše ustaške zube, te tako teško naoružani navališe na naše momke. Ovi behu u prvi mah izenađeni, pošto su na stadion sotonskog imena došli pratiti fudbalsko nadmetanje dva bratska rivala, različitih boja, a iste, junačke, suštine. Nepregledno more zelene trave i pripadnici zločinačke žandarmerije, koji onomad mučki umlatiše Alekovog brata, Andreja Prebogatog, i brata Malog od Malog, sprečiše zabrinute srbske heroje sa junačkog severa da pomognu južnoj braći, te oni mogahu samo ka nebesima zapomagati, prizivajući ime i prezime srbskog heroja Crvenog Ratka Mladića Neustrašivog, u nadi da će se pokolj na jugu nekako zaustaviti.

Ustaše su tu tvrda srca bile, te nastaviše svoj podmukli napad na Aleka Presvetloga. Tukoše se ceo jesenji dan do podne, ali na kraju ih srpski heroji izmlatiše i na atletsku stazu gole poslaše, da se ceo slobodarski svet smije njihovim okruglim stomacima i malim prljavim penisima. Trinaesti decembar po grgurijanskom kalendaru naš narod će pamtiti po ovoj herojskoj bici, u kojoj srbski Mladići, uz velike žrtve, sprečiše najnoviji udar na Aleka Superiornog, to jest srce vaskolikog Srbstva. Bitka bi trajala znatno kraće da je Alek Presvijetli mogao da predvodi srbske vitezove, no on je u sklopu svoje mudre politike, bio ometen potpisivanjem knjige utisaka mrtvog sotone Kastra na dalekoj Kubi.

Nekoliko Sunčevih krugova oko Srbije kasnije, videvši da je vrag odneo šalu, Car i Patrijarh Srbski Gospodar Alek, na krilima belog dvoglavog orla, odlete na dvor Cara Svijeh Slovena, Gospodara Svetlosti i Tame, Oca S 300 raketnih sistema, Boga kome se svakog jutra pomolimo, Vladimira Vladimiroviča Putina, radi konsultovanja oko daljih koraka na putu ka potpunoj pobedi Pravoslavlja nad sotonom.

Susretoše se dva gospodara, u Moskvi, domovini Mire Marković i presvetog velikomučenika počivšeg Borislava Miloševića. Tamo im se, na slatkom žitu, zalivenom krvlju srpskih i ruskih izdajnika, pridružio i prepodobni Slobodan Milošević Heroj Srbski, za koga svako dete zna da je pobedio Haški srboubilački sud, te na bijelom konju odjahao u carsku Moskvu, poslavši Srbima kovčeg pun trnovitog granja, da im se seme zatre i nikome ništa ne procveta, osim Aleku Pregenijalnom, njegovom nasledniku na tronu Srbalja.

Sedeše tako njih trojica, a Car Putin sve tapše Aleka po ramenu i govori: „Oj Aleče, svih Slovena nado, tebe voli i staro i mlado. Tebi će tvoj Vladimir dati raketnih sistema, Hrvate da mlatiš. Daću ti još i cevi pune gasa, da toplanama srbskijem talasa. Sve to zato jer naslednik mi treba, kad se uzvinem put pravoslavnog neba.“

Milo beše Aleku Fantastičnom, kad ču ove tople reči, te razvuče usta boje srbske šljive u prepoznatljiv i neodoljiv osmeh, a kad to vide Car Putin, toliko mu milo bilo, da se za tetejac dohvatio. Htede sebi da skrati zemaljski život, da se vaznese na nebesa i pridruži prethodnicima svojim, Caru Nikolaju Drugom, čiji spomenik blista jače od novogodišnje rasvete na beogradskim avenijma, te Staljinu žuta lica, kod koga nije bilo izdajica.

Dok pišem ove izdajničke redove i plačem nad svojom crnom sudbinom, sastanak na Pravoslavnom vrhu još uvijek traje. Nebo iznad Moskve svetli čas crveno, čas plavo, čas belo, pa kontra, čas belo, čas plavo, čas crveno, u čast dva Pravoslavna Cara, koji se, kad god se nađu, uvek nešto lepo dogovore.

Svaki put kada Alek Neverovatni ode iz Srbije, kao da ostanemo bez dela duše. Muževi ubijaju žene, jer ih, u histeriji od nedostatka Aleka provociraju, a zatim herojski dižu ruku na sebe. Vulin Krasnoliki mora da ubrizgava ogromne količine čarobnog belog pravoslavnog praška u svoj nos, ne bi li nekako izdržao to što su svi njemu dragi, i Alek i ženina tetka, trenutno van domašaja njegovog muškog zagrljaja. I mi izdajnici se rastužimo kada nema oštrog Alekovog pogleda, da nas njime ukori, i njegovog jezika, kojim liže svoja medna usne, pre nego što će kroz njih suknuti vatru pravedništva.

Ipak, ono što je najlepše – kada ode, uvijek se vrati dvaput jači nego što je bio pre! I kad se vrati od mlađanog Kurca, on bude jači. I kad dođe od Merkel-čarobnice, on bude jači. I kad dođe sa zelenog travnjaka sotonine kontracrne kuće u đavoljem Vašington-gradu, on bude jači. I kad se vrati sa sastanka o klimi, gde ga sluge trulog zapada progone za selfi, on bude jači. 

A od Putina, Cara vaskolikog Slovenstva, vratiće se jači, brži i bolji.