Eno je, neki dan u Crnoj Gori, u Luštici, objavljuje publici na koncertu: “Vratilo se dite materi!” Bit će da je sud odlučio da se između matere i oca podijeli skrbništvo nad ne više tako malim Aleksandrom Popovićem. Prethodno su joj oduzeli dijete, kao da je kužna, neuračunljiva, asocijalna, kao da je nemajka. Neobično je to s hrvatskim institucijama, školama, sudovima, centrima za socijalni rad, medijima; hendikep ti je ako si Srbin, osim ako se ne zoveš Milan Popović. Što to Milana Popovića toliko preporučuje hrvatskoj javnosti: to što je muško a ona je žena, to što je bilo tko a ona je Severina, ili to što ima mnogo novca, kojim je spreman pridonositi svom ugledu? Tek, nakon što su onomad Severini oduzeli sina, u procesu koji je u Hrvatskoj bio skoro bez presedana, nisu se javile aktivistkinje, borci i borkinje, organizacije za ovo i za ono, da stanu na Severininu stranu i vrše pritisak na institucije sistema. Zapravo nitko nije se glasno zapitao kako je sad Severini, kao što se poslovično za svaku stvarnu ili metaforičnu ženu i majku svakodnevno zapitavaju i zapitkuju. Severina je manje žena? Ili ona uopće nije žena? S kime god sam o tome pokušao zapodjenut razgovor, ili bih upadao u nečiji razgovor o tome, moj pokušaj da se makar tako u sitnom ćaskanju i u kavani odredim da sam bezrezervno na njezinoj strani, bio bih likvidiran: njih oboje su takvi i takvi, nemaš ti pojma kakvi!
Otkud ta hladnoća i nezainteresiranost? I kako to da je Severina ostala biti jedinom Hrvaticom koju njezina zajednica tretira na način na koji su se u nekom prethodnom vremenu u ovom društvu tretirale sve žene? Možda ih se i danas tako tretira kad nas ne gleda veliko svevideće oko javnosti, ali jedino nju se javno tretira tako. I onda se mater, kojoj zabranjuju da se fotografira s rođenim djetetom i da te slike vješa po društvenim mrežama, kao što ih vješaju stotine tisuća Hrvatica, lijepo dosjeti, pa se uslika s dječakom maskiranim u superjunaka. Teško je zaboraviti tu sliku. Brehtovska je Severina mater, protiv sebe ima sav zaraćeni svijet. Samo zbog nje Hrvati su spremni kolaborirati sa Srbima. Kolektivno, sistemski i sistematski. I nakon što su je izmrcvarili, dijete su morali vratiti materi.
Zašto je tako muče? I otkud taj kolektivni užitak u mučenju Severine? Ona je pomalo plastična dječja lutkica u rukama ovog infantilnog naroda. Gdje god se pojedinci pretvore u grupu, u roj, jato, krdo i narod, gdje god reagiraju kao grupa, a ne u vlastito ime, ljudi se pretvaraju u okrutnu djecu. Stoga je svaki narod u svojim kolektivnim reakcijama, nagonima i emocijama infantilan. Neartikulirana skupina odraslih ljudi ponaša se uvijek dječje. I onda trgaju glavu toj plastičnoj lutkici, raduju se njenim nijemim, bezglasnim patnjama. To je Severina.
Ostatak teksta pročitajte OVDJE
