Karapetrovićeva je autorka knjige Čežnja za Evropom (Filozofske osnove Evrope i evropskog identiteta), koja je nedavno izašla. Napisala je zapaženu studiju o filozofiji i feminizmu Ona ima ime, kao i stručnu publikaciju Da se bolje razumijemo (Pregled osnovnih pojmova rodne ravnopravnosti). Saradnica je Udruženja žena „Lara“ iz Bijeljine. Učestvovala je na brojnim naučnim skupovima u BiH i inostranstvu, a dugo se bavila i novinarstvom.
BiH je potpisnica brojnih konvencija, protokola i ugovora koji zahtijevaju stvarnu primjenu zabrane diskriminacije po osnovu pola, međutim, da li te odluke stoje samo na papiru i kakav je, po Vašem mišljenju, položaj žena u Bosni i Hercegovini?
Iza nas je tek nešto više od sedam godina otkako je stupio na snagu Zakon o ravnopravnosti polova u BiH, a njegove izmjene i dopune uslijedile su 2010. godine. Samo usvajanje Zakona bilo je dobrim dijelom rezultat upornog i istrajnog zajedničkog rada ženskih organizacija u BiH, čime se pokazala snaga djelovanja tog dijela nevladinog sektora. Na taj način pravno je zagarantovana ravnopravnost polova i zabranjena diskriminacija na osnovu pola. Sada je to pitanje uključeno u institucionalne okvire, čime se bave različite agencije i komisije, od opštinskog do državnog nivoa. Mnogi će zbog toga reći da su žene ovdje ravnopravne. To je jedna strana priče. Pogledate li odredbe Zakona i u kojoj mjeri se zaista primjenjuju, slika je drugačija. Prijavljivanje silovanja i danas je nešto na šta se žene teško odlučuju, jer mnoge i dalje osjećaju sramotu, a i kad dođe do tužbe i suđenja, kazne su male. Istovremeno, u javnom mnjenju češći su komentari “mora da je ipak ona kriva”, a nasilnik je “dobar dečko” ili “uvaženi član zajednice”. Zbog toga, seksualno uznemiravanje je ovdje još uvijek nešto što se prepričava u vicevima, pa onda ne čudi što se to i ne bilježi. Svaka mlada žena, ako radi u privatnoj firmi i planira porodicu, unaprijed strahuje od toga da li će poslije imati posao. Zakon kaže da su “sadržaji koji promovišu ravnopravnost polova sastavni dio nastavnih programa”. Uradi li se samo površna analiza udžbenika i programa od osnovne škole do univerziteta, jasno je da stereotipi i dalje caruju. Ovo je samo dio primjera, a lista je znatno duža.
Da li je žena dovoljno prisutna u bh. politici, i ukoliko nije, kako to promijeniti?
Veoma lako se daju ocjene da ima žena u politici, a dovoljno je pogledati statističke podatke i vidjeti da je poslije opštih izbora 2010. godine u organima vlasti oko 17 odsto žena, što je skoro isti nivo kao i četiri godine ranije. Naravno, to je jeste napredak u odnosu na stanje od prije 15 godina, ali i ti rezultati su došli zahvaljujući angažmanu samih žena u ženskim nevladinim organizacijama. Treba podsjetiti da u Izbornom zakonu stoji zahtjev da trećinu na kandidatskim listama treba da imaju žene, kao i to da je po Zakonu o ravnopravnosti polova obavezno da žene budu zastupljene u opštinskim, entitetskim i državnim organima izvršne, sudske, zakonodavne vlasti i javnim ustanovama do 40 odsto. To tek treba učiniti. Često se čuju ocjene da je politika i dalje oblast koja ne zanima žene, da same žene to ne žele, itd. Stvar je u tome da se kreiraju uslovi u društvu da žena može ravnopravno da učestvuje u političkom životu. Ako se i dalje od nje očekuje da bude prvo savršena supruga, majka i domaćica, teško da može imati vremena za angažman u javnom i političkom životu. Osim toga, i kad počnu da se bave politikom, žene moraju da ulože znatno više rada i energije da dokažu i partiji i biračima/cama da su jednako sposobne kao i muškarci, takođe da se i odupru tome da budu samo ukras partije pri čemu je važan njihov izgled, a ne ono za šta se zalažu. Žene koje se danas kod nas bave politikom uglavnom su se prethodno morale same izboriti sa predrasudama u svoj okolini i obezbijediti podršku porodice.
