Ušao ili ne ušao u Sabor, Mile je napravio jednu veliku stvar, koja bi trebalo da svima bude ideja vodilja: više se aktivirao i počeo pored pjesama i kritike kroz njih, istu kritiku i rad iskazivati u političkom smislu.
Zašto je to uopšte bitno?
Ovo je bitno zbog jedne veoma važne stvari, a ona glasi: dok građani okreću glavu na kriminal, zakulisne radnje, kršenje prava i različita zla u društvu, sve te pojave cvjetaju i rasprotiru se na sve strane, okoštavajući se oko zdravog tkiva, ne dajući mu da slobodno raste.
U takvom odnosu snaga, poluge sistema gniječe bilo kakav glas koji je suprotan njihovom i svoje ciljeve ostvaruju zauzimajući sve bitne pozicije oko nas. Tako se dešava da oni koji su dio sistema vlasti bukvalno uzurpiraju cjelokupnu državu za sebe, a oni koji se ne slažu sa njima bivaju prokuženi, napadani ili ismijavani. Pristalice sistema i njegovi dijelovi stvaraju jaku mašinu, koja melje sve pred sobom, a iza sebe ostavlja samo mrvice za osiromašene građane.
Ipak, dok se okreće glava od stvarnih problema, stihovi revolucionarnih i antisistemskih pjesama se primaju kod skoro svih. Tako, „Sistem te laže” od Sindikata ili „99%” od Dubioze zvižduckaju umorni mladi radnici koji daju leđa za crkavicu, koja se može porediti sa onom koju dobijaju trudbenici u mas-proizvodnji u Tajvanu. Pjevuše ih studenti kojima svaki dan sistem smanjuje i ono malo prava što imaju, a povećava im samo cijene hrane u menzama i smještaja u studentskim domovima. U sebi ih ponavljaju nezaposleni sa željom da jednom prerastu u zbilju, a prezaposleni ih prizivaju u svojim snoviđenjima.
Ali zajedničko za sve ove skupine je da će u globalu one učiniti veliko ništa da se rime pretoče u stvarnost. Da, mnogi će maštati kako se svrgava korumpirana vlast i kako se ista u zatvore šalje zajedno sa jednako lošom opozicijom, ali neće učiniti niti jedan korak da do istinske revolucije dođe. A koraci počinju od ličnog okruženja, ne od nasilnog upada u institucije sistema.
E tu dolazimo do Mile Kekina i njegovog aktiviranja u politici. Tu dolazimo do svih građana koji vide i osjećaju da nešto nije u redu i njihovog aktiviranja u društvu. Tu dolazimo do obespravljenih koji su pod udarima političkih cokula svaki dan, ali okreću glavu i drugi obraz, i njihovog aktiviranja u društvu.
Mile Kekin je kroz svoj prethodni rad bio društveno aktivan i redovno je argumentovano kritikovao loše stvari u hrvatskom društvu. Sada je uradio korak više i aktivirao se u političkom pokretu, sa željom da se nešto promijeni. Nije ćutao, ne ćuti, i ne ostaje samo na riječima.
Taj put društvenog aktivizma je put prema kome bi trebalo da ide što više ljudi iz sporta, muzike, kulture, prosvjete, radništva, studenata i svih ostalih grupa u društvu. Ne mora svaki aktivizam da se završi političkom karijerom, ali je bitno da se svaki aktivizam pretoči u konkretne akcije, uz krilaticu „što više djela, koja proističu iz kritičkih riječi”. Pri tome ne mislim na riječi koje predstavljaju ona isprazna kritikovanja vlasti u kafanama, uz velike izjave i ogorčenje, dok se u stvarnosti ništa ne radi da se situacija promijeni.
Šta je uopšte potrebno za promjenu?
Za aktiviranje i promjene je potrebno tako malo želje, volje i truda. Ne moraju svi ući u političke stranke i početi bistriti velike priče i projekte. Dovoljno je samo da se makar malo društveno angažuju, pa bilo to i za probleme koji se događaju u njihovoj ulici.
