Midhat Kapetanović: Vučko, Zagi i Pobjednik su simboli svih dobrih ljudi u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu

Jako je važno da starije generacije prenesu mudrost mlađima, ne samo po pitanju kulture i estetike, nego i poštivanja i otvaranja srca prema drugačijima.

Vanja Šunjić / 25. Mart 2021

Foto: Privatna arhiva

 


Midhat Kapetanović je sarajevski arhitekta, konceptualni umjetnik, produkt dizajner i strip crtač, čije ilustracije oduševljavaju ljude diljem regiona i pozivaju na empatiju i solidarnost. Sa Midhatom razgovaramo u okviru naše kampanje protiv govora mržnje upravo zato što on, i kao autor i kao čovjek, svojim djelovanjem doprinosi širenju zajedništva i razumijevanja među južnoslovenskim narodima. 

Poslušajte cijeli razgovor:

 

Ovih dana se navršava godišnjica od Tvojih prvih ilustracija Zagija i Vučka, koje su postale viralne, nakon zemljotresa u Zagrebu. Kako je došlo do tih ilustracija?

Ilustracije su nastale tog dana kada se desio prvi u nizu zemljotresa u Zagrebu i Hrvatskoj. Supruga i ja smo rano ujutro pročitali mnogo komentara i statusa naših prijatelja koji su na društvenim mrežama javljali da su dobro. Bilo nam je teško što fizički nismo mogli biti sa njima i pružiti im pomoć zbog lockdowna koji i dan danas traje.  Ilustracija je nastala kao reakcija na beznađe i strah u kojem su se ljudi našli, pored korone, pandemije i ekonomskog kolapsa u kojem se cijeli svijet našao i još zemljotres. Djelovalo je da nema izlaza iz te situacije.

Veliki broj ljudi je vrlo pozitivno reagovao na poruke podrške, ljudima je zbilja u tom trenutku trebala topla riječ i uvjerenje da drugi misle na njih i da smo svi skupa.

Nakon prve ilustracije, uslijedio je zemljotres u Petrinji, gdje si ilustrovao ruke Vučka i Zagija, a onda si im pridružio i Pobjednika, kao znak solidarnosti tokomdemonstracija u Beogradu. Zašto si spojio njih trojicu i kako mlađe generacije komuniciraju sa ovim simbolima? 

Ti likovi su moji lični simboli tih gradova i svih dobrih ljudi u njima. Svaki grad na području Jugoslavije ima svoj simbol i ikonu dobrote, pozitivnosti i onoga najhumanijeg u svima nama. Ljudima treba podrška u svakom aspektu njihovog života i socijalnog djelovanja, ne samo za vrijeme bolesti i patnje. Kad su se desile demonstracije u Srbiji, to je bila gesta da ljudima tamo kažemo da ne pate samo oni od korupcije, nesposobnosti vlasti i razjedinjenosti unutar naroda koji je toliko ostavljen na cjedilu, da ima poteškoće da vidi i daleku dobru budućnost, a kamo li blisku. Ti crteži su pomogli da ljudi počnu komunicirati jedni sa drugima. Ne samo putem medija, nego direktno. To je jedini način da se sa zdravim razumom izvučemo iz svega ovoga i prestanemo tražiti krivce tamo gdje ono nisu i da zajedničkim snagama, pružajući podršku jedni drugima pokažemo da se stvarno može kreirati bolje sutra, koje je rekreacija nečega što je prije bilo.

Većina novih generacija je ostvarila kontakt sa likovima preko reakcija svojih roditelja koji su stasavali u vremenu kada su Vučko i Zagi bili dio pop kulture, kada su se nosili džemperima, bili na gumicama za brisanje... Jako je važno da danas, u višku informacija i trendu bombardiranja uglavnom nestručnim teorijama, starije generacije prenesu mudrost mlađima, ne samo po pitanju kulture, estetike i olimpijskih ideala, nego i svakodnevnog života, poštivanja, otvaranja srca prema drugačijim ljudima, kulturama, običajima. Time dugoročno postajemo bogatiji.

Je li odabir Vučka, Zagija i Pobjednika nostalgija, želja za boljom prošlošću, neonostalgija, jugofuturizam, ili samo način da se izraziš i altruistički porivi u teškoj godini?