Ove godine obilježeva se stogodišnjica borbe za prava žena. Koji su to žarišni problemi žena u našem društvu za koje se i dalje treba svim silama boriti?
Sudimo li po izvještajima štampanih i elektronskih medija, kod nas je i dalje glavno pitanje šta kupiti za 8. mart i na koji način se taj dan proslavlja. Ove godine dobro je došlo da se tek pročitaju izvodi iz opštepoznatih istorijskih podataka prigodnih za obilježavanje stogodišnje borbe za prava žena, iskoristi izjava predstavnica iz vlasti i nevladinih organizacija, i to je bilo sve. Čak manje nego prošlih godina je bilo istraživačkih pokušaja da se napravi stvarna analiza stanja ili da se drugačije predstavi šta znači borba za prava žena. Nemojmo zaboraviti da je upravo na taj 8. mart najviše žena stajalo iza štandova na ulicama prodajući cvijeće i poklone. U međuvremenu, kako se smjenjuju različiti događaji ili afere, zaboravljamo na sve ono što su prošle i prolaze radnice „Oslobođenja“, „Boske“. Ili najdrastičniji primjer „Novoteksa“ – upravo ovih dana na trebinjski Biro za zapošljavanje prijavilo se 600 radnica ove firme u stečaju, a ukupno ih je bez posla ostalo око 800. Prave podatke o broju žrtava porodičnog nasilja i dalje nemamo, jer iskustva onih koji su angažovani na SOS telefonima i u sigurnim kućama pokazuju da njihovu pomoć žene traže tek nakon dugogodišnjeg pretrpljenog nasilja. Zato je bilo dovoljno da pogledate crne hronike prošle godine i vidite koliko je bilo napadnutih i ubijenih žena, čiji su partneri živjeli u ubjeđenju da su one njihova imovina, a ne ravnopravna ljudska bića. Zabrinjavajući su i podaci iz različitih istraživanja koji pokazuju da u populaciji mladih (srednjoškolaca) ima znatan broj onih koji izjavljuju da „poneki šamar i nije nešto“. Treba spomenuti svakako i one koje su dvostruko diskriminisane i stavljene na margine društva – žene invalide, Romkinje, starije žene. Neko može tvrditi da slika izgleda previše tamno, ali nikakav argument nije reći: „ja to ne doživljavam, moji najbliži nisu takvi i ja sam potpuno ravnopravna“ i onda zaključiti da diskriminacije nema. Nije ni argument – „ima toga i u zapadnim zemljama“. Niko ne kaže da nema, ali tamo se zakoni primjenjuju, mnogo više je porasla svijest o pravima žena u društvu i uopšte. Koliko god u bilo kojem dijelu svijeta se žene izbore za određeni stepen prava, ne smiju zaboraviti da je njihova pozicija u društvu takva da se uvijek može dogoditi vraćanje unazad. U vrijeme ekonomskih kriza, političkih prevrata, jačanja desnih i izrazito konzervativnih partija obavezno je na dnevnom redu ponovo priča o tome da se žena treba vratiti u kuću ili služiti samo za ukras.
Jedna ste od rijetkih profesorica u Banjaluci koja se bavi feminističkom teorijom. Koliko ta oblast interesuje banajalučke studentkinje i studente?
Sigurno bi bilo i više zainteresovanih da profesorice i profesori više govore o feminizmu i rodnoj ravnopravnosti u okviru oblasti kojima se bave. To nije stvar toga da li ste za nešto ili protiv nečega, ako se bavite predavačkim radom na univerzitetu i naučnim istraživanjima, a u potpunosti odbacujete feminističke i rodne teorije, to samo znači da niste upoznati sa onim što se događa u akademskom svijetu i istraživačkoj zajednici u posljednjih četiri decenije. Priznaćete, i za naše uslove, to je preveliko kašnjenje. Kako živimo u društvu koje je i dalje opterećeno brojnim stereotipima, predrasudama i neznanjem, onda svako ko se bavi ovim temama mora se suočiti s tim da prvo predoči one osnovne činjenice, pa tek se onda može ići u bavljenje mnogim temama. To oduzima vrijeme, tako da je onda manje mogućnosti da se posvetite novim konceptima, dilemama i temama koje su aktuelne danas. Kao mali korak naprijed je i to da je na studijskom programu filozofije na masteru stavljen kao izborni predmet Feministička filozofija, a i na nekim drugim programima se pojavljuju kursevi sa tematikom iz rodnih studija.
