Miljenko Jergović: Branka Bakšić Mitić, ideal bespoštedne solidarnosti

Kada je potres udario na Petrinju, Glinu i Sisak, Branka Bakšić Mitić na tri je ili četiri dana postala junakinja našeg doba.

Miljenko Jergović / 11. Januar 2021

Foto: Ljudi za ljude

 

Nije bilo predviđeno, pa ni na ova tri dana, da Branka Bakšić Mitić bude junakinja našeg doba. I kakvo bi to, uostalom, moralo strašno doba nastati, pa da takva žena bilo čemu i oko bilo čega bude junak. Da je bilo kao što je trebalo biti, gospođa bi Bakšić Mitić sve do kraja s jednom hiperaktivnom novinarkom HTV-a prikupljala nasred parka u Martićevoj ulici u Zagrebu milodare za preostalu starčad i sirotinju s Banije. I niti bi itko u tome vidio išta junačno, niti bi gospođa bila u skladu s duhom epohe, digitalne, virtualne, liberalne, pa da o njoj uopće i razgovaramo. Zamijetio bi je, možda, tek neki anonimni komentator, pretjerano zabrinut za zdravlje nacije i za nacionalnu sigurnost, pa bi se zapitao ne sabotira li ta žena svojim postupanjem rad Hrvatskoga Crvenog križa, koji jedini je nadležan da pomaže komu pomoći treba, a veliko je, pak, pitanje treba li pomagati onome tko Banovinu našu i dalje Banijom zove. A možda ne bi bilo ni toga. Možda bi se gospođa Bakšić Mitić nalazila jednom tjedno ili mjesečno ispred spomenika fra Grgi Martiću sa svojim sumišljenicima, a zatim raznosila sav taj jad i tugu ljudske dobrote po besputima udaljene provincije. Koja, međutim, i nije baš tako udaljena kada na svijet počnemo gledati s perspektive seizmičkih ploča.

Kada je potres udario na Petrinju, Glinu i Sisak, te na sva ta sela čijih se imena možda i sjetimo iz ratnih izvještaja, ili tačnije rečeno, kada se taj potres itekako osjetio u Zagrebu, sugerirajući ljudima opasnu blizinu prethodno razdvojenih svjetova, Branka Bakšić Mitić na tri je ili četiri dana postala junakinja našeg doba. Vrijeme je to kada je zavladao opći nered i kada su se najednom niz ceste prema tim napuštenim i oronulim gradićima zaputile stotine, možda i tisuće iznenada probuđenih dobročinitelja. Volonterstvo, koje nema u nas masovnu tradiciju ni ukorijenjenost, najednom kao da je postalo jedini način da se preživi strasna situacija, ili jedini način da se pobijedi vlastiti strah. Kada se netko u njihovoj blizini teško razboli, ljudi se uplaše za vlastito zdravlje, pa se načas istinski zabrinu za bolesnika. Spremni su nakratko sve za njega učiniti, jer tako, misle, dokazuju da su zdravi. A petrinjski potres bio je strašan, jer se svuda pomalo osjetio. Subjektivno govoreći, jači je bio taj udar i u Zagrebu, zlokobnije ljuljanje nego proljetos, premda nisu nastajala nova oštećenja. I kako onda u vlastitoj glavi i duši potjerati od sebe potres, nego tako što ćeš nakratko stvarati iluziju vlastitog dobročinstva. Time ćeš, naravno, zakrčiti putove vatrogascima, planinarima, krovopokrivačima, gorskoj službi, spasiteljima, kuharima, ljudima koji stvarno tu nešto rade i koji pomažu jer im je to u naravi, zato što moraju i zato što im je to posao, a ne zato da odagnaju katastrofu od sebe, niti zato da bi uživali u svojoj dobroti i ispravnosti. Stvarni doprinos onog običnog svijeta koji je želio pomoći u ta prva tri-četiri dana, i stvarna njihova dobrota, kao i svehrvatska spremnost na velike volonterske pothvate, bit će vidljivi negdje u kasno ljeto, ili u jesen 2021, kad prve kiše natope ranjene gradiće i sela: ako tada budu pomagali, ako se tada budu spuštali prema Banovini i Baniji, onda će biti da su se strah i kolektivna trauma preobrazili u neko dobro. I bit će prvi put u povijesti da su se strah i trauma preobrazili u dobro.

Ali vratimo se na ono vrijeme u kojem je Branka Bakšić Mitić postala junakinja našeg doba. Potres je u jednom podnevu i popodnevu veći dio svijeta koji tamo još uvijek živi socijalno potpuno deklasirao. Najednom se ljudima učinilo da im osim golog života nije preostalo više ništa. A taj im je život istovremeno došao kao najveća dragocjenost, kakve smo svjesni samo usred smrtne opasnosti, i kao strašno i bespotrebno opterećenje. Kao da se u jednome danu cijeli taj svijet pretvorio u onu izbezumljenu starčad, kojoj je Branka Bakšić Mitić godinama vozila pomoć, prikupljenu pod spomenikom fra Grgi Martiću, i kao da je najednom, po nekoj strašnoj starozavjetnoj Božjoj kazni, svatko tu bio sveden na onoga najmanjeg, najslabijeg i najjadnijeg brata svojega. I tad se ova žena pretvorila u junakinju našeg doba. Sve je na čas prestalo biti važno, osim onog što ona radi.

