<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: TUCANJE U BERLINU

KOLUMNA

Zbunjeni Makron došapnuo je baba Merkelki: “A da mi uvedemo međunarodni protektorat ovde”, a ona mu je odgovorila “Tiću, uveli smo ga još 1995.”

02. maj 2019, 1:39


Završio se takozvani “berlinski samit”, na kome je odlazeća braniteljka kontinentalnog korporativnog kapitala Angela Merkel, predstavila svom nasledniku Emanuelu Makronu grupu evropskih država nedostojnu da se tim imenom nazovu: Srbiju, Kosovo*, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Severnu Makedoniju i Albaniju.

Ako ovu raspojasanu bandu državnih neuspeha posmatramo kao školsko odeljenje, onda je jasno zbog čega su kod direktorke na razgovor bili pozvani i Slovenija, koja je u istom odeljenju bila jedini odlikaš, te Hrvatska, koja je nekako uspela da uđe u EU, zahvaljujući izuzetnom zalaganju iz predmeta NATO, besomučno zaduživanje i masovni izvoz kadrova, zbog čega joj je kec iz antifašizma pretvoren u dvojku s minusom.

Neko se pitao zašto predstavnici Rumunje i Bugarske nisu bili tu, pošto po kvalitetu života i civilizacijskim dometima dosta liče na ovo đubre, e pa to je zato što su one bile u drugom odeljenju, sa Mađarskom, Češkom, Slovačkom i Poljskom, istom onom iz kog je Albanija prebačena u odeljenje država sa posebnim potrebama, koje je dvadeset devetog aprila privedeno u Berlin.

Bio je tu nekrunisani kralj Crne Gore, Milo Đukanović, Onaj koji danonoćno bdi nad svim ratovima narko klanova u svojoj zemlji, odela pomalo ofucanog od govana kojim ga iz Londona povremeno gađa njegov bivši pajtos Duško Knežević. Milo Đukanović hodajući je dokaz da se u paklu zapadnog Balkana može ostati i trideset godina na vlasti, bez obzira na bukvalno sve, samo ako sa upravom “škole” u pravom trenutku napraviš pravi dil.

Iz Bosne i Hercegovine u Berlin je došao Denis Zvizdić, lik koji je odavno morao biti na godišnjem odmoru, ali ne može jer je u ovoj antidržavi nemoguće skrojiti novi savet ministara. Ipak, ispade ovaj slučajni gost zvezda samita jer se izlanuo kako je protiv promena granica na tlu Evrope, misleći pritom na teoretisanu razmenu južnog dela srpske pokrajine Kosovo za Republiku Srpsku, na šta mu je spremno odgovorio Ivica Dačić, koji u Berlinu nije ni bio, doskočicom kako to onda znači kako Bosna i Hercegovina zapravo priznaje da je Kosovo deo Srbije, ha ha, kako si glup Zvizdiću, međutim, glup je Dačić, pošto Bosna i Hercegovina zaista formalno ne priznaje Kosovo kao nezavisnu državu, jer glavni medved Republike Srpske (da, tamo glavno čak nije ni ljudsko biće) do podneva govori kako je Kosovo sastavni deo Srbije, a od podneva govori da ako Kosovo nije deo Srbije, onda ni Republika Srpska nije deo Bosne i Hercegovine.

Zbunjeni Makron došapnuo je baba Merkelki: “A da mi uvedemo međunarodni protektorat ovde”, a ona mu je odgovorila “Tiću, uveli smo ga još 1995.” Bili su tu i Albanci, opravdano ohrabreni izgledima za stvaranje velike Albanije: Edi Rama, kome na svaka tri dana pobunjeni narod upada u skupštinu, a gliseri Koza Nostre na svaka tri sata do obale dovoze dragocene terete, Hašim Tači,  koji je odmah po dolasku diplomatskim rečnikom izgovorio “Pušite mi kurac svi” (“Nema razgovora o Kosovu bez učešća SAD”), pa se do kraja samita sve vreme cerekao, te Ramuš Haradinaj, koji je bacanjem novčića od dva evra u kosovskom dvojcu odabran za lošeg pandura, onog koji, na radost svih koji učestvuju u pregovorima, koči kosovske pregovore taksama od sto odsto.