Tako, kada treba raspravljati o gorućem problemu za svakodnevno življenje i vidjeti kako se on može prevazići, valja se pojaviti na sastancima stanara zgrade, odazvati se na pozive studentskih organizacija, ne ispariti prvi na sindikalnim okupljanjima i ne bacati u korpu za smeće pismena sa datumima održavanja savjetovanja za nalaženje posla.
Ne može igra da ide tečno ako se skoro niko ne cima, a svi u glavama sanjaju promjenu. Ako sve ostaje u snovima, mimo brige na terenu za ovozemaljske probleme građana, to u globalu postaje i ostaje jedno „veliko ništa”.
Nažalost, veliko ništa oslikava ovo društvo i samu srž većine pokreta na ispaćenom parčetu zemlje nekada zvane Jugoslavija. Veliko ništa na djelu, veliko ništa u planovima, veliko ništa u zbilji. Indiferentnost i nezanimanje uz povremeno „loženje” oslikava svakodnevicu velikog ništa. Kao što se za devedesete govori: „Mi tu nismo mogli ništa”, „Mnogo smo mi bili mali da diramo u planove velikih”, „To su nama namjestili”, tako se za današnjicu nalaze opravdanja: „Samo luđaci idu protiv sistema”, „Ne možeš se sa rogatim bosti”, „Ćuti, dobro nam je ovako, samo da se ne pripuca”, „Odlično je nama, pogledaj kako oni u Africi nemaju `ljeba da jedu”, itd.
Sva ova opravdanja su u isto vrijeme istinita i smiješna. Istinita su jer pojedinac teško može protiv uigrane mašine, i vrlo često gubi u bitkama sa rogatim, ali su smiješna baš zato što su to opravdanja, a ona se nalaze onda kada nisi bio dovoljno dobar da pobijediš. Onda kada nisi Pančev da je hladnokrvno smjestiš u mrežu zapisujući se u istoriju.
Rijetko šta se postiže preko noći, a pogotovo velike promjene. Mali koraci su rješenje. Kao što Mile Kekin nije prvo bio političar, pa onda panker i muzičar, već je bilo obrnuto. I bio je angažovan. I kritikovao je. I radi na promjenama. I ako ne uđe u Sabor, već je mnogo toga uradio samim zalaganjem za pozitivne stvari i promjene na bolje. I neće odustati, nego će i dalje biti društveno aktivan.
Neka bude punk!
Kada se počinju graditi grandiozni projekti, zida se cigla po cigla i tako se ideja i mašta pretvaraju u stvarnost. Sudije, država, vlast, sistem – svi oni dolaze iz naroda, a to znači i od pojedinca. Pojedinac kao jedinka je često nevoljan da bilo šta učini, ali nije nemoćan, samo ako ima volje da bude zidar koji slaže ciglu po ciglu.
Zato, imaj svoje mišljenje, javno ga iznosi, ne dozvoli da te ukalupe i da postaneš dio obične sredine koja se klanja pred vladarima i njihovim poklisarima. Živi pank, ne priznaj nikakve lažne veličine, kanone i mračni establišment. Ne saginji se pred tmurnim politikantskim izjavama i prijetnjama, već se bori protiv njih i onih koji ih izgovaraju.
Kao pojedinac, pjevuši revolucionarne pjesme i psuj u kafani, ali i učlani se u organizaciju koja radi pozitivne stvari i unapređuj svoju okolinu. Napiši tekst o onome što te tišti i objavi ga. Ne boj se reći šta misliš, nezainteresovanost ubija, a oštre riječi su odličan lijek za letargiju. Osnuj sa drugarima interesnu grupu, neformalnu organizaciju ili udruženje građana i učini napor da ovaj svijet bude bolji.