Bilo je to vrijeme kada su se ljudi borili s vlastitim psihologijama. Sustav uglavnom nije funkcionirao. Malo je bilo onih koji su dobro znali što rade. Ali i oni su, bez pomoći i bez organizacije, često bivali nemoćni. O svemu tome izvještavali su mediji, koji su se, malo-pomalo, počeli pretvarati u navjestitelje Sudnjega dana. U isto vrijeme strukturirala se hijerarhija nesreće. Na vrhu je bila Petrinja, po njoj se potres i nazivao, pa Sisak, da bi se s dvadesetčetverosatnom odgodom počelo govoriti o Glini. No, dok su Sisak i Petrinja imali vrlo glasne gradonačelnike, čija su larma i zapomaganje doista imali smisla i svrhe, za Glinu se čulo od dogradonačelnice Branke Bakšić Mitić. Međutim, dok se dvoje susjedskih gradonačelnika nisu libili voditi politiku – jer, da se razumijemo, ovo sve i jest politika, ovo je paklenska posljedica jedne tridesetogodišnje politike, za koju nipošto nisu jedini odgovorni njezini najistaknutiji protagonisti, nego su za pretvaranje te politike u pakao odgovorni svi građani koji su u tom vremenu sudjelovali u demokratskim procedurama – dok su, dakle, Ikić Baniček i Dumbović bili spremni da nesreću svojih građana antagoniziraju središnjoj državnoj vlasti, Branka Bakšić Mitić postupala je otprilike onako kako već sedam stoljeća postupaju oni mudriji među franjevcima u Bosni. Postupala je otprilike onako kako bi je poučio isti onaj fra Grga Martić. Svjesna da se iz vlastite pozicije, i iz pozicije svijeta koji predstavlja, ne može, ali ni ne smije boriti protiv vlasti, kao i da o načelima, o ljudskom dostojanstvu svoje sirotinje, o tome da su i oni ljudi kao svi drugi, i da se njihova ljudska prava ne razlikuju od ljudskih prava Andreja Plenkovića ili Zorana Milanovića, treba da šuti kao grob, ona se u ta tri-četiri dana bavila junački konkretnim stvarima. I to je u tom kratkom vremenu upravo ono o čemu je šutjela, načela, ljudsko dostojanstvo, ideal bespoštedne solidarnosti, uzdiglo na najviše mjesto u ovih trideset godina posljednje hrvatske povijesti. Fra Grga bio bi ponosan na tu ženu.

Neke je stvari ipak rekla, jer ju je pitalo. Pitao ju je, između ostalih, ali to se i najglasnije čulo, Aleksandar Stanković. Tako smo saznali da je drugi dan po izboru na mjesto dogradonačelnice u svojoj kancelariji, u kancelarijskoj vazi, našla štakorčinu. A kada je tražila službeni auto, da njime razvozi pomoć svojoj sirotinji, rekli su joj da u te svrhe nema auta. Uostalom, čemu služi Hrvatski Crveni križ? Ona je, umjesto da tad progovori o načelima, o dostojanstvu i o ljudskim pravima, lijepo digla kredit, i kupila prastari terenac, da njime stigne do ljudi za koje se brine. Da je drukčije postupila, da je govorila o onome o čemu se treba govoriti, osudila bi svoju sirotinju na glad, žeđ, hladnoću, i na krajnje nemilu i negostoljubivu smrt. Toga se čuvala, i zato će na tri-četiri dana postati junakinja našeg doba. Na duže ne bi moglo. Ionako ju je samo potres mogao proizvesti u junakinju, a potres, srećom, nije svemoćan, pa da preobrazi svijet koji su tako dugo vajale i oblikovale ljudske naravi.

Potres je učinio nestvarnim, fantastičnim, irealnim živote ljudi u jednoj pokrajini, a s njima i cijelu pokrajinu. Građevine su se pretvorile u ruševine, što ne treba posmatrati isključivo kao akt entropije, raspada, uništenja, obezdomovljenje… Dok su građevine bile djelo ljudskih ruku, ruševine su božansko djelo, djelo prirode ili dragoga Boga, djelo umjetnosti u njezinom elementarnom, strašnom i dehumanizirajućem obliku. Osim što ruševine čovjek nije sposoban da sazida, u njima se najednom vidjela sva njegova nesretna povijest, od naziva tvrtki iz vremena sreće i blagostanja, koji izbijaju na vidjelo kada se saspu naslage maltera, do raspuknutog betona u kojem nije bilo armature, jer su je u poslijeratnoj obnovi pokrali ovlašteni i povlašteni državni obnovitelji… U prvi mah moglo se učiniti da bi iz svega toga mogla nastati nekakva pouka za budućnost. Možda je ipak za sve bilo dobro ono što je radila glinska gradonačelnica?

Ali onda se četvrtog dana dogodio preokret. Odnekud se, nakon što ga nije bilo, pojavio gradonačelnik Gline. I rekao da je on stalno tu, da radi, da koordinira, da djeluje, da brani i štiti, a što se dogradonačelnice tiče, nje nema, ne dolazi na kolegije, i da “on ne vidi da je njegova zamjenica na terenu”, nego se, insistira gradonačelnik, “dogradonačelnica pogubila”.

U tom trenutku čarolije nestaje, i za širu publiku nestaje stvarnosti u kojoj je Branka Bakšić Mitić junakinja našeg doba, a nastupa ona stara stvarnost u kojoj je gradonačelnik Gline zbilja egzistentan. Gospođa Branka vraća se fra Grginom spomeniku, najlonskim vrećicama za sirotinju, stvarnosti koja za sve biva stvarna samo iznad šest stupnjeva po Richteru.

 

 Izvor: Miljenko Jergović


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.