MILENA HEROINA: Nema nedodirljivih i NE postoji opravdanje za nasilje!

Na internetu i društvenim mrežama vidi se sva patologija društva u kojem živimo i sa kim živimo

Maja Isović Dobrijević / 18. Januar 2021

 

Mlade glumice iz Srbije proteklog vikenda javno su progovorile o strahotama koje su im se desile u uglednoj glumačkoj školi koju vodi scenarista i učitelj glume Miroslav Mika Aleksić.

Njega je za seksualno zlostavljanje optužila poznata mlada glumica Milena Radulović, kao i druge mlade glumice. Mlade djevojke dobile su podršku od mnogih javnih ličnosti, ali nažalost na društvenim mrežama počeli su se širiti i mnogi negativni komentari koje ne želimo na ovom mjestu ponavljati.

Spomenuti komentari pokazuju nam stanje društva u kojem se nalazimo, kao i odnos društva u kojem se njeguje kult moćnog muškarca prema ženama i djevojčicama. Ohrabruje činjenica da je ovaj slučaj pokrenuo i lavinu solidarnosti i podrške djevojkama.

Brankica Raković, urednica Lola magazina, kaže da je internet preplavljen negativnim komentarima, onima koji traže krivicu u žrtvi, onima koji čak zaslužuju i prijavljivanje policiji, ali ona smatra da je još važnije istaći koliko je onih koji su stali na stranu Milene i drugih djevojaka.

„Čini mi se da kao nikad do sada stvaramo prostor u kojem će se moći pričati o tome onako kako je neophodno: Da žrtva ne osjeća krivicu što progovara o nasilju koje je učinjeno. Svijet je i dalje ružno mjesto, ali ima potencijal da postane bolje. A to zavisi od svakog od nas, ma kojeg pola da smo“, rekla je za BUKU Raković.

Za ovakav odnos muškaraca prema ženama Brankica krivi odgoj.

„Dječake odgajaju da emocije iskazuju štipkanjem, da muškost pokazuju diranjem žena bez prethodne dozvole, i dalje živimo u društvu u kojem je muškarac s mnogo partnerki frajer, a žena kurva. S druge strane, djevojčice odgajamo da ćute, ne pričamo o tome da je njihovo tijelo njihovo, o tome da imaju pravo da nešto ne žele“, ističe ona.

Brankica dodaje da je važno da učimo dječake i djevojčice, kao i da sebe ispočetka moramo učiti da su granice zdrave, da je "neću" i "ne želim" zdravo i neophodno.

Nalazimo se u sredini u kojoj, kada se govori u silovanju, krivi se žrtva, a ne napadač. Ne vjerujemo djevojkama, dovodimo u pitanje njihove iskaze. Brankica smatra da ovdje polazimo od tačke da je on nedodirljiv zbog moći koju ima u krugovima u kojima je gradio karijeru.

„Nema nedodirljivih. Kad krenemo da se bavimo baš tim ljudima, ponašajući se prema njima jednako kao prema bilo kome - doći će do promjena. Kada u policijskim stanicama gdje žene prijavljuju nasilje stvorimo atmosferu u kojoj se one ne osjećaju kao krive, već kao hrabre, kada u medijima ne budemo razglabali o tome šta je žrtva obukla, nego od kog psihičkog poremećaja boluje nasilnik, imamo priliku za promjenu. Svaka karika društva, svaki pojedinac, mora da razgraniči jednu važnu stvar: NE postoji opravdanje za nasilje“, ističe naša sagovornica.

U današnje vrijeme, putem interneta, bez ikakve cenzure, mogu širiti svi oblici zla, podržavanje silovanja, govor mržnje, ismijavanje žrtvi i slično. Brankica kaže da je ona protiv cenzure, ali neke filtere ćemo morati uvesti.

„Kao urednica magazina koji se bavi temama poput abortusa, poput ličnih priča o nasilju i drugih tema koje triggeruju razne ljude na reakcije koje su vrlo nasilne - mi smo na portalu ugasili opciju komentarisanja. Da li je to bila ispravna odluka - sigurno nije. Da li smo mogle drugačije? Vjerovatno jesmo. Ali bar ne ostavljamo prostor za dodatno nasilje nad već osjetljivim temama.  Ne znam više šta je ispravno: Skloniti se, prećutati, ignorisati - ili urlati na sav glas i biti glasniji od ljudi koji i ovog trenutka optužuju Milenu i djevojke za nasilje koje su istrpile. Hajde da rješenje smislimo zajedno, ovo ne može pojedinac“, poziva ona.

