<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: USPOMENE IZ REVOLUCIJE

KOLUMNA

Na dvadesetu godišnjicu Petog oktobra, razgovaramo sa Petrom Brdarom, nosiocem ordena za građansku hrabrost i jednim od glavnih operativaca DOS-a na beogradskim ulicama tih krvavih dana

07. oktobar 2020, 12:01

 

BUKA: Gospodine Brdar, nove generacije to danas uče iz istorijskih čitanki, ali najbolje je da nam vi ukratko objasnite kako je došlo do oružane građanske revolucije, Petog oktobra.

BRDAR: Nismo mogli više. Posle decenije ratovanja, državnog terora, sankcija, pljački, hiperinflacije i NATO okupacije Kosova i Metohije, narodu je bilo dosta. Ispizdeli smo načisto. Kad je Milošević raspisao izbore za 24. septembar, znali smo da će ih i pokrasti ukoliko na njima izgubi, pa smo još u leto, 2000. počeli da se pripremamo za oružani ustanak. Sva istraživanja govorila su da Koštunica pobeđuje u prvom krugu, ali mnogo bitnije je bilo kako tu pobedu na izborima odbraniti. Odlučili smo se da je branimo oružjem.

BUKA: Kakva je atmosfera bila u zemlji tog leta?

BRDAR: Uzavrela. I staro i mlado naoštrilo se da oborimo diktatora. Otkopali smo oružje što nam je ostalo iz ratova devedesetih, dobro ga podmazali i čekali. Svi su bili protiv Miloševića. Čak su i starci, koji su prethodnih godina uporno glasali za Miloševića, shvatili da nas vodi parvo u propast i da je došao zadnji čas.

BUKA: Šta se događalo posle 24. septembra, a pre Petog oktobra?

BRDAR: Kao što smo i pretpostavili, diktator je počeo da krade glasove. U skladu sa očekivanjima, narod je ispizdeo. Toliko su bili ljuti, da je u pojedinim selima oružani ustanak izbio mimo plana i van naše kontrole. Ljudi su razoružavali pandure i osnivali lokalne demokratske odbore. Kad su videli da se na nasilje odgovara vatrom i da im kolege gube glave, kerovi su u tim mestima vrlo brzo položili oružje. To je bio dobar znak, za ono što je sledilo nekoliko dana kasnije.

BUKA: Kako je izgledao Peti oktobar? Šta su bila vasa zaduženja tog dana?

BRDAR: Ja sam bio na čelu udarne demokratske grupe Palilula 1, koja je trebalo da osvoji policijsku stanicu Palilula, opštinu Palilula i RTS. Kao što znate, revolucija je počela dva dana ranije, kada smo razoružali pandure koji su pokušali da spreče štrajk radnika u termoelektranama. Srećom, samo dva pandura su poginula u oružanom okršaju, ostali su skapirali koliko je sati. Četvrtog oktobra, poslali smo svoje ljude na granične prelaze, kako neko espeesovsko ili julovsko govno ne bi zapalilo iz zemlje. Tamo nije bilo nikakvih problema, smradovi nisu ni imali pojma da su prelazi naši, videlo se to po Aleksandru Vučiću, koji je četvrtog oktobra pokušao da pobegne u Rumuniju, pa su ga tamo dočekali naši i sproveli u pritvor, u okviru fabrike “Krmivo produkt“ u Surčinu. Pričalo se po DOS-u da je plakao sve vreme. Mislim da je dvadeset godina zatvora koliko je dobio malo i žao mi je što je danas opet na slobodi. Ali, sudio mu je demokratski i nezavisan sud, šta ja tu mogu.

BUKA: Da se vratimo na Peti oktobar…

BRDAR: Da, Peti oktobar… (počinje da plače, prim. aut.) Znate i sami, pola zemlje došlo u Beograd, a druga polovina oslobodila je svoje gradove. Svi smo bili ujedinjeni u želji da Srbiju, posle deset godina blamiranja i užasa, napokon pretvorimo u građansku i demokratsu državu, ako treba i po cenu života. Kad su panduri ispalili suzavac , odmah smo pripucali, a oni su se odmah predali. Razoružali smo ih i strpali u skupštinu, koju smo takođe pretvorili u privremeni pritvor. Narod je toliko bio ljut, da su neki hteli da zapale skupštinu sa sve zatočenim kerovima unutra, ali smo ih nekako odgovorili. Najbitnije je bilo da oružani ustanak protekne uspešno, bilo je posle dosta vremena za naplatu.