O slovenačkom premijeru, Marjanu Šarecu, koji je na samit doveden samo zbog nesrećnih istorijsko geografskih okolnosti u kojima se njegova zemlja nalazila, ne vredi trošiti reči, kao ni i o Andreju “Mrzin školu i Srbe Plenkoviću”, koji je mislio da je došao u Berlin jer je neko mudo, a došao je da mu Emanuel Makron poluzezajući se rekne: “Nemoj da budete prvi koje ćemo izbaciti iz EU”.

Fokusirajmo se sad na srpskog predsednika Aleksandra Vučića, koji je sa sobom doneo košaricu farbanih jaja, da se tuca sa Frederikom Mogerini, koja je u Berlin, zbog svojih diplomatskih neuspeha dovedena po kazni, da sedi u drugom redu i pati što će po odlasku sa funkcije  neuspešnog prvog evrodiplomate otići da za daleko veće pare sedi u upravnom odboru nekog od gospodara planete. Vučić je, znajući da će biti karan od strane Merkelke i Makrona, utehu našao u tucanju s Mogerinijevom. Ko je pobedio, zaista nije ni bitno, pošto se zna da Vučić koristi drveno jaje prilikom tucanja.

Korpica sa jajima završila je kod Mogerini, a ona ju je verovatno s gnušanjem bacila u korpu za otpatke prilikom prve posete ženskom toaletu. U drugoj ruci, Vučić je doneo malog ružnog lutka Brnabu. Brnaba je Vučićevo glavno oružje u diplomatiji. Kad mu kažu alo, tvoj brat i ti nakraste boga oca, on mrdne Brnabom i kaže: “Imamo pedera premijerku, kakav evropski uspeh”. Kad oni kažu ali, gospodine predsedniče, vi tom lutku vučete konce, svojim očima vidimo, onda Vučić trbuhozborac kroz usta malog Brnabe progovara: “Da Srbija nema Vučića, u njoj bi izbio haos.”

Makron odvodi Merkelku u stranu i pita je: “Dobro jebote, šta si to uradila u Srbiji?” “Ne brini, on to samo glumata. Potpuno je bezopasan.” “Meni deluje kao da je potpuno lud.” “To je njegova fora, mi smo mu rekli da se tako ponaša i da nikada ne izlazi iz lika“. “Ali doneo je sa sobom tog malog ružnog lutka, koji političar još to radi! Smejaće nam se svet!” “Ko je kupio beogradski aerodrom”, mudro progovara baba, a Makron, pognute glave odlazi natrag među zvanice.

Prevedeno sa diplomatskog, ono što je novi najuticajniji čovek Evrope, Emanuel Makron, rekao gostima, bilo je: “Jebaćemo vam mater, niste svesni koliko ćemo vam jebati mater, a o ulasku u Evropsku Uniju nemojte ni da sanjate. Sve ćemo da vam uzmemo i radnu snagu ćemo da vam uzmemo, ima da nam plaćate da vam kupujemo fabrike, svaka crkva kad nam se zapali, vi ćete da je plaćate, pička li vam materina, jel jasno!?” “Jasno”, kratko su odgovorili gosti.

“I nemoj da sam vas video da šurujete s Kinezima, ima da letite iz fotelja, bagro jedna izdrkana. Ti, ti, visoki, grbavi, da, da, ti, što si stajao u sedmom redu kad smo slavili kraj prvog svetskog rata, tebi se obraćam. Ti posebno da obratiš pažnju - tebe ću prvo da jebem, a onda ću te terati da samom sebi poližeš dupe. ‘Ajde sad, razlaz, vidimo se na karanju u Parizu, početkom jula. Nemoj da je neko doneo vazelin.”