<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: SLOBODA ZA NATAŠU

KOLUMNA

U očima zakona, koji se u Srbiji ne sprovodi samo nad mafijom koja njom vlada, vi ste kriminalac već kad zapalite džoint.

21. februar 2020, 10:44

 

Natašu Brašić upoznao sam u januaru, 2018. godine, kada me je pozvala u svoju emisiju „MEET UP“ na jutjub kanalu „Domaćica“, da pričamo o vutri. Povod su bila iskustva mojih književnih junaka sa kanabisom, kao i moji stavovi o ovoj biljci. Fina cura, lep čaj, vutra legalna, ali u Jugoslaviji iz paralelne dimenzije, koja je tada bila moj aktuelni književni hit. Siti smo se ispričali i video je objavljen nekoliko dana kasnije, pod naslovom „Marko Vidojković: OHRABRUJEM OVU VLAST da donese jednu odluku koju ću i ja podržati“. Danas ima neslavnih 3500 pregleda.

Odluka na koju se u naslovu misli jeste legalizacija marihuane, jer je baš u to vreme otkrivena tajna laboratorija na samom severu zemlje, u kojoj je nekoliko hektara bilo zasađeno marihuanom, a ptičice sa grana cvrkutale su da se veliki brat Andrej Vučić zanima za uzgoj i distribuciju ove biljke. Računao sam, Bata je svemoćan, pa može sebi da priušti pripremnu plantažicu, da se okuša u proizvodnji, pre nego što zasadi gomilu na sve strane, legalizuje i postane monopolista.

Nataša je članica organizacije IRKA, koja se zalaže za legalizaciju kanabisa, a pre svega kanabisovog ulja, u medicinske svrhe. Članovi organizacije su bliski rođaci teško obolelih, uvereni da bi marihuana makar olakšala muke pacijentima, ako ih ne bi svojim magičnim svojstvima i izlečila. Određeni broj članova IRKA završio je iza rešetaka, zato što je za pravljenje lekovitog ulja od kanabisa potreban mali milion biljaka iz kojih će se to ulje cediti, što ove naivne medicinare u očima države pretvara u male Eskobare.

Tokom akcije „Sablja“, 2003. godine, nekome iz tadašnje genijalne vlasti palo je na pamet da se donesu izmene krivičnog zakona, prema kojima će posedovanje bilo koje količine bilo kog narkotika biti tretirano kao krivično delo, u odnosu na prethodne zakonske odredbe, prema kojima je posedovanje male količine narkotika, „za sopstvenu upotrebu“, bilo cenjeno kao prekršaj.

Moji stavovi o narkoticima su jasni, ponoviću sada samo stav prema marihuani – svako punoletan može da uzgaja bilo koju količinu ove biljke i da s njom radi šta hoće, kao u najdemokratskijim i najliberalnijim državama na svetu, poput Kalifornije, Kolorada ili Masačusetsa. Legalizacija za medicinsku upotrebu nije dovoljna, potrebna je potpuna dekriminalizacija ove biljke, koju bog nije stvorio samo za pušenje, već i za pravljenje ekoloških cegera, agresivnu fotosintezu, odnosno prečišćavanje našeg prljavog vazduha njenim listovima, pravljenje papira od nje umesto od stogodišnjeg drveća i još dosta toga lepog i korisnog.

Bio sam i na jednom „kanabis maršu“ – gde se skupilo dvadesetak frikova i tridesetak policajaca u civilu, ako neko zapali buksnu, odmah da ga sklepaju. Bila je tamo i Nataša. Kad je jedna od ludih baba koje pohode sve beogradske proteste počela da drži banku, ja sam zapalio. A ubrzo i ostali. Nataša i ja smo se povremeno kuckali na fejsbuku, pa sam na taj način saznao i da joj se majka teško razbolela, da Nataša čini sve što je u njenoj moći da joj pomogne (uključujući i kanabis ulje), a nekoliko meseci kasnije, saznao sam da je bitka izgubljena, da je mama preminula, a šta se kasnije dešavalo sa Natašom, nisam saznao sve do pre neki dan.

