Gospodine Dodik, ima li Bosne i Hercegovine?
Tragično je što vas i mnoge druge ljude to pitanje zaokuplja već deset godina. Niko ne može da da odgovor. On se može dati sa filozofskog, teoretskog i praktičnog stanovišta. Filozofski kad gledate sve je moguće, naravno. Zavisi kako postavite stvari. Praktično je veoma upitno da li BiH ima kapacitet za svoj život. Sve zajednice na svijetu moraju prije svega da imaju konsenzus o tome da li žele da budu u zajednici i ako taj konsenzus nije igrađen onda je upitna ta čitava zajednica. Dok je bilo konsenzusa za bivšu Jugoslaviju, bila je Jugoslavija. Kad je nestao konsenzus, ili ono što je okupljalo Jugoslaviju, nije bilo Jugoslavije. Sve zemlje bivše Jugoslavije koje su nastale raspadom, nastale su na politikama homogene nacionalizacije koja je dovela do toga da se formira Slovenija, Hrvatska, evo na kraju, Srbija, Crna Gora, Makedonija. Samo je BiH, pod pritiskom stranaca ili idealističke politike u BiH gurnuta je na put očuvanja na vrijednostima zbog kojih je ustvari i propala. BiH je dobila svoj međunarodni subjektivitet, to je tačno. Jednom nerazumnom odlukom o priznavanju Bosne i Hercegovine već u aprilu 1992. godine na bazi jednog sumnjivog referenduma koji je u sebi imao činjenicu da nisu glasali Srbi, a Hrvati glasali kako to kasnije kažu iz razloga da bi dali podršku Hrvatskoj, a ne BiH. Da nije tako postavlja se pitanje zašto su samo nekoliko godina nakon toga Hrvati i Muslimani ratovali i ubijali se u BiH. Dakle, nekako se sklepala ta priča o međunarodnom kapacitetu Bosne i Hercegovine, ali za uspjeh neke zajednice nije dovoljno da ima međunarodnu podršku. BiH nije nikada pribavila unutrašnji konsenzus. Svi ćemo reći da je Dejtonski sporazum onaj na kojem je BiH nastala onakva kakva jeste. Sporazum koji je kreirao međunarodni faktor. To je nesumnjivo. Mada se ja ne slažem sa tezama kako je Dejtonski sporazum samo zaustavio rat. Ako to kažemo i ako prihvatimo tu tezu, onda je sve drugo sporno u BiH, pa i sama ona. Dejtonski sporazum je kreirao politički sistem koji funkcioniše već 10 i više godina sa manje ili više uspjeha. Ljudi u Republici Srpskoj su krenuli od nekoliko osnovnih postavki vezano za Bosnu i Hercegovinu. Prva je da sila boga na moli, naravno, ako stranci hoće da postoji BiH, onda uzmimo kreativno mjesto u svemu tome, naravno, uz naše traženje da se prihvati i uvaži činjenica da postoji Republika Srpska i da su u tom kontekstu Srbi i Republika Srpska dali veći doprinos nego bilo ko drugi. Oni su najviše davali, jer je Republika Srpska unijela identitet u ono što se zove BiH, kako god to neko gledao i mislio. Mi se nećemo slagati sa mnogima iz Federacije, ali mi smo uporni i to je za nas definitivno trajna činjenica. Mi smo unijeli naš identitet u to. Naravno, možete prigovoriti RS, ali možete prigovoriti i svim zemljama da su u istoriji imale nasilje iza sebe. Kao drugu važnu stvar, mi smo rekli da svi oni koji su činili zločine u ime Srba iz Republike Srpske neka odgovaraju .Sve dok nisu shvatili da u BiH postoji politički motivisano tužilaštvo i sudovi koji samo presuđuju Srbima za zločine, kao su 29 000 Srba sami sebe pobili ili da su ih pobile neke humanitarne organizacije. Naravno da moramo da definišemu svoju politiku u svemu tome. Dakle BiH može da bude u nekom obliku, ali ona mora da bude dogovorena. Ona ne može da bude nametnuta. Nema više kapaciteta da međunarodni faktor nameće bilo kakva rješenja.
Gdje vidite tačku dogovora u BiH? Sami ste pomenuli maksimalizme koji dolaze sa svih strana. Pomenuli ste određena negiranja Republike Srpske iz Federacije, često govorite o tome. Gdje ta tačka dogovora?