Svjetlana Andrić, glumica, kaže da nam govore da smo emocionalno nesvjesno, nezrelo i neodgovorno društvo.

„Žrtva ima višestruk problem u kojem nije samo žrtva od strane silovatelja, već i društva koje je sklono da osuđuje, odbacuje i sa podozrenjem gleda na slučaj. Koje su skrivene namjere žrtve? Zašto je toliko čekala da prijavi nasilje? Ta dva pitanja su dovoljno jeziva i pokazuju deficit empatije, te jasno oslikavaju vrijeme u kom se mi sad trenutno nalazimo i mjesto gdje živimo. Zadatak svakog uređenog i stabilnog društva je da snosi odgovornost i da građanima obezbijedi sigurnost i podršku. Ako to nemate, a to je prva karika u lancu, sve drugo se prirodno urušava i dovodi do ovoga o čemu ti i ja sada razgovaramo. Bavimo se predrasudama i osudama od strane društva, a ne žrtvama. Mislim da u ovakvoj situaciji treba obrnuto biti“, rekla je Svjetlana za BUKU.

Ona ističe da živimo sindrom Malene i palanačkog mentaliteta, u situaciji smo da kažemo da je neko žrtva i da u istoj rečenici postavimo pitanje da li žrtva laže.

„E sad, postavlja se pitanje, da li smo svjesni koliko je to pogrešno? Koliko to nije ljudski“, pita se naša sagovornica.

Pjevačica i vokalni pedagog Maja Manojlović kaže da nam ova situacija govori da je cjelokupno društvo doživjelo sunovrat, da nedostaje empatija i podrška žrtvama bilo koje vrste zlostavljanja i pita se zar već nije dovoljno teško tim ranjenim dušama i tijelima nego su osuđene na još poniženja kroz neprijatne i neljudske komentare.

„Mogu samo glasno da kažem 'stop nipodoštavanju žrtava i relativizaciji seksualnog ili bilo kog drugog nasilja'. Nasilnici kao što vidimo godinama šetaju zaštićeno i slobodno, a da ni ne znamo ko su. Jedan od većih problema je što zlostavlja uvijek neko blizak, za koga ste prije toga bili emotivno vezani, bez obzira koja vrsta veze ili srodstva bila u pitanju. Kada se desi nasilje, žrtva prvo pomišlja šta je ona uradila što bi možda moglo biti povod za silovanje ili bilo koje drugo zlostavljanje. Traži krivca u sebi. Osjeća sram, osjeća se prljavo, bezvrijedno, ali i žrtva zbog straha od nerazumijevanja, osude, ali i traženja opravdanja za nasilnika, povlači se i odlučuje na šutnju“, kaže za BUKU Maja.

Ona smatra da u ovakvim situacijama, kada se ipak smogne snage da se progovori i istupi hrabro kao što su uradile Milena i druge djevojke, pored podrške, saosjećanja, treba im pružiti i psihološku zaštitu i pomoć.

„Zašto? Zato što dugo unazad gledajući mi živimo u svijetu gdje za zlostavljača i nasilnika ne postoji adekvatna kazna, što dovodi do toga da mogu kako žele. Kada se tu neke stvari pomjere sa mrtve tačke, kada svako bude siguran, kada svaki nasilnik bude kažnjen za zlodjela, kada svaka žrtva bude od strane društva uživala podršku i saosjećanje, onda možemo govoriti o pravednom i humanom društvu u kojem živimo. Nažalost, internet i društvene mreže su omogućile upravo to, da svako, baš svako iskaže svoje mišljenje, kakvo god ono bilo. Tu se, zapravo, vidi sva patologija društva u kojem živimo i sa kim živimo“, ističe naša sagovornica.

Dodaje da većina nas živi u bajkama gdje dobro pobjeđuje zlo, uz malo veći napor, ali da život ipak malo drugačije funkcioniše.

Tajana Dedić – Starović (Artist At Camera),  fotografkinja, videografkinja i psihološkinja, kaže da je zgrožena komentarima koji su upućeni glumici koja je javno progovorila o silovanju. Međutim, Tajana kaže da nije iznenađena, jer se skoro svaka ženska osoba barem jednom našla na meti takvih komentara, kada nekome nešto nije bilo po volji.