Od oktobra, Nataša se nalazi u Centralnom zatvoru – koliko sam uspeo da shvatim, nahvatana je kako učestvuje u uzgoju velikog broja biljaka marihuane, pretpostavljam radi spravljanja lekovitog kanabisovog ulja, a zakon pretpostavlja da je to radila radi neovlašćene distribucije narkotika. U međuvremenu smo saznali da vlast, ne samo da nema nameru da legalizuje vutru, već ima nameru da postane monopolista u njenoj neovlašćenoj proizvodnji i distribuciji, kada su na poljoprivrednom dobru „Jovanjica“, režimskog pajtaša Predraga Koluvije, pronađeni hektari i hektari marihuane u plastenicima.

Ima logike. Zašto bi neko legalizovao marihuanu, pa onda plaćao porez na njen uzgoj i prodaju, kada može da zasadi na crno i da preproda za „živu lovu“, a pošto je brat od brata ili kum od kuma, niko mu neće ništa, čak će mu državni organi i pomoći u distribuciji, a naročito u hvatanju konkurencije.
Konkurencija je svako ko valja travu mimo državne mafije. Pa tako i Nataša, koja je svoj dvadeset osmi rođendan provela u pritvoru. Juče joj je bilo glavno ročište, nemam pojma šta se desilo, snimao sam DLZ, ali nisam optimista. Ako malo istražite koji se procenat robijaša u Srbiji nalazi iza rešetaka zbog marihuane, zaprepastićete se. Prvi put, uslovna. Sledeći put, robija. Ako je prvi put, kao meni, bilo pola grama vutre u buksni, onda prvo novčana kazna, pa sledeći put uslovna, pa onda robija.

A ako ti prvi put nađu sedamsto biljaka, onda odmah sledi robija, osim ako nisi režimski diler. Pričalo se po gradu da je nekoliko dana posle otkrivanja zasada u Jovanjici, među dilerima izbila prava suša, dok se nisu snašli, odnosno dok nije roba počela da pristiže iz „Jovanjice 2“ ili „Jovanjice 3“, gde god da su. U Hrvatskoj će uskoro biti dozvoljeno uzgajanje deset biljaka marihuane po osobi. U Severnoj Makedoniji marihuana je već legalizovana u medicinske svrhe. Ali, u Srbiji, epicentru balkanske nelegalne trgovine narkoticima, ovakve izmene zakona nisu ni na pomolu.

A svi duvaju. Kao što i svi vuku lajne, što je takođe ilegalno. Varenje je toliko rasprostranjeno da će se naivnima učiniti kako u uzgajanju marihuane radi ceđenja ulja za oca koji umire od raka nema ničeg kriminalnog. Ali, ima. U očima zakona, koji se u Srbiji ne sprovodi samo nad mafijom koja njom vlada, vi ste kriminalac već kad zapalite džoint. Ako ga dodate osobi kraj sebe, onda ste još gori krimos, jer ste drugom licu omogućili konzumaciju opojnih droga. Naivno je ponašati se kao da je duvanje u ovoj zemlji nešto sasvim normalno (iako jeste), sve dok zakon to posmatra kao krivično delo.
Dakle, ako vas neko pita - ne duvate. Sve dok ne postane legalno. Tad slobodno pričajte kako duvate, osim ako zaista ne duvate. I nemojte misliti da su policajci vaši prijatelji. Nisu. Oni su prijatelji državnog narko kartela, a vi ste meso za pretrpavanje zatvora, kako u njima slučajno ne bi ostalo neko mesto za prave kriminalce.

Ništa od ovog mudrovanja neće pomoći Nataši, štaviše, možda joj i odmogne, kad se ima u vidu reputacija autora teksta kod gospode iz režima. Mogu samo, kao građanin Srbije, da joj se u ime bedne rupe čiji je i ona građanin, izvinim što je deo svoje mladosti, i to onaj posle majčine smrti, morala da provede iza rešetaka, jer se borila za slobodu jedne biljke. Nadajmo se makar da će napolju biti lepo vreme, kad se Nataša jednom ponovo nađe na slobodi.