Miljenko Jergović: Irwin u Banjoj Luci ili na što se na kraju svede svako bosansko mučeništvo

Ovo je resemantizacija koja se ne zaustavlja. Strašni odjek praznine, vapaj uzaludnih mučeništva. Veličanstvena izložba, provokativna kao u doba kada je svijet još bio mlad.

Miljenko Jergović / 25. Februar 2019

U četvrtak 29. novembra 2018. grupa Irwin u Banjoj je Luci, u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske, tu, nadomak Zagrebu, upriličila izložbu “Was ist Kunst Bosnia and Herzegovina/Heroji 1941–1945”. Kako je tog dana u Hrvatskoj bio četvrtak 29. studenog, bit će da je i logično da je otvorenje ostalo neprimijećeno, kao i da sljedeća dva i pol mjeseca u hrvatskim medijima, koji, premda nevoljki prema kulturi, likovnoj umjetnosti posvećuju ozbiljnu pažnju, nije bilo ni riječi o izložbi ove slovenske na Zapadu veoma uvažavane, te stoga i u Zagrebu cijenjene i spominjane formacije. No, da je ista ova izložba kojim slučajem postavljena u Beču ili u Veneciji, o njoj bi se raspisala naša novinska kunsthistoričarčad, te bi s ekrana o njoj cvrkutale lijepe i neuke televizijske žurnalistice s rasporedom u sektoru likovnosti i modnih revija. Ovako ništa. A možda je i dobro tako, jer je ništa katkad više nego nešto.

Na izložbu smo stigli sedam dana prije zatvaranja, autoputem, najprije Titinim pa Dodikovim, preko Gradiške, i vlakom, starom, raspadajućom prugom, od Sarajeva preko Doboja. U Banjoj Luci našli smo se drugim poslom, ali ispalo je tako da Irwinova izložba postane središnje mjesto našeg susreta. Svojevrsno okupljanje u hramu.

Postavka i simulira atmosferu nekoga paganskog hrama, svetilišta iščezle religije. S obje strane dugog, dobro osvijetljenog, vizualno kompaktnog prostora, koji podsjeća na austrougarske željezničke kolodvore – što nije slučajno, jer ovo i jest godine 1891. izgrađen banjalučki kolodvor – i koji kao svi dobri kolodvori u sebi ima nešto obredno, ceremonijalno i sveto, nalaze se dvoredi uniformno uokvirenih portreta, ulja na platnu, uglavnom u formi biste, kao na fotografijama za osobne dokumente. Okviri su crnolakirani i predstavljaju stilsko-povijesni hibrid nacionalne umjetnosti, baroka i nekog rubno definiranog ideološkog sustava, sve s replikama reljefa Stojana Batiča na ugaonim površinama. Ovakvi okviri rekontekstualiziraju portrete, koji su, što je na početku i najzačudnije, svih devedesetak, istog formata. Gledani na istom mjestu, u isto vrijeme, na gledatelja ostavljaju dojam vojnika od terakote iz Ksiana. Čudan osjećaj.

Tako nanizani u pravilnom geometrijskom rasporedu, u savršeno osvijetljenom prostoru, koji je strogo arhitektonski definiran, portreti tvore svojevrsni ikonostas. To je ono što gledatelj vidi i osjeća prije nego što se zagleda u pojedine slike.

Portreti su nastali između 1948. i 1953, po partijskoj narudžbi i s idejom da se, u duhu vremena, umjetnički ovjekovječe svi narodni heroji iz Bosne i Hercegovine. Većina njih su u tom trenutku mučenici revolucije, stradali u ratu, ali je tu i narodnih junaka, živih legendi, koji aktivno sudjeluju u stvaranju socijalističke zajednice. Slikari angažirani na ovom poslu ili su i sami prošli partizanski rat, ili su iz reda nacionalnih klasika koji se nisu kompromitirali suradnjom s neprijateljem i njegovim domaćim pomagačima, ili su birani iz najmlađe generacije, među studentima i onima koji će tek studirati slikarstvo. Vrijeme je to Rezolucije Informbiroa i sukoba sa Staljinom, kada su ovakve kolektivne geste zajednici važne, a za pojedinca, u njegovoj sitnoj svakodnevici, mogu biti spasonosne. Ovako nastala kolekcija jednom je davno izlagana, a nakon što su se, već početkom šezdesetih, ideološke forme i matrice promijenile, sklonjena je u depoe Muzeja revolucije, kojemu je i pripadala, i odakle su pojedine slike u rijetkom prigodama iznošene na danje svjetlo. Za razliku od terakotne vojske iz Ksiana, koja je počivala uz carsku grobnicu i branila carstvo u nekoj drugoj vremenskoj i prostornoj dimenziji, portreti su svoj grob našli u zaboravu i u promjeni estetskih, a mnogo kasnije i političkih moda i običaja.

Ako bi se gledali kao cjelina, ovih devedesetak radova djeluju kao reprezentativan primjer socrealizma u bosanskom i jugoslavenskom slikarstvu. Gledane pojedinačno, pojedine slike – ili njihovi autori – pokušavaju se izmaknuti, premda nikad radikalno ni previše, izvan zadanog okvira. Uostalom, socijalistički realizam socijalistički je upravo po tome što je realizam i realizam je upravo zato što je socijalistički. I onda se svega nađe u obuhvatu pojma. Bitno je da se na kraju sve nađe u masi, da su svi heroji na jednom mjestu i da svatko ima svoj portret, i da su svi portreti istoga formata.