BUKA: U vašoj zoni odgovornosti došlo je do najžešćih oružanih okršaja. Kako to?

BRDAR: Oko RTS je došlo do ozbiljnog puškaranja, a kad je od pandurskog  metka poginuo Mile Ćelavi, pao nam je mrak na oči pa smo izrokali zgradu televizije iz raketnih bacača. Srećom, celo prizemlje bilo je puno smrdljivih kerina, pa niko od radnika RTS nije poginuo, inače to ne bih sebi nikada oprostio. Ovako, za tih 46 mrtvih pandura baš me zabole. Triput smo ih megafonom zvali da se predaju, a oni triput otvarali vatru, šta smo drugi mogli osim da im se najebemo keve. Kad smo osvojili RTS, dat je znak da se celoj zemlji pusti struja, a nacionalna televizija počela je da emituje ustanički program. Sa pandurima iz stanice Palilula smo se lako dogovorili oko predaje, a ulazak u opštinu je bio formalnost. Da nije bilo zadržavanja oko RTS, završili bismo zadatak već u dva popodne.

BUKA: Zgrada „Pinka“ nije prošla tako dobro. Ona je zapaljena i do temelja srušena.

BRDAR: Pazi da se ne rasplačem. To je doduše bilo u zoni odgovornosti demokratske udarne grupe jug, kojom je rukovodio Dušan Pećančević Ludi, vrlo je moguće da bi „Pink“ bio spaljen i bez policijskih snaga koje su ga čuvale i koje su otvorile vatru na ustanike.

BUKA: Istorijska je činjenica da je Milošević hteo da izvede tenkove na ulicu, ali se vojska predala još četvrtog na peti oktobar, kao i skoro sve ostale specijalne jedinice u zemlji.

BRDAR: Kad imaš toliko besnog i naoružanog naroda svuda unaokolo, nikakva vojska i policija ne mogu da ti pomognu i drago mi je da su komandiri vodova i ostale starešine to na vreme shvatile, jer da su krenuli na nas oružjem, neki od naših bi poginuli, ali niko njihov ne bi ostao živ.

BUKA: Priča se da je bilo diplomatskih intervencija tog dana. Javljali su se Rusi, Amerikanci...

BRDAR: Javljali su se da nas mole da ih sve ne pokokamo, kao da smo mi neki divljaci. Rekli smo im , odjebite, naša revolucija, naš problem. I odjebali su.

BUKA: Sobodan Milošević i Mira Marković izdržavaju doživotne kazne zatvora u specijalnom zatvoru za pripadnike bivšeg režima u Pančevu. Još preko dvesta najbližih Miloševićevih saradnika  osuđeno je na višedecenijske kazne. Hiljadama njih Zakonom o lustraciji doživotno je zabranjeno obavljanje javnih funkcija, a Srbija je već pet godina članica EU. Vi ste se posle revolucije vratili svom autolimarskom zanatu. Da li ste zadovoljni?

BRDAR: Ako me pitate za rezultate petooktobarske revolucije, zadovoljan sam. Mislim da nije moglo bolje, iako sam potajno u sebi želeo da njihov otpor bude jači, pa da se porokamo kao ljudi. Ispovedao sam se popu više puta zbog tih misli, ali uvek prođem sa pet puta oče naš. Što se zanata tiče, za političke funkcije me je bolelo uvo, politikom neka se bave stručnjaci, ja sam stručnjak za limariju, a Srbi će doveka biti kreteni za volanom, pa će doveka biti posla i za mene.

BUKA: Gospodine Brdar, hvala vam na razgovoru.

BRDAR: Nema na čemu, drago mi je što je naša demokratska pobeda pomogla i Bosni i Hercegovini da izađe iz kanala, pa ste, eto, od ove godine i vi u Evropskoj Uniji. Taman na vreme da joj zajedno pomognemo da se ne raspadne.