Odreagirala srčano kao i uvijek u životu. Rekoh da mi je žao zbog svega što mu se događalo tada, ali da zbog teksta ne žalim. Od Sarajeva do Washingtona sve sate leta pričali smo o tom trenutku njegova života, o povijesnom i ratnom momentu u kojem se zadesio i koji će kasnije nositi kroz sve naredne godine kao najteži križ.
Godine u kojima će ludom hrabrošću, zajedno sa svojom suprugom, iz dana u dan otkrivati nataložena sranja i lopovluke u RS-u, stavljajući svoj i život svoje obitelji vječno na kocku. Do tog leta nisam ga osobno poznavala. Samo razočarenjem i predrasudama. Možda je 30 dana putovanja provedenih zajedno suviše malo, ali je i suviše dovoljno ako samo želiš poslušati, dati ruku i drugu priliku.
A meni je postao prijatelj i oslonac. Čuvajući me svo to vrijeme ko najbližeg svog, nasmijavajući kad je bio Unin rođendan, a mi u Čemerici; trčeći po-šta-god-trebam kad me bolio stomak, i držeći mi ruku sve sate svih letova u tih mjesec dana, jer sam paničar najveći. Voljeli ga ili ne, zadnjih godina jedan je od rijetkih sinonima za hrabrost u ovoj šugavoj zemlji. Od koje sve više samo šugavost ostaje.