Odabir ovih likova nije imao nikakve veze sa nostalgijom. Ti likovi su duboko usađeni u kulturu naroda sa ovih prostora, vrlo su apolitični i teško je na njih staviti nacionalističke simbolizme, ali su vrlo nacionalni. Vučko predstavlja toplotu, ljepotu i otvorenost kompletnog bosanskohercegovačkog naroda, Zagi je duša Zagreba, Pobjednik je hrabrost, ponos i snaga Beograda i Srbije i Srba, a napravio ga je najhrvatskiji od svih Hrvata, Ivan Meštrović. Ne treba tražiti poruku pokušaja povratka u prošlost, ove ilustracije su moj skromni doprinos da probam inicirati u ljudima da otvore oči i počnu hodati stotinu milja u tuđim cipelama, prije nego što počnu osuđivati.

 

Je li bilo negativnih komentara na Tvoje ilustracije?

Svi komentari su bili većinom pozitivni. Negativni su bili automatski trolovi i botovi koji su imali unaprijed spremljene izjave i to je bilo copy/paste, zbog provokacije i skretanja teme. Ti profili nemaju prijatelje, privatne postove, itd. Ono što mi je bilo drago jeste što su te negativne komentare tipa zašto bismo pomagali jedni drugima, ili zašto da mi pomažemo njima, kada oni ne pomažu nama, su ljudi univerzalno počeli osuđivati. Ljudi koji su pisali negativne komentare su isti oni likovi koji su 90-ih godina gulili plakate suparničkih stranaka. Plaćeni su od vladajućih struktura da antagoniziraju ljude koji su se okupili oko pozitivne stvari.

Koliko su danas ilustracija i strip važni kao medij komunikacije i otpora i koliko su zastupljeni u mejnstrim kulturi?

Ilustracija je uvijek bila relevantna, jeste i biće relevantna. Formati se mijenjaju, mediji se mijenjaju, ono što su nekada bili pećinski crteži ili oslikavanje svetih tekstova, ili što su unazad dvjesto godina bili štampani mediji, sada su elektronski mediji, društvene mreže i online galerije uz pojavu self-publishinga, gdje ljudi uz minimalna ulaganja svoj art mogu predstaviti cijeloj planeti. 

Ilustracija će živjeti, ona je vrlo prisutna, mnogi mladi ljudi imaju šta da kažu, samo im treba dopustiti da se jezgrovito i jasno izraze spram svega onog što se dešava. Živimo u novom vremenu, neki novi senzibiliteti su aktivni. Umjetnost generalno, a pogotovu vizuelne umjetnosti su vrlo važne za premoštavanje kulturoloških i generacijskih barijera koje ljudi imaju između sebe.

Nedavno nas je napustilo izvanredni ilustrator i strip crtač Alem Ćurin, autor ilustracija za Feral Tribune i zagrebačke Novosti, te autor stripa List vode: Atlandita, objavljenog kod Vlade Šagadina u 2x2.  Imaš li osjećaj da je sa njim otišla čitava jedna epoha novinske ilustracije?

Sa Ćurinom je otišla kompletna jedna generacija novinara. Ne samo ilustratora, nego i pisaca, ljudi koji su svoje živote i zdravlje davali istraživačkom novinarstvu. To je bila grupa neustrašivih ljudi. Niti jedna vlast, policija i vojska nije bila dovoljno jaka da ukroti njihove duhove, jer su sebi uzimali za pravo da testiraju svaku ideju, da povedu svaku debatu i uključe se u razgovor sa bilo kim, pod cijenu da izgube argumente, ali istjeraju dijalog do kraja. Oni su bili prva linija odbrane onih koji nisu bili u stanju da to kažu sami za sebe. Uspijevali su na jedan jalijaški način da banaliziraju sve što se dešava i svedu na jednu jednostavnu poruku. Novinari iz tog perioda su bili dovoljno jaki, inteligentni i beskompromisni i ljudima su približavali situaciju na najjednostavniji i najbezbolniji način koji je često znao boljeti, ali istina uvijek boli, no bolja je od najbolje laži. Zdravija je i dugoročno potrebnija u svijetu u kojem živimo. 

 

Rad Midhata Kapetanovića možete pratiti na njegovoj Facebook stranici.
 


Buka preporuka

Kampanja protiv govora mržnje

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.