„Upravo ti ljudi koji sebi daju za pravo da sumnjaju, donose zaključke i razapinju nekoga samo na osnovu njihovih površnih zapažanja i predrasuda su ljudi zbog kojih, konkretno u ovom slučaju, žene rijetko kada prijavljuju nasilje, zlostavljanje i samo silovanje. Tu ne postoji nikakav siguran prostor, a nakon pretrpljene traume zaista niko ne želi još jednu osudu“, rekla je za BUKU Tajana.

Do ovakvog odnosa prema ženama doveli su vijekovi i vijekovi patrijarhalne indoktrinacije, poštivanja nekih suludih tradicionalnih postulata i uvjerenja, a u svemu tome smo zaboravili da moramo da napredujemo u skladu sa vremenom.

„Velika većina ljudi je, na kraju krajeva, prosto neobrazovana, nepismena i nezainteresovana za svijet oko sebe, žive svoje živote onako kako su naučeni i ni ne pomišljaju da postoji mogućnost da žive i misle drugačije“, istiće Tajana.

Ona kaže da svaki put put kada jedna osoba javno progovori o bilo kom vidu zlostavljanja, otvara se jedan mali sigurni prostor.

„Mislim da pojedinci koji su svjesni problema tog stava treba da ohrabruju žrtve da govore o svojim iskustvima, na taj način će ohrabriti i druge žrtve, a onda poslije nekog dugog dugog vremena i upornosti i onaj neki nepismeni će buljiti u svoj smartfon, pročitati jedno traumatično iskustvo i neće reći da si kurva, nego će reći bravo, samo naprijed, podržavam, iako možda ne mogu da razumijem“, ističe naša sagovornica.

Ona kaže da bi bilo dobro kada bi ove društvene mreže, kao što cenzurišu golo tijelo, mogle da cenzurišu i govor mržnje.

„Ali sve i da se ta mržnja cenzuriše, to ne znači da su ti ljudi nestali ili da misle bolje i to je ono što je suština. Mislim da se ne možemo pretjerano boriti protiv toga, da smo mi dostigli toliki stepen razvoja kao civilizacija, ne bi se takve stvari ni događale, tako da - budale će uvijek biti prisutne i spremne da te prikolju u svom komentaru“, ističe ona.

SOLIDARNOST

Svjetlana Andrić kaže da su solidarnost i empatija ključ sigurnosti za svaku žrtvu.

„Drago mi je što su je djevojke, uz sve neprijatnosti, ipak dobile u daleko većoj mjeri, drago mi je što su ljudi iz svijeta pozorišta i filma dali bezrezervnu podršku, to tješi  i daje nadu da se ipak neke crne kutije mogu otvoriti i da smo spremni počistiti svoje dvorište. Neko mora početi, prvi reći - dosta više“, ističe Svjetlana.

Maja Manojlović kaže da mora postojati više ženske solidarnosti i ljubavi jedne prema drugoj, jer samo zajedno i dovoljno glasno možemo mijenjati svijet nabolje za nas i našu djecu.

„Moramo biti podrška jedne drugima, a nasilnike staviti na stub srama imenom i prezimenom, bez milosti“, ističe.

Tajana Dedić – Starović ističe da je solidarnost najvažnija.

„Ne možemo svi da razumijemo takve traume, ali to nije ni važno, važno je da budemo svjesni da je to nešto pozitivno i dobro za trenutne žrtve, ali i za buduće. Moramo biti tu i dati podršku u kojem god vidu je to moguće. Samo zato što nešto nije naša lična borba, ne znači da nas se ne tiče“.

Brankica Raković smatra da je važno i djevojčice i dječake na vrijeme učiti solidarnosti.

„Milena je za mene, za sve žene koje znam, heroina, stajaćemo uz nju gdje god treba, pokazati tako djevojčicama koje žele da budu kao Milena, da nije kriva profesija koju biraju, nego oni koji manipulišu djevojčicama. Solidarnost je naše jedino oružje. Solidarnost je flaster na sve rane koje nismo nikom pokazale. Solidarnost je onaj magični plašt u kojem smo bar ne tren nevidljive osudama, upiranju prsta u ono što nam se desilo, jer stojimo zajedno. A mnogo smo jače zajedno. Mnogo spremnije da mijenjamo ono što ne valja. A ova cijela situacije je pokazala da je mnogo toga trulog u svakoj od naših država“, kaže Brankica.

 

 


Buka preporuka

Kampanja protiv govora mržnje

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.