Milan Milošević je doktorand književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, smjer srpska književnost. Strastveni je zaljubljenik u književnost i predaje istu u okviru maternjeg jezika u jednoj prijedorskoj srednjoj školi. Pored potencijalnih naučnih radova za potrebe doktorskih studija, piše članke za specijalizovane revije i časopise, i uređuje ediciju Biblioteka Atribut izdavačkog preduzeća Besjeda. Milan je sa grupom entuzijasta i zaljubljenika u pisanu riječ 2016. pokrenuo sajt SRP https://srpcasopis.org/, koji je kao časopis 2017. doživio svoje prvo štampano izdanje. U subotu, 15 jula, ovaj časopis će imati promociju u sklopu banjalučkog festivala književnosti IMPERATIV. Promocija počinje u 16 časova, a u razgovoru za BUKU sa osnivačem SRP-a Milanom Miloševićem saznali smo više o njegovom angažovanju na mjestu urednika časopisa, a kroz razgovor čuli smo i zapažanja ovog mladog čovjeka vezana za ovdašnju književnu scenu i umjetnost.
Šta te je ponukalo da pokreneš časopis?
Milan: Tromost akademskih građana koji sa potpisivanjem ugovora na neodređeno sve manje opravdavaju taj epitet i gradske protuve oba pola koji svoje poznavanje
književnosti baziraju na preporuci lokalnog preprodavača knjiga i samoproklamovanog mudraca Slavka Gavranovića.
Koliko vas ima aktivnih u „guranju” projekta zvanog SRP?
Milan: Dva svakodnevno aktivna člana i još pet njih koji se uključuju kad na njih dođe red.
Imate li pomoć od strane državnih institucija, onih koje se bave kulturom?
Milan: U posljednje dvije godine Grad Prijedor nas je pomogao minimalnim iznosom na godišnjem nivou. Mi, želeći da očuvamo glas neprofitabilne platforme, tražimo minimalno, tek da pokrijemo troškove održavanja sajta i štampanja jednog od dva broja SRP-a. Znamo da opštinski budžet ne može da zasiti sve pa i ne apliciramo na velike iznose. Ne želimo da nas neko smatra krvopijama.
Postoji li pomoć od nekih zaljubljenika knjige, ili ljudi dobre volje spremnih dati koju marku za kulturu?
Milan: Naravno! Sažali se poneki Samarićanin, a mi nismo probirljivi. Doduše, odmah naznačavamo da nema uzvratnih usluga ni reklamiranja koječega u časopisu, čisto da se zna. Učine ljudi, ponajviše zato što osjete da ovo što mi radimo nema nikakvu zadnju misao.
Niste profitabilan časopis. Mislite li da ćete ikada steći uslove da budete i profitabilni?
Milan: Iako ovu ''priču'' pričaju svi urednici časopisa, mi svoju neprofitabilnost stvarno branimo principijelnošću. Svjesni smo da smo slobodni da funkcionišemo po sili zdravog razuma sve dok ozbiljan novac ne uđe u ovu našu priču. Po ubrizgavanju ''šuštave droge'' u SRP, on postaje nečiji pamflet. Logično je onda što pokušavamo da opstanemo i bez pokoravanja jedinom pravom bogu naših dana.
Ko može da objavljuje u vašem časopisu? Koga ste objavljivali i šta časopis nudi, koje rubrike?
Milan: Na našem sajtu su pažljivo posložene rubrike tako da zahvaljujući njima, pravo da objave imaju i oni manje talentovani, srednjoškolci i oni kojima je to prvi rad, naravno, ako se nisu ogriješili ni o jedno pravilo ''kuće''. Naprotiv, u štampanom SRP-u objavljuju se samo najbolji radovi. Objavljivali smo ekskluzivne radove npr. odlomke iz romana „Ide svet” Lasla Krasnahorkaija, „Romana o pijanstvima” Igora Marojevića. U sedam brojeva zastupili smo mnoge ''adute'' savremene književne scene. Razni su se našli unutar naših rubrika „U redu za Čitanku”, „Počeci velikana”, „SRP najava”, „Dežurna kritika” i slično.
Časopi je pokrenut u Prijedoru, ali nije vezan samo za taj grad, jer tu su saradnici i iz okolnih gradova. Šta su vaši planovi?
Milan: Književnost, kao i ostale umjetnosti, ne smije ostati dostupna samo jednima, u ovom slučaju Prijedorčanima. Otud je naše povezivanje sa Banjalukom i, poslije, Novim Sadom bilo potpuno logično. Naši planovi su opstanak i prerastanje SRP-a iz fanzina u časopis dostojan arhiviranja.
SRP će imati svoju promociju na festivalu Imperativ. Koliko Imperativ pomaže u populizaciji pisane riječi i afirmaciji autora i kakva je uopšte književna scena na ovim prostorima danas?
Milan: Imperativ nas je počastio dozvolom da ga uveličamo sa promocijom rada naše platforme i mi ćemo se svojski potruditi da oni zbog tog poteza ne zažale. Vrijedno radi kružok taj na plasmanu misli o knjizi kao nasušnoj potrebi svjesnog bića ali se na štur spisak potreba stanovnika regiona knjiga nikako da upiše.
Imaju i Prijedorčani interesovanje za taj festival? Koliko su kulturno povezani Banja Luka i Prijedor i da li bi kuturna saradnja između ta dva grada trebala da bude veća?
Milan: Ne. „Prosječni” Prijedorčani nemaju pojma o književnosti, niti ih ona zanima, to je za njih prevaziđena stvar vrijedna samo njihove poruge. Ova dva grada su, kao vodeći u ovom dijelu RS, pozvani jedan na drugi. Saradnja postoji, a od njenog jačanja sigurno da niko neće zažaliti.
Da li imate sličan festival u svom gradu i ako nema da li bi možda ti imao snage i volje da jedan takav festival pokreneš u Prijedoru?
Milan: Ne. Najsličnije Imperativu, ako je uopšte i slično, jesu Književni susreti na Kozari. Ne, ne bih se usudio na tako nešto jer mi i ovo što sam pokrenuo oduzima previše vremena. Takozvano Srpovo (po)kazalište, priredba sa ciljem pokazivanja dječijih talenata, mogla je izrasti u nešto više ali je, zbog manjka vremena i pandemije, ostala na školskom projektu.
Profesor si srpskog jezika i književnosti u srednoj školi. Da li nova generacija zagrijana za knjigu? Kakvo je tvoje mišljenje generalno o stanju kulture čitanja u našoj zemlji?
Milan: Profesor sam, i često zažalim što sam! Još uvijek radimo za ono jedno đače što sluša dok se ostali zabavljaju ličnim frustracijama. Ni za elektronsku knjigu, a kamoli papirnu! Pesimističnim bojama bih naslikao svoje mišljenje o budućnosti kulture svuda, ne samo kod nas. Za oslikavanje situacije kod nas dovoljno je reći, da mnogi ne žele uzeti SRP iako se dotični, evo već sedmi broj, dijeli besplatno.
