<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Marko Vidojković: Zlatiborski soj

KOLUMNA

Kad smo pre stigli da se zarazimo, da prođe period inkubacije i da dobijemo simptome? To jednostavno nije moguće.

14. februar 2021, 11:27

 

Odmah posle Srpske nove godine, krenuli smo na zimovanje. Žena, mlađa ćerka i ja. Starija ćerka je odlučila da ostane u Beogradu, isprativši nas salvom uvreda, koje su se odnosile na to da nismo normalni što idemo na zimovanje u sred epidemije, da deda Radoju, koji je umro od korone krajem godine, nismo još dali ni četrdeset dana, kako smo neodgovorne, sebične psihopate, pokazujući nam kilometarske redove na kopaoničkoj žičari, u kojima niko nije nosio masku, osim tek poneko masku za skijanje. Ali, mi nismo išli na Kopaonik, išli smo na Zlatibor. Pritom, nismo pošli na skijanje, nego na svež planinski vazduh. A i sedamnaest godina joj je, neuračunljivost i histerija su normalni za taj uzrast. U krajnjoj liniji, preskočili smo letovanje, nije bilo sile koja bi nas sprečila da zimujemo.

Seli smo u kola, novim autoputem relativno brzo stigli do Čačka, a onda smo se kod Požege našli u nepreglednoj koloni, koja je milila ka Užicu. Kad smo prošli Užice, kolona je nastavila ka Zlatiboru. Zajedno sa još nekoliko stotina automobila, isključili smo se na kružnom toku sa magistrale i za tren oka našli smo se u zlatiborskom turističkom raju, tačnije u tamošnjem saobraćajnom kolapsu. Mesto za parking našli smo sedam kilometara od našeg apartmana, na putu ka Semegnjevu, odmah preko puta saobraćajnog znaka za moguć odron kamenja. Nema lepše dobrodošlice na planinu od šetnje s koferima u rukama i punjenja pluća kiseonikom, uz jedva primetne izduvne gasove iz automobila, koji su u koloni prolazili na milimetar od nas.

Apartman se nalazio na poslednjem spratu osmospratnice, udaljene svega pet kilometara od centra zlatiborskog turističkog kompleksa. Domaćin nam je u prizemlju zgrade, uz uporan suv kašalj, dao ključeve i poslao nas uz stepenište, rekavši da nema snage da ide sa nama. Na stepenicama smo se mimoišli sa još tridesetak porodica sa decom, koje su došle na ovo divno mesto. Uredno smo se jedni drugima javljali, mi puni euforije, a oni ne toliko. Otprilike polovina je kašljala, ali nisam želeo sebi da upropastim odmor paranoišući da je reč o koroni, pa sam zaključio da su kašljali jer su videli kravu na nekoj od livada, a možda i zeca.

Pogled iz apartmana pucao je na osmospratnicu izgrađenu pet metara od zgrade u kojoj smo odseli. Osim tuđih apartmana, u kojima su ljudi uglavnom ležali u krevetima prekriveni jorganima, videlo se i parče plavog neba. Javio sam porukom starijoj ćerki da smo stigli, a ona je odgovorila: „Jeste li se zarazili“, pa sam odlučio da joj ne pišem sve do povratka u Beograd. Pošto smo ostavili stvari, odmah smo krenuli u avanturu. Silazeći niz stepenice, susretali smo ljude koji su se njima penjali, a otprilike dve trećine je kašljalo. Tako je to kad iz zagađene sredine dođeš na čist vazduh. Organizam počne da se čisti, izbacujući nagomilanu prljavštinu iz pluća.

Vreme je bilo lepo, sneg je bio beo, naročito na udaljenim padinama, ne toliko na putu, gde se zbog brojnih prolaznika i automobila pretvorio u bljuzgavicu. Ništa strašno. Bljuzgavica je prirodna posledica snega. Sneg je prirodna posledica zime. Prošle zime ga uopšte nije bilo, mlađa ćerka je u februaru 2020. dvaput pokušala da se obesi o radijatorsku cev, jednom zbog toga, a drugi put zbog izazova na tik toku. Posle tri sata intenzivnog probijanja kroz turiste, od kojih je većina kašljala, stigli smo u centar. Zaključili smo da je pravo vreme za ručak. Ispred jedne picerije je u redu stajalo svega pedesetak ljudi, pa smo procenili kako ćemo do sedam uveče stići na red, što je bilo idealno da spojimo ručak s večerom i tako uštedimo novac, mada ko voli život, on zna da nije sve u novcu. Sve je u letovanju i zimovanju. Kad smo ušli, svima nam je curilo iz nosa, zbog hladnoće i vlage, a mlađoj ćerki nosić je bio sasvim crven, ličila je na neki preslatki lik iz crtaća. Slikao sam je mobilnim, za uspomenu i dugo sećanje. 