Mislim da naša politika nažalost nije politika maksimalizacije. Naša politika je politika minimalizacije, jer smo dovedeni do tačke ispod koje više ne možemo ići. Reforme koje su ovdje nametane silom i mimo Dejtona, kroz koncept međunarodne zajednice da se ne sprovodi slovo, nego duh Dejtona, dovele su do toga da su se ovdje otvorili duhovi razne vrste. Duh kod Muslimana, Bošnjaka je bio „dajte da završimo ono što smo započeli, mi hoćemo zemlju za sebe, mi hoćemo da Bosna bude zemlja Bošnjaka“. Hrvati su odjednom shvatili da su prevareni u onome što se zove Vašingtonski sporazum i da zbog svoje priodne pozicije imaju sve manje šanse u budućnosti. Mi Srbi ovdje smo razumjeli da taj duh isključivo truje naše duše i da dovodi u poziciju da budemo trajno kažnjavani ili iseljavani, izbacivani odavde, ako nastavimo sa realizacijom te politike i da ne možemo da idemo niže. Ja ne licitiram sa krivicama, kao što uspjeh nikada ne možete pripisati samo jednom čovjeku za velike teme, tako ni krivice ne možete licitirati na jednom mjestu, tako da je to politički pragmatično, ali u suštini ne možete to da uradite. Tako da je u BiH napravljena jedna atmosfera besmisla. Jedne pozicije beskonačne privremenosti, koja opet može da funkcioniše, to nije sporno. Ona postoji na mnogim mjestima u svijetu kao što je Izrael, Palestina, Kipar. Zašto ne bi Bosna mogla da bude takva? Ovdje se politički život odvija u uslovima političke korektnosti. Mi smo tu političku korektnost vidjeli, doživjeli i osjetili, tako što su prema nama uvijek u okviru te političke koreknosti, uvijek ispostavljeni politički nekorektni zahtjevi prema Republici Srpskoj. Postavlja se pitanje šta je onda politički korektno. Dakle, taj dogovor o okviru Bosne i Hercegovine mora da pođe, ako je uopšte moguć, od Dejtonskog sporazuma. Ovdje je bazična stvar mir. On se mora očuvati. Mi smo zato rekli da mislimo da BiH treba da bude demilitarizovana i da njenu bezbijednost treba da garantuju multinacionalne snage. Za svakog razmnog, bilo koje nacije u BiH, to je najbolji koncept. Ako nemate ništa drugo iza. Mi prepoznajemo ako neko hoće da pravi bosansku armiju, a da ona bude moćna i jaka i da bi trebalo da se preuzme komanda kroz kasnije reforme ustava o tome da se napravi jedan predsjednik, jer je to teza koju čujemo ovih dana. To znači da će taj čovjek komandovati armijom, a to znači da će možda jednog dana reći napadnite Banjaluku. Nama to ne treba. Zato mislim da je najbolje da Bosna bude demilitarizovana i da će to drugi ljudi shvatiti. Od toga će zavisiti i kakve će biti političke pretpostavke da se napravi neki dogovor. U svakom slučaju ja mislim da smo evoluirali posljednjih godina, da ne mora samo ono što hoće stranci, pogotovo oni koji su ovdje došli ovdje da završe svoj život obezbjeđujući sebi ogroman novac kroz plate koje primaju. Ne samo to. Naravno, i kroz privilegije koje ovdje doživljavaju. Uživali su, jer su mnogi domaći ljudi, a to vidim i danas, kad vide stranca odmah se izgube, kao da je to neko božanstvo. Svi su oni ljudi sa ogromnim greškama i mentalitetu i u poimanju nas ovdje. Većina ih dolazi sa već uvriježenim mišljenjem da je glavna krivica ovdje. Možete da se ljutite koliko hoćete, ali jedini način da to nekako riješite je da ignorišete njihov stav. Ja ga ignorišem. Republika Srpska ništa nije kriva. Nit je srpski narod kriv. Ili ako hoćete drugačije, kriv je onoliko koliko su i drugi krivi. Srpski narod nije napravio zabunu koja se zove BiH. To je uradio neko drugi. Razumijem tog nekog drugog koji po svaku cijenu hoće da održi tu beskonačnu privremenost, ali ne možete onda locirati krivca. Šta hoćete da kažete? Da smo mi krivi jer ne dozvoljavamo idealizam u Bosni i Hecergovini? Kako bi mi mogli, eto recimo, da pustimo priču o entitskom glasanju i pristanemo na sistem jedan čovjek jedan glas. Pa eto sad je u Parlamentu Bosne i Hercegovine od 42 poslanika 22 su Muslimani, Bošnjaci. Možemo da kažemo da nisu ostrašćeni, ali u ključnim momentima ko garantuje da nisu. Zar se ovdje dešavaju suprotni procesi od onih koji su razbili Jugoslaviju? I ovdje se dešava nacionalna homogenizacija. Zašto je to problem? Amerika se nacionalno homogenizuje, Francuska se homogenizuje nakon ekonomske krize, ima svoje probleme sa manjinama, Njemačka se homogenizuje. U čemu je problem? Zašto mi ne smijemo da kažemo da smo pripadnici Srba, Hrvata i Bošnjaka? Po čemu? Da ugrozimo individualne slobode? Pa ja mislim da se individualne slobode tek mogu razviti u jednom zajedništvu koje ti daje identitet prije svega, a onda naravno i sigurnost. To su bazične stvari o kojima se u Bosni nikada ne razgovara, nego se razgovara po principu ajde da slavimo nekoga, ajde da ga kriminalizujemo, ajde mu ovo uradimo, da mu podmetnemo, da ga prevarimo, da ga držimo čitavu noć ili dvije noći, pa u zoru treće noći donesete neko rješenje i kao to je kvalitetno. Naravno da nije kvalitetno, jer je donešeno na iracionalnim uslovima. Prema tome, ovdje je od Dejtona urađen niz sistemskih grešaka. Bosna, vratiću se na početak, bi bila moguća da je provođeno slovo Dejtona. Međutim, uvođenjem Bonskih ovlaštenja, ne samo da je promijenjen aneks 10 Dejtona, koji je navodno dao neka viša prava Visokom predstavniku, što nije tačno, jer Bonska ovlaštenja ne predviđaju da Visoki predstavnik donosi zakone. On je to neograničeno puta uradio. Da li ćemo mi prihvatiti da legalizujemo to? Ja neću. I mi nećemo, jer to nije pravo Visokog predstavnika. On je po Bonskim ovlaštenjima isključivo mogao da donosi odluke iz domena rada Predsjedništva i Ministarskog vijeća. Nigdje ne piše parlament.
