<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: PARAZIT KOJI JE VIKAO VIRUS

KOLUMNA

Kad je napokon skapirao da sa virusom nema zajebancije, parazit je krenuo u nešto što nijednom parazitu nikada nije pošlo za rukom – u odbranu organizma u koji se naselio

27. mart 2020, 9:05

 

Posle dve nedelje samoizolacije, koja je uključivala samo odlazak sa rukavicama i pod maskom do prodavnice, te jednu vožnju do Šapca i nazad, odlučim prošle subote da prošetam po kraju. U nameri da držim propisanu društvenu distancu, nekoliko puta sam prelazio sa jednog trotoara na drugi, zato što su mi u susret išle grupe, uglavnom mlađih ljudi, bez ikakvih maski, bez rukavica, smejući se i unoseći se jedni drugima u lice, ogrejani prvim prolećnim suncem.

Najcrnje je što sam u ovu šetnju krenuo „pustim“ zvezdarskim ulicama, sa planom da izbegnem parkove, koji su i tog i prethodnih dana bili zastrašujuće puni dece. Kad sam prošao pored jednog improvizovanog igrališta za mali fudbal, na kome se osam klipana preznojavalo jurcajući za loptom, ubrzao sam hod i vratio se kući. S kim žive ta deca? Koji je tim ljudima kurac, da li su oni normalni? Imaju li televizor, imaju li internet? Znaju li šta se dešava u Evropi? Da li su glupi ili ludi?

Znamo da je korona virus najopasniji kad se zapati u organizmu koji ima neku hroničnu bolest. Ako zamislimo Srbiju kao organizam, odmah ćemo zaključiti kako je hronična bolest od koje pati već osam godina - parazit. Parazit je na pojavu virusa odreagovao savršeno za virus – zajebavao se i umanjivao opasnost koja nam je pretila. Zašto?  Zato što je to osnovna karakteristika našeg parazita – krajnja nekompetentnost i neuračunljivost, praćena neprekidnim parazitiranjem.

Istih dana kada su prvi slučajevi covid 19 počeli da se javljaju u Srbiji, parazit je mobilisao desetine hiljada svojih robova radi prikupljanja potpisa za izbore, očigledno još uvek nesvestan da ih neće biti. Opijen parazitiranjem, on nije razmišljao o tome kako će uskoro i njegov opstanak biti doveden u pitanje, jer je novi patogen daleko moćniji od njega. Tako je, nema pametnih parazita, nema ni korisnih parazita. Parazit je jednostavno parazit. Ako organizam koji je napao ugine, uginuće i on.

Kad je napokon skapirao da sa virusom nema zajebancije, parazit je krenuo u nešto što nijednom parazitu nikada nije pošlo za rukom – u odbranu organizma u koji se naselio. Od zajebancije, brzo se došlo do slikovitih pretnji manjkom grobnih mesta. Od poziva na šoping u Italiji, došli smo do policijskog časa, za stare neprekidnog, za ostale najpre od osam uveče, pa onda od pet posle podne, kada je postalo jasno da taj od osam ne pali. Zašto nije palio? Navikli da ih parazit neprekidno laže, građani Srbije su zaključili: „Ovaj opet laže, ko ga jebe. ’Ajmo napolje.“

U jezivom obistinjavanju narodne priče „Dečak koji je vikao vuk“, parazit je ovog puta počeo da viče „Virus, virus!“, ali nisu mu verovali. Odabrali su da veruju suncu i trenutnom nedostatku ljudi koji kašlju u neposrednoj okolini. Parazit je radio sve što je u njegovoj moći da ih zaplaši, da ih uveri kako stvar nije za zezanje: „Alo, stoko, pocrkaćemo i vi i ja! Uvešću vam policijski čas 24 sata, zabole me što to niko nije nikada na svetu uradio!“, ali džabe. Usput je morao i da parazitira, pa je dodatnu zabunu unosio time što nije odmah pozatvarao sve osim kućne dostave, samoposluga i apoteka, odlažući taj trenutak najduže što je mogao.

Svako ko je to gledao pitao se da li je parazit lud ili pokvaren. Šta je njegova krajnja namera? U čemu je štos? Samo mu je na pameti kako da se očuva na vlasti, teoretisali su. Gleda da iskoristi virus kako bi zaveo diktaturu. Drami, kako bi posle ispao mesija, tešili su se. Kad je parazit poslao svog podparazita sa zašiljenim ušima da puni sajam zarđalim vojničkim krevetima i flekavim dušecima, bili su u fazonu - ovaj pravi logor za političke neistomišljenike. Ali parazit je samo davao sve od sebe. U međuvremenu, sve više ljudi je kašljalo, sve više ljudi je dobijalo temperaturu, sve više ljudi je završavalo na respiratorima, a kad su počeli da umiru, građani su napokon skapirali da smo u govnima.

Sada svi nose maske. Svi drže odstojanje od dva metra na ulazu u prodavnice i apoteke. Juče smo obeležili tačno mesec dana od urnebesnog obraćanja parazita i njegovog parapulmologa naciji, koje je bilo začetak situacije u kojoj se nalazimo ovog časa. Parazit je odabrao Kineze za ispomoć, koji su imali preko tri hiljade smrtnih slučajeva, umesto recimo Nemce, koji ih imaju daleko manje. Parazit je odabrao kineske testove za masovno testiranje, umesto da moli Nemce za njihove. I Španci su odabrali kineske testove, pa su počeli da ih vraćaju, jer su nepouzdani.

Da li su naši kineski testovi isti kao španski, ili je reč o nekim drugim kineskim testovima? Na takva pitanja odgovora nema. Domovima zdravlja, koji su u proteklih osam godina dotakli egzistencijalno dno, prepušteno je masovno testiranje stanovništva. Mogu misliti koliko će to biti efikasno. Našli smo se u situaciji da se predvođeni našim parazitom borimo protiv virusa. Koji maler. Kakva karma. Osim što imamo ozbiljne psihofizičke probleme, što zbog virusa, što zbog samoizolacije, suočeni smo i sa ekonomskim kolapsom, koji će tek nositi žrtve.

No, dosta mračenja. I ovo sranje će proći. Stići će vakcina. Ili lek. Ili će jednostavno proći, kao što je prošla i svaka druga epidemija u istoriji. Kada prođe, parazit će pokušati da nas ubedi kako je upravo on zaslužan za to što je prošlo, ali mi ćemo znati šta je istina i imaćemo pred sobom lak izbor: da li ćemo narednu epidemiju čekati sa parazitom na čelu ili bez njega.

Perite ruke. Nosite rukavice (ako ih imate). Nosite maske (ako ih imate). Ostanite kod kuće. Zaštitite sebe. Zaštitite druge.