Svi smo naručili čaj s medom i limunom, a za klopu pice. Iako se čaj u šolji pušio, uoopte nije bio vruć kad sam ga srknuo. Iako sam u šolju iscedio celu krišku limuna i kesicu sa stvrdnutim medom, nisam osetio nikakav ukus. Rešio sam, ipak, da to ne kažem naglas. Bila je to paranoja. Dejstvo svežeg vazduha. „Tata, ovaj čaj nije ni sladak ni kiseo“, primetila je mlađa ćerka. „Ćuti, sunce i pij ga“, odgovorio sam joj. „Ni ja ne osećam ukus čaja“, spopao je PMS moju ženu baš kad ne treba. „Nije čak ni bljutav. A ne osećam mu ni miris.“ „A kako to čaj treba da miriše?“, brecnuo sam se. „Čaj od nane treba intenzivno da miriše“, odgovorila je, pa je dodala, „a ukus mu je još intenzivniji.“ „Dobro, možda mu je istekao rok trajanja“, izneo sam najracionalnije rešenje, ali ona se nije dala: „Pogledaj koliko ljudi ovde puši, a dim cigareta se uopšte ne oseća.“

Srećom, tada su stigle pice. Moja je bila malo bezukusna, pa sam je posolio. To, međutim, nije dalo rezultata, pošto je ostala bezukusna. „Mama, ova pica je sranje“, našla je mlađa ćerka saveznika za mračenje u mojoj ženi, a ona joj je odbrusila: „Koliko puta sam ti rekla da takve reči ne stoje jednoj finoj devojčici.“ „Ali, nema nikakav ukus!“, pobunila se ćerka, a žena joj je odgovorila: „Tako, vidiš da sve može da se kaže i bez psovki. Ni moja nema nikakav ukus“, dodala je i pogledala me. Kad smo pre stigli da se zarazimo, da prođe period inkubacije i da dobijemo simptome? To jednostavno nije moguće. „Moja je baš super“, rekao sam, praveći se kako uživam u bezukusnim zalogajima kaprićioze. Nebitno za ovu priču, ali je zanimljiv detalj: večera nas je koštala osamnaest hiljada dinara.

Te noći bilo je baš hladno, iako su radijatori bili vreli. Naša ćerka, kojoj nije bilo hladno kao nama, smejala se gledajući nas kako drhtimo ispod dva jorgana. O spavanju nije bilo govora. Svaki odlazak u WC nam je teže padao od prethodnog. Tih nekoliko metara bilo je naporno kao pentranje na Himalaje. Oko ponoći javila mi se jaka potreba za kašljanjem, ali sam dao sve od sebe da se uzdržim, kako bi žena prva počela da kašlje. Tih petnaestak minuta proveo sam slušajući kašalj, koji kao da je dolazio sa svih strana, iz svih apartmana, iz svih okolnih zgrada. Tu i tamo, čuo se i poneki jauk. 

Kad je žena napokon krenula da kašlje, odmah za njom počeo sam i ja i tako smo kašljali sve do jutra, kada smo nastavili da kašljemo i da se tresemo pod jorganima. „Ljubavi, molim te, skokni do apoteke, kupi nam toplomer, paracetamol, vitamin C, vitamin D, cink i selen“, zamolio sam ćerku, setivši se terapije koju su prepisali deda Radoju kad se razboleo. „Ali, gde je ovde apoteka?“, zbunila se. „I antibiotike, četiri kutije...“, buncala je moja žena. Ko će dati sedmogodišnjoj devojčici antibiotike bez recepta? „Ne znam gde je apoteka, pile“, nastavio sam sa instrukcijama. „Pitaj nekog čiku ili tetu. Uzmi tatinu karticu iz novčanika, PIN je...“ „Znam PIN“, prekinula me je, srećom, jer sam imao velikih poteškoća da ga se u bunilu koje me je uhvatilo, setim.