Kada sljedeći put budu protestovali oni koje podržavaš, odvoji pola sata svog vremena i pridruži im se. Pomozi sijedom komšiji da napiše odgovor kojim će začepiti usta Komunalcu koji ga potkrada godinama. Kada vidiš poziv za zanimljivo predavanje, otiđi na njega i dodatno se obrazuj. Ne dozvoli da ti formalna škola ukine pravu cjeloživotnu edukaciju. Sa tim ćeš graditi budućnost društva.
Pomozi starom od rođaka u njegovoj borbi sa nezajažljivom bankom. Istraži presude, zakone i dopise. Nađi rupu i budi dio njegove pobjede. Dijeli znanje koje stekneš sa drugima. Koliko god se ono prodavalo, znanje nije klasična roba, već opšte dobro koje mora biti jednako dostupno svima i u čijim blagodetima treba svako da uživa.
Usprotivi se većini onda kada misliš da ona griješi, ma kako to nepopularno bilo. Kritikuj kada misliš da treba kritikovati. Pridruži se drugarima koji uređuju dvorište tvoje zgrade, kada vidiš da rade nešto korisno na njemu. Potpiši peticiju, onda kada ona unapređuje život tebe i tvoje okoline.
Pokloni matursku haljinu ili odijelo onima koji si to ne mogu priuštiti. Volontiraj na događajima koji čine razliku. Daj krv u najbližoj ustanovi koja je za to opremljena. Doniraj koju novčanicu pozivom. Nauči novi jezik i pokreni se, da bi sutra mogao, kroz kontakte koje si ostvario, da praviš budućnost ovog komada zemlje.
Dođi na sastanak stanara zgrade, studentske organizacije ili sindikata i jasno iskaži svoje mišljenje i pokušaj biti incicijator promjene. Kada vidiš korupciju, prijavi je. Koliko god se činilo da to ne mijenja ništa, jednom će uroditi plodom, a to jednom nekada čini razliku.
Izađi na izbore, ma koliko isti bili kradeni. Kada 90% stanovništva izađe da bira, a budu pokradeni, do kada će se ta krađa moći održati? Žali se na loše postupanje policije i državnih službenika. Piši ombudsmanima. Tuži sistemske zlikovce. Ne boj se i angažuj se.
Sam napravi promjenu ne čekajući godoovsko masovno nezadovoljstvo. Uradi nešto, samo da to nešto ne bude veliko ništa. Recept za uspjeh je jasan – radi suprotno od onoga što rade poluge na vrhu sistema, idi malim koracima i slušaj savjest. Dovoljno je samo to, od što više ljudi, i sistem će postati bolji.
Revolucija svijesti
Ne moraš da se tučeš sa policijom, bježiš od agenata Štazija, zazireš od Sekuritatee ili proživljavaš torturu u mračnim podrumima. Velika i istinska revolucija ne počinje tako što hiljade ljudi ustane odjednom, nego tako što jedan po jedan čovjek promijeni svijest i počne raditi male stvari koje čine razliku. Napravi skretanje od kojega će svijet postati ljepše mjesto za život. To je svakako bolja opcija nego pjevušenje revolucionarnih pjesama i kritikovanja svega i svačega u bašti kafića, dok ti revolucija prolazi kroz maštu, ispred očiju.
Mile Kekin u hrvatskoj politici je svakako najveće balkansko ovogodišnje izborno osvježenje do sada i dokaz da pank zaista nije mrtav. Nadam se da svojim angažovanjem i daljim političkim radom neće iznevjeriti ideale za koje se zalaže, o kojima pjeva i koje živi.
Ukratko, Mile samo treba da nastavi da bude svoj „od glave do pete” i da bude podjednako dobar angažovan političar kao što je pjevač, a što više građana bi trebalo da se društveno angažuje i da svi zajedno pokažemo onima na vrhu da su društvo i država ipak i „malo naši”, a ne samo njihovi.
Für immer punk!
