Otac je zaboravio odvesti sina u vrtić. Ostavio ga je u autu na suncu, i dječak je umro. Ovaj događaj, sam po sebi strašan, tragičan u svojoj elementarnoj ljudskosti i običnosti, jer doista, svakom se to moglo dogoditi, bio je test za publiku. Od toga imate li razumijevanja za oca ovisi u kakvom vam je stanju imaginacija. A najprije od nje, od imaginacije, ovisi kakvi ste s empatijom.
Evo jedne priče iz davnih vremena. Nije dospjela do onodobnih novina, jer se one nisu bavile pojedinačnim ljudskim nesrećama, nego se dugo i s jezom prepričavala i prenosila u mojoj porodici. Imena u njoj su autentična – jer svi su akteri odavno mrtvi, svisnuli od bola i nesreće – samo se naziv mjesta ne spominje, premda će ga bolje upućeni lako naslutiti. Riječ je o malenoj srednjobosanskoj rudarskoj kasabi, u kojoj je živio i svoje zemaljske vjekove provodio dio moje šire obitelji, kod kojih smo često išli u goste.
Janez Kolšek zvani Đuzo, mehaničar po zanimanju, radio je, kao i svi drugi, u rudniku. Posao mu i nije bio tako težak. Lakše je raditi na održavanju mašina i strojeva, nego negdje na sedmom horizontu kopati ugljen. Oženio je Rajku, katolkinju negdje od Kotor Varoša, radnicu u menzi. Devet mjeseci kasnije, taman po redu, čaršijskom i svakom drugom, rodi im se sin Jakov, kojeg će svi zvati Jakica. Đuzu, koji je po prirodi bio mekši i osjetljiviji nego što podneblje dopušta, rođenje djeteta dodatno je lišilo nužnoga ljudskog opreza, obzira i muškog samopoštovanja. Rugali su mu se kako za Jakicom trčkara niz kaldrmu, sve pazeći da dijete ne padne i ne odere koljena. Dok su zavijale sirene, a sve muško i žensko, staro i mlado, kao bez duše trčalo prema rudniku, gdje se dogodila nesreća u kojoj je izginulo stotinu dvadeset i osam rudara, on nije išao s njima, nego je sve treperio nad Jakicom po avliji, jer je dijete prethodne večeri nešto povraćalo. Ljudi su to vidjeli, i nisu Đuzi oprostili. Nije kod nas običaj da očevi nad sinovima tako bdiju. Majke još i nekako, ali očevi nikako. U kakva će čovjeka takvo dijete izrasti?
Jakica je bio opčinjen upaljačima. Kad bi otac palio cigaretu, njemu bi se oči zažagrile, i sve bi ruke pružao prema plamenu. Đuzo bi mu onda davao upaljač da se igra. Mater bi to ljutilo. Nije za dijete da se igra vatrom! A mali nije ni petu napunio kad je već znao stručno ukresati plamen na očevom vojnom engleskom upaljaču-benzincu, što ga je Đuzo za skupe novce otkupio od nekoga starog partizana, kojeg je upoznao u zeničkoj bolnici, kada je bio na operaciji slijepog crijeva.
Janez Kolšek zvani Đuzo i njegova Rajka gradili su poviše Kolonije kuću. Oboje vrijedni, a u njega zlatne ruke. Sve je sam znao, nikakvi mu majstori nisu trebali. Ljudi ga odgovarali. Nije šala kuću sagraditi, a vrijeme je takvo bilo, godina 1968, kad je po kasabi samo država gradila, i poneko boljestojeći. Tek će se sedamdesetih i radništvo osmjeliti da gradi. Đuzo će zadugo biti prvi.
Iskopao je dobre, duboke temelje, kao pravi temeljiti Slovenac, na njima podrum, a povrh podruma lijepu i prostranu prizemnicu. Sve to bez ičije pomoći. Gore će ići još jedan kat, a možda i drugi, kad za to dođe vrijeme. Ljudi su gledali, jedni se čudili, drugi mu zavidjeli, a treći su govorili, ili su to govorile rudarske udovice, da ovo ne može na dobro izaći.
Nakon što je sretno izlio ploču, Đuzo će, radi izolacije, preko ploče staviti premaz od katrana. Zakuhao je, sve po propisu, u crnoj metalnoj bačvi katran, i onda je, opet sasvim sam, premazao ploču budućeg doma. Jakica je stajao sa strane i gledao. Divio se ocu, ili mu se nije divio, tko će ga to znati. Dječakovim mislima i osjećajima bolje se ne baviti. I dok se premaz sušio, Đuzo je negdje otišao, možda na zahod, ili da nakon rada zapali cigaretu, a dječak koji je uvijek išao za njim, prvi put je ostao sam. Možda mu se u pamet zavuklo to da je na tom mjestu nešto opasno i zabranjeno, možda ga je zabavljalo što je otac zaboravio da mu uzme upaljač, koji mu je prethodno dao na igru.
Što se dalje događalo nemoguće je rekonstruirati. Možda je Đuzo htio zapaliti cigaretu, pa mu nije bilo upaljača, a možda je primijetio da mu nema sina. Plamen je bio kao ognjena kruna na kući, a usred plamena šestogodišnji Jakov Kolšek, iznenađena pogleda, s upaljačem koji nije ispuštao iz ruke. Događaj u kojem je stradao jedan dječak u kasabi je snažnije odjeknuo od one nesreće u kojoj je izginulo stotinu dvadeset i osam ljudi. Rudarska nesreća nešto je od čega se strepi, ali i što se očekuje, na što se zajednica priprema, i svaki muž i svaka žena u zajednici. Ovo je bilo nešto na što se nitko nije pripremao. I ovdje je postojala pouka, baš kao u Starom zavjetu, baš kao u nedjeljnoj propovijedi. I postojao je krivac, koji će okajavati sve svoje i sve njihove grijehe.
Tri se tjedna u sarajevskoj bolnici Jakica rastavljao od duše. Bilo je to taman dovoljno vrijeme da u Boga prestanu vjerovati oni koji su u Boga vjerovali, i da počnu vjerovati oni koji u Njega nisu vjerovali. Sprovod je bio ogroman, kakav nije u kasabi viđen za tako malenim kovčegom. Kovčeg je bio bijel kao kuhinjski kredenac. Ni jedno ni drugo nisu plakali. Bili su prestravljeni više nego ožalošćeni. Nitko se nije usuđivao suditi o tome što je u njihovim dušama.
Rajka i Đuzo nisu više imali djece. Započeta kuća nikad nije dovršena ni useljena. Zarasla u šiblje i nevolju stajala je nad čaršijom sve dok jedne godine, krajem sedamdesetih, nisu stigli bageri i sve to raznijeli i raščistili. Na tom je mjestu podignuta petokatnica, s novim rudarskim stanovima. U to vrijeme Đuze više nije bilo. U zimu 1973. srušio se mrtav nasred ulice. Upravo se vraćao s posla. Rajka se vratila svojima u Kotor Varoš. Govorila je da ide čuvati bratovu djecu.
Bilo ih je koji su govorili da je otac kriv, jer je sinu davao da se igra upaljačem. A bilo ih je i koji su govorili da je kriv, jer ga je ostavio samog na građevini. Oni koji su se plašili Boga ili sudbine, nisu govorili ništa, nego su žalili Đuzu Kolšeka i njegovu Rajku, koja je radila u rudničkoj menzi, pa bi utorkom sukala jufke za burek, kakvog nije bilo u cijeloj kasabi. Dugo se pamtio njezin burek. Možda i duže od sina Rajkinog Jakice.