Dok se vratila u apartman, pao je mrak. Žena i ja smo molili Boga samo da dođe što pre, jer nam je bilo sve gore. Bunilo i halucinacije pokušali smo da uklonimo razgovorom ko se s kim tajno dopisuje na instagramu. Ona sa bivšim tipom iz srednje, a ja sa kasirkom iz supermarketa. Napokon, začuo se ključ u vratima, a kad su se otvorila, u sobu je banuo pokojni deda Radoje. „Govnari glupi“, graknuo je, „jebalo vas zimovanje! Sad ćete svi pocrkati, nadam se ne i moja unuka, ljubi je deda.“ Onda je besno zalupio vratima i nestao. Kad se ćerka vratila, noseći kesu u kojoj su bili čak i antibiotici, našoj radosti ne bi bilo kraja, samo da smo imali snage da se radujemo.

Apoteka je bila petnaest kilometara od našeg apartmana, radila je non stop, a red je, prema njenim rečima, bio toliki da su neki ljudi u njemu i umrli. „Umrli? Ma daj, ljubavi...“ zamucao sam, a onda sam nekako nastavio, „...daj ljubavi tu kesu ovamo.“ Triput sam proveravao da bih se uverio kako ne haluciniram, a onda sam utvrdio da je račun zaista iznosio 27 hiljada dinara. Prvo smo izmerili temperaturu. Žena je imala 39.5, a ja 40.2. Popili smo paracetamol, vitamine i antibiotike, sve to bez vode, jer u apartmanu nije bilo čaša, a u nama nije bilo snage da idemo do česme. Voleo bih da mogu da kažem da se stanje poboljšalo, ali nije. Temperatura mi je spala na 39.7, a ženi na 39.1. Halucinacije su se nastavile, deda Radoje je još nekoliko puta upadao u apartman i psovao, malaksalost je bila tolika da sam izgubio moć govora, a ubrzo i sposobnost da razmišljam.

Ne znam koliko je dana prošlo, niti kako smo uopšte preživeli. U nekoliko navrata mi se činilo da možda i nismo. Onda je jednog jutra ženi temperatura spala na 38.4, a nekoliko sati kasnije i meni, na 38.5. Delovalo je kao da smo ozdravili u odnosu na prethodni period. Kašljali smo i dalje, bili smo iscrpljeni, ali bilo nam je bolje. „Okej, to je to, idemo u šetnju“, predložio sam, a ona je, začudo, pristala. Naša ćerka nije bila u apartmanu. Izbauljali smo na hodnik i kašljući krenuli niz stepenice, gde smo se mimoišli sa još nekoliko porodica, koje su bile u sličnom stanju. Dole je, umesto čoveka koji nas je dočekao, bila mlađa žena, koja je kašljala. „Gde je gospodin koji nam je dao ključeve?“, pitao sam. „Moj otac? Umro je pre dva dana.“ „Primite naše saučešće. Da li ste nam videli ćerku možda? Ima sedam godina, jako slatka?“ „Napolju je, grudva se s drugom decom.“

Kad smo izašli na sunce, umalo se nismo onesvestili. Pridržavali smo jedno drugo i milili po bljuzgavici, da bi iza zgrade naleteli na ćerku i još nekoliko dece sličnog ili malo starijeg uzrasta. „Tata, mama, ovo je najbolje zimovanje ikad!“, veselo je uzviknula. Pre nego što smo uspeli išta da kažemo, pokazala je prstom na nekakvu belu grbavu kreaturu. „Napravili smo i sneška! Liči na predsednika!“ „Baš lepo, sunce“, promrmljao sam, a žena mi se klatila kao da će svake sekunde pasti u nesvest. „Tata, nemoj da se ljutiš, koristila sam tvoju karticu da imam šta da jedem. I kupila sam dve barbike. A onda više nije bilo para na njoj.“ „Sve je... u redu pile“, mucao sam, pokušavajući da saberem misli. „Evo ti mobilni, igrala sam igrice na njemu, dok ste mama i ti noću vrištali.“

Uzevši mobilni, najpre sam utvrdio da je prošlo celih osam dana otkako nas je uhvatila groznica. Kako smo preživeli bez kapi vode, nisam imao predstavu. Tu je bila i poruka od starije ćerke. „Pogledajte vesti“. Otišao sam na sajt informera, koji je javljao da je korona u Srbiji mutirala u dva nova smrtonosna virusa, koja je bilo gotovo nemoguće zaustaviti, toliko su bili zarazni – „Zlatiborski soj“ i „Kopaonički soj“, tako su ih nazvali. Vojska je stavila obe planine u karantin, kako bi se novi talas zaraze što sporije širilo, ali bilo je kasno – neki turisti već su se vratili kući i širili virus, mnogo gori od prethodnog i otporan na sve vakcine. Ali, dobro, preživećemo. A možda i nećemo. Nije to toliko bitno. Bitno je da smo na zimovanju.