Na Irwinovoj izložbi, ispod slika su samo imena portretiranih, s godinama rođenja i smrti. Za takav koncept postoje dobri razlozi: heroji su na slikama, a slikari su, kao i po crkvama, samo izvršitelji radova na prethodno definiranom duhovnom sadržaju. Bilo mi je zanimljivo prepoznavati autore, koji su se vrlo često smatrali nedostojnim potpisa ispod herojeva portreta, i kasnije u katalogu provjeravati čije sam radove prepoznao. Nisam se pokazao naročito uspješnim detektivom. Osim Ljube Laha, koji je već kao dvadesetogodišnjak slikao onako kako će slikati do smrti, i ponekog rada Voje Dimitrijevića, prepoznao sam, i to s užasom, samo tihoga i silno darovitog sarajevskog intimista, krakovskog studenta, Jurkićevog mladalačkog prijatelja, Petra Tiješića, i to u portretu narodnog heroja Ante Raštegorca, koji je u vrijeme portretiranja pomoćnik upravnika koncentracijskog logora na Golom otoku, čiji je službeni naziv “Radilište administrativno kažnjenih muškaraca/žena društveno korisnim radom”. Na slici, Raštegorac još nije navršio ni tridesetu, u pukovničkoj je uniformi, zakićen odlikovanjima, Ordenom partizanske zvijezde sa zlatnim vijencem, Ordenom za hrabrost, Spomenicom 1941 i Ordenom narodnog heroja. Svako je odličje realistički precizno naslikano, u maniri koju je Tiješić izbjegavao kada bi za sebe slikao. Ali ovo nije bila njegova slika nego slika heroja. General je u poluprofilu, tako da se ne vidi da je u borbi ostao bez desnog oka. Dugolik je, mršav, jezuit revolucije, zaštićen znakovljem reda od mogućih pitanja o dobru i zlu. Teško je zamisliti što je slikar osjećao i o čemu je mislio dok je ovoga heroja slikao, ali su mu na umu morali biti vlastiti grijesi pred njegovim svevidećim jednim okom. Strašna slika. Jedina na kojoj je heroj zakićen odlikovanjima.

Ali to nije tema izložbe “Was ist Kunst Bosnia and Herzegovina/Heroji 1941–1945”, nego je to tema kojoj ovaj gledatelj nije mogao pobjeći i koja je samo njemu važna. Prava je tema rekontekstualizacija u međuvremenu izgubljenih konteksta socijalističke revolucije, partizanskih heroja i mučenika, Bosne i Hercegovine kao idealne i usavršene verzije onoga što Jugoslavija tek treba postati, komunizma, općenito… Neue Slowenische Kunst započeo je 1984, najprije kroz Laibach, pa kroz provokativni hiper-dizajn, Gledališče sester Scipion Nasice kao kazališni i Irwin kao likovni izraz, s tematiziranjem totalitarističkog desnog kiča, čime su provocirali reakciju socijalističkog sustava, Partije, policije, armije. Trideset i pet godina kasnije, nakon što su se temeljito ispretumbale političke okolnosti i nakon što je povijest potekla unatrag, što su Laibach i NSK pozorno pratili, reagirajući estetskim odgovorom na političke podražaje, izložba “Was ist Kunst Bosnia and Herzegovina/Heroji 1941–1945” predstavlja svojevrsni značenjski i semantički preokret, povratak na početak, ali ne onaj početak u rudarskom Trbovlju 1984, a još manje u herojskom Jajcu ili Mrkonjić Gradu 1943, nego na tačku od koje počinje priča o totalitarizmu. NSK su nastali u predapokaliptično doba, obuzeto Fukujaminom obmanom o kraju povijesti, dok se ova izložba doima kao refleks postapokaliptičnog doba, kao početak nakon kraja.

Komunistička policija je, zajedno s priglupim omladinskim aktivistima, od sredine osamdesetih, pa sve do svog nestanka ili do trasformacije u novu nacionalističku elitu, koja će biti ovjerena haškim mučeništvom, ponavljala istu metodološku pogrešku: opsesionirano su se bavili pitanjem je li to što oni rade veličanje nacizma. Danas, nekoliko dana pred zatvaranje banjalučke izložbe (koja će, ne zna se tačno kad, biti postavljena u Sarajevu, u prostoru koji se i dalje zove Collegium artisticum), ista će se pitanja, s jednakom uzaludnošću, postavljati i u slučaju rekontekstualizacije portreta heroja, socijalističke revolucije i najledenije ere jugoslavenskog i bosanskog socijalizma. Je li ovo apologija ili je kritika? Onaj tko se to upita, pogriješio je. Ovo je resemantizacija koja se ne zaustavlja. Strašni odjek praznine, vapaj uzaludnih mučeništva. Veličanstvena izložba, provokativna kao u doba kada je svijet još bio mlad.

Preuzeto sa jergovic.com

 

 


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.