MARO MARUŠIĆ: TENKOVI I TRAKTORI U Srbiji umro posljednji četnik, uplakane ustaše došle na sprovod

Što su ustaše bez četnika i obratno?

BUKA portal / 02. Septembar 2019

Tomo je tog popodneva bio ljut kao skladište wasabija u japanskom restoranu.

-Pička vam materina smradovi četnički – počeo je sipati psovke čim je na portalu pročitao kako je postavljen tenk ispred stadiona Crvene Zvezde u Beogradu.

Tomo je 1996. godište, rođen je nakon svršetka rata, i mrzi Srbe i sve što je srpsko, osim, naravno, zgodnih pevaljki turbo folka. Tako su ga učili, nije on postavljao previše pitanja u vezi toga, Srbi su zlikovci koje treba mrziti, sve je to za Toma tako jednostavno da ne može biti jednostavnije. Da se njega pita, ne bi u životu ništa drugo radio, nego tukao istočne susjede.

Ponosan je na svoj životopis – do sada je sudjelovao u nekoliko tuča sa Srbima, a jednome je slomio zub. Nije uopće znao da ima tako dobar lijevi kroše. Tog su Srbina on i njegovi pajdaši istukli ispred pekare u kasnim noćnim satima kada su ga čuli da pita prodavača ima li lisnato od šargarepe? Tomo ima nećaka koji po cijele dane gleda crtiće na srpskom, pa jako dobra zna da je šargarepa srpski i što ona znači, tako da nije bilo nikakve sumnje kako čovjeka treba pretući. Opkolio ga je s nekolicinom istomišljenika, dva su ga držala, a dva su ga tukla, on je bio među djeliteljima šaka i tad se dogodio taj slavni kroše.

Tomo je poslije tučnjave pogledavao uokolo ima li nadzornih kamera, jer mu je palo na pamet da možda pita vlasnika da mu prosljedi snimku krošea da se može hvaliti ekipi na Facebooku, ali kamera nije bilo, možda i bolje, ako policija bude radila kakve izvide. I ovako i onako saznat će se sigurno za ovo njegovo slavno djelo premlaćivanja četnika, bilo je u pekari svjedoka, a kretenski portali jedva čekaju ovakve vijesti da beru klikove. I stvarno se vijest proširila internetom kao fekalije Jadranom. Čak su premijer i predsjednica komentirali napad na Srbina i slomljeni zub kazavši pri tom kako „osuđuju svaki oblik nasilja“, te su pozvali „institucije da odrade svoj posao“, ali ekipa huligana je dobro znala da političke vođe zaboli za ovu njihovu tuču i da institucije neće vršiti nikakve posebne istrage, jer premlaćivanje Srba u modernoj Hrvatskoj legalni je sport kojim se navijači i slične skupine bave godinama, baš poput onih krkana u Srbiji koji bez ikakvog povoda mlate tamošnje manjine.

Ljuti Tomo toga popodneva i večeri sve bi dao da nalete na tog smrada četnika koji je došao na ideju postavljanja tenka ispred tribine Delija, da ga presretnu negdje u pekari i slome mu pičku. Ali taj je smrad, nažalost, daleko, pa ništa od premlaćivanja ovaj put. S tom je mišlju Tomo utonuo u san, pun mržnje prema srpskim degenericima koji su postavili tenk.

*****************************************************************

San je bio živopisan, kao da je prije počinka Tomo pojeo LSD, a ne marendu od sira i mortadele. On, Ante, Toni i Frano našli su nekako u Srbiji. Pojma nije imao što su tamo radili i zašto su uopće došli. U međuvremenu, diljem Srbije se događalo nešto jako čudno - sablasno poput azijskih horora - što nijedna znanost nije mogla objasniti. Svatko tko je bio nacionalist, veličao srpsku povijest i mitove, a mrzio okolne narode smatrajući ih krivima za sve loše što se dogodilo srpskom narodu, obolio je od neke teško shvatljive bolesti, te je naposljetku umro u velikim bolovima.  

Sanjao je Tomo puna groblja četnika diljem Srbije, stotine tisuća nacionalista umrlo je pod nerazjašnjenim okolnostima - čitav život je htio tako nešto doživjeti, to mu je bila jedina životna želja, da stoka četnička umre u najgorim mukama, i evo sad kad san napokon postaje java (iako je zaista bio san izgledao mu je kao stvarnost) on, Ante, Toni i Frano ne uživaju u tom prizoru, nego im je sve nekako čudnovato, tresu ih nekakvi osjećaji koje je teško opisati. Negdje im je drago što neprijatelji crkavaju, ali…

Dok su prolazili ulicom cara Dušana ugledaše naslov s novina – „Preminuo posljednji srpski četnik, sutra mu je sprovod.“ Ni sami ne znajući zašto odlučiše otići na ispraćaj svog ljutog neprijatelja, posljednjeg srpskog nacionalista. Pop s bradom prilikom ukopa kazao je kako se nada da će pokojniku „Bog oprostiti grijehe, posebno onaj kada je inicirao postavljanje tenka ispred stadiona potpirujući tako mržnju prema drugim narodima što je ustvari huškanje na neke nove ratove“.