Šta znači biti filozof/kinja u BiH? Koliko su oni prisutni u društveno-političkom diskursu i da li uopšte u njemu imaju mjesta?
Možda ih nije puno vidljivo u javnoj sferi, ali ih ima. Naravno, ako se neko bavio ili bavi filozofijom, to ne mora po pravilu biti neko ko je nezavisan u mišljenju. Generalni je problem što vi ovdje nemate dovoljno prostora za istinsku argumentovanu raspravu i što se danas naprosto i u medijima traži da je što više provokacije, zabave i svađe, a manje ozbiljne analize stanja.
Kod nas je svakim danom sve manje prisutna kritika politike, vođa i uošte društva od strane intelektualne elite. Zbog čega je to tako? Ne postoji takvo društveno uređenje gdje kritika nije potrebna, ni kada govorimo o razvijenijim zemljama od BiH.
Idealnog društva nema, osim u reklamama. Bosna i Hercegovina je jedna mala siromašna tranziciona zemlja opterećena velikim problemima. Pametni, mudri i odgovorni ljudi probleme rješavaju, a ne umnožavaju. Mi smo ovdje svjedoci da se svaki dan sve više događa ovo drugo. Mislim da nije strah presudan da bude manje kritike, već izostajanje rezultata poslije ukazivanja na probleme. Pojedinci i pojedinke (nema ih mnogo) zaista istrajavaju u tim kritikama, ali je porazno da njihov glas nema snagu. Manjina će klimnuti glavom, anonimno ih pohvaliti, tapšati po ramenu kad ih drugi ne vide. Većina će već naći način da ih anonimno vrijeđa ili da umanji njihov značaj. S druge strane, mora se priznati političkim radnicima da su bar nešto naučili od Zapada, a to je važnost spinovanja i PR-a, tako da će na jednu pametnu izjavu naći načina da odmah proizvedu sto izjava koji neće biti demanti, već prije dimne zavjese u vidu psovki, vrijeđanja, provokacija, skretanja pažnje na nešto drugo - obično na odbranu nacije i vitalnog nacionalnog interesa. Da bi ovdje krenulo nabolje više od riječi, a bez obzira da li demokratiju gradimo izborima ili protestima, nama bi trebali – pozvaću u pomoć film – „Nesalomivi“ i „Nekoliko dobrih ljudi“. U susjednoj Srbiji nešto slično se dogodilo, ali znamo kako je i završilo.
Vi ste se prije rada na univerzitetu bavili novinarstvom. Kakva je, po Vašem mišljenju, danas situacija u bh. medijima? Postoji li u toj oblasti dovoljno slobode za objektivnost?
U najkraćem, veoma loša. Etno-nacionalističke elite i njihovi vjerni sljedbenici ovo malo siromašne zemlje i dalje čvrsto drže u okovima, pa onda i ono što se plasira u većini medija ne može biti ništa bolje. Nešto malo slobodnih i nezavisnih medija u cijelom regionu još se drže, ali taj prostor je sve manji. Formalno, postoji sloboda medija. Međutim, ne može se raditi ako oglašivača nema ili stižu stalno tužbe za duševnu bol i uz to znatne novčane kazne. Istraživačko novinarstvo uglavnom nije razvijeno u većoj mjeri s obzirom da zahtijeva i vrijeme i novac. Ono što postaje sve izraženije, zbog političkog tutorstva s jedne strane i profita s druge strane, da se na kraju čini da imaju samo dvije sfere – politika uglavnom obilježena aferama i zabava ispunjena nekom reality formom ili sapunicom ili nastupima turbo-folk zvijezda. Život je ipak daleko veći od toga i ne smijemo dozvoliti da nas zaglupljuju.