Bili ste jedan od prvih političara u BiH i u RS, naravno, koji su govorili o potrebi da se govori o ratnim zločinima, govorili ste o potrebi da se tada uhapse ratni zločinci i kada pričamo o ratu, pričali ste o bombama koje su bacali stranci, ali i koje smo bacali jedni po drugima. Da li mislite da je uopšte moguće pričati o budućnosti dok opet ne nađemo neku tačku, ne kompromisa, nego dok ne ispitamo tu prošlost i nađemo neku zajedničku tačku oko koje ćemo se složiti vezano za tu prošlost? Da li uopšte moguće suočavanje sa prošlošću, da pojednostavim?
Za jedan rat je sasvim normalno, koliko je rat uopšte normalna stvar, ali nekako se podrazumijeva da se bacaju bombe, da se ubija, itd. Ja sam protiv toga, ali kad kažete rat to znači stradanja.Kako doći do pomirenja? Jedino što nudi politička praksa i teorija u današnjem svijetu je da su slobodna društva demokratska društva. O demokratskim društvima tog nivoa razvijenosti, pune demokratije, sasvim je razumljivo da se otvaraju sve moguće teme i na pravi način dovode do određenih zajedničkih stavova o svemu. Ali unutrašnja analiza te velike demokratije, ostvarene demokratije u svijetu, to su zemlje mononacionalne. Džon Stjuart Mil je davno rekao da se demokratija ne može izgraditi u višenacionalnim zemljama. To vidite u bivšoj Jugoslaviji, u Makedoniji, to vidite ovdje, to vidite na mnogim tačkama svijeta. Ovdje se naprosto mora naći neki novi modalitet. Ne može višenacionalna zajednica egzistirati na preglasavanju i malverzaciji. Bez obzira što je to možda bolno. Ne može se pričati o BiH koja je jedina zemlja koja je nastala na želji, u suštini, manjinskog naroda. Bošnjaci su bili manjinski u odnosu na Srbe i Hrvate koji zajednički čine većinu, ili su činili većinu u BiH. Ja znam da ima ljudi, možda i Vi, koji bi rekli „ma pusti to kraju, idemo, šta“. A gdje idemo? Šta idemo? Da bi pitanje glasanja u Parlamentu Bosne i Hercegovine po sistemu jedan čovjek jedan glas i preglasavanje dovelo do stabilizacije, ja mislim da ne bi. Ja mislim da bi tek dovelo do destabilizacije i da mehanizmi koji su sposobni moraju da ostanu. Prema tome, ja jesam pričao, i sada pričam o tome, ali ja sam sada razočaran, jer se vidjelo da se drugi zločini prikrivaju i to zvanično, kroz institucije, kao što je Atif Dudaković, Naser Orić, itd. Nemam ja više prava da vjerujem u pravdu. Zašto bih ja vjerovao u sud koji kaže da ima dokaza da su jedinice Nasera Orića činile zločine na prostoru Srebrenice, ali eto, sud nije našao njegovu konkretnu odgovornost. A recimo za Biljanu Plavšič koja nije komandovala nijednom jedinicom su rekli da je osuđena zbog komandne odgovornosti na 11 godina. Kome pričamo, šta pričamo? To je udar na mozak, na zdravu logiku, na poštenog čovjeka. Jedino možeš da se potištiš i povučeš u sebe, jer je sila iza toga, naravno. Ili Atif Dudaković za kojeg imate toliko dokaza. Srbi su osuđeni na 1400 godina zatvora u sudu u Sarajevu. Muslimani 41 godinu. Ako pravite neku analogiju po broju žrtava, ispada da su Srbi pobili 7 miliona ljudi u ovom ratu. Manipulisano se svo vrijeme sa pričom koju niko neće da otvori i kaže da se na ovim činjenicama rat i mir kreirao. Na činjenici da su Srbi pobili 300 000 Muslimana. Laž. Ja sam slušao Holbruka koji laže kad je uhapšen Karadžić, izlazi to veče na CNN i kaže on je vođa pokreta koji je ubio 300 000 Bošnjaka. Laže. Bez obzira što je institut u Sarajevu utvrdio da je poginulo 96 000 ljudi, znači bošnjački institut, nije naš, od čega je 28-29 000 Srba. Kad uzmete proporcionalno učešće stanovnika, to je negdje tu. Naravno, ne