Ustaše nisu mogle vjerovati što pop priča – neprekidno je govorio o ljubavi i oprostu, ne spominjući ni devedesetprvu, ni četrdeset prvu. Nikad u životu nisu čuli nijedan uzvišeni govor na ovim prostorima koji nije spomenuo barem jedan rat. Mislili su čak da postoji neki zakon koji zabranjuje držanje govora bez spominjanja slavnih ratnih vremena. Nakon sprovoda posljednjem srpskom četniku, otišli su u jedan od obližnjih kafića. Konobar je skontao da su iz Hrvatske, pa im se u svoje ime izvinuo za sve strahote koje je njihova zemlja prošla u posljednjem ratu. Nisu znali što da kažu na te njegove riječi. Samo su šutjeli, a i dalje ih je pratio onaj čudan osjećaj, kojega nikako nisu mogli ni svrstati, ni opisati.

Besciljno poput Clinta Eastwooda u špageti vesternima, danima su šetali Beogradom i izlazili po kafićima, a Srbi su se prema njima odnosili na istovjetan način – svi su ih molili za oprost ne tražeći ništa zauzvrat, čak ni da reterniraju s isprikom o Jasenovcu. Ovi Srbi koji nisu umrli, za razliku od sad već mrtvih srpskih nacionalista, bili su puni ljubavi, razumijevanja, empatije, tolerancije…

Bez obzira na silnu ljubav kojom su bili okruženi Toma, Antu, Tonija i Frana onaj čudnovati osjećaj počeo je jače pritiskati mijenjajući se sve više prema nekom zlokobnom raspoloženju iz kojega, bojali su se, nema povratka - koji će njihov dosadašnji identitet, poput neke ovozemaljske crne rupe, progutati zauvijek i ništa više neće biti kao prije. Anksiozni i depresivni tumarali su beogradskim pločnikom uopće ne znajući kuda idu, sve dok Ante, umoran i iscrpljen, nije prekinuo mučnu tišinu riječima koje su poskakivale od važnosti.

-Ljudi, zašto nismo sretni? Cijeli život govorimo kako bismo pobili sve četnike, i sad kad ih napokon više nema, mi tužno bauljamo kao da su nam sve lađe potonule. Zašto nismo euforični sada kada više nema nijednog smrada? – kaže Ante i pogledom punim strepnje i isčekivanja ošine svoje drugare.

-Zato Ante – krene prosvjetljeni Toni objašnjavati, pa zastane i proguta knedlu. Nije uopće znao smije li na glas reći ovo što je mislio reći – Zato Ante, jer… tko smo… tko smo mi bez njih? Što su ustaše bez četnika? Ustaše bez četnika ne postoje, isto kao što ne postoje četnici bez ustaša. Da nema srpskih nacionalista, ne bi bilo ni hrvatskih, da nema velikih Hrvatina, ne bi bilo ni velikih Srbadija, razumiješ? Bez desničara, nema ljevičara i obratno, bez fašista, nema antifašista, bez Zvezde, nema Partizana, bez Dinama, nema Hajduka, bez katolika, nema pravoslavaca, bez svih tih suludih, umjetnih podjela i dvoboja koje ljudi stvaraju, nema ničega. Ostaju samo ljubav i oprost, a to je dosadno i glupo.

-Imaš pravo Toni, dobro si to objasnio, sad znam što me spopalo – doda Frano – zato mene sve ove dane peru loši osjećaji, zato sam bio strašno tužan kada sam vidio onaj naslov da je umro posljednji četnik. Što da mi sad radimo u životu, kome da izbijemo zub u pekari, tko smo mi uopće bez četnika, živimo li, ima li nas, postojimo li, ili smo i mi umrli skupa s njima, majko mila od koliko pitanja glava mi puca...

-I meni glava puca, samo ne po četnicima, jer su svi mrtvi. Ajme koja tuga, mati draga – počne plakati ustaša Ante.

*******************************************************************

-Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa – zaderao se znojni Tomo probudivši se iz ambisa noćne more. Kušin mu je bio mokar, kao da je spavao u akvariju.

Izgubljenog pogleda skočio je s kreveta. Osvrtao se po sobi tražeći odgovore s nijemih zidova, ali nije ih našao. Potom ugleda kompjuter i brzo ga upali. Odsurfa do prvog portala i ugleda veliki naslov: „Navijači Zvezde fotografiraju se na tenku ispred stadiona, svijet osuđuje primitivno ponašanje“.

Uzdah olakšanja prolomi se Tomovom sobom.

-Uuuuuuhhhhhhhhhhh, dobro je, bio je ovo samo ružan san. Četnici su živi i zdravi, hvali ti Bože!

NAPOMENA: Naslovna fotografija je sa snimanja filma Broj 55

 

Preuzeto sa dubrovačkidnevnik


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.