Miljenko Jergović: Sjećanje na agavu

U Dubrovniku smo, u svjetlu i suncu, cvrčci monotono cvrče, stvaraju zvuk koji zvuči kao tišina na suncu.

Miljenko Jergović / 29. Juli 2019

 

Pred očima nam se, dolje duboko, pod nogama, kao u salonu s igračkama, kao maketa, prikazao stari grad. U sjećanju lijepa slika, ali takvu nisam vidio onda: bila je obična, jer je nisam mogao uspoređivati, jer je to bilo prvo vrijeme, prva slika, i činilo mi se da je život u svjetlu i suncu, gdje cvrčci monotono cvrče i stvaraju zvuk koji zvuči kao tišina na suncu, dok nam se dolje duboko, pod nogama, kao u salonu s igračkama, kao maketa, razgrađuje stari grad, manji od dva dlana, manji od grada sagrađenog od lego kockica, na podu dnevnog boravka, i u tom starom gradu kuća, ni nokat na malom prstu od Porporele, i u njoj na vrhu tetkin stan, i u tom stanu Nona, i u tom stanu nas dvojica, sve do maloprije, dok nismo pošli u šetnju.

Agava! – kaže.

Cvate.

Samo jednom u životu cvate, a zatim se osuši. Sto godina živi, agava.

Tako je rekao, a ja sam zapamtio. S vremenom su se mijenjala značenja onoga što pamtim. Ali ostala je prvotna žalost: zašto agava cvate na kraju, i onda se osuši?

Čuvarkuća je agava u malom. Kao Dubrovnik što je bio, dok se pod našim nogama razgrađivao, pamteći nas u kući od nokta manjoj, u tetkinom stanu od ičega manjem.

Cvate jednom u životu, a zatim se osuši. 

Sto godina ne živi, ali jednom kad procvate, tebi koji je gledaš pred oči dođe ono što si trebao vidjeti uvijek: agava! Samo od agave manja, tako da je kao sjećanje na agavu.

I žao ti dođe što to nisi znao prije nego što je počela umirati.

Ali da nije ne bi nikad znao.

 

Jergovic.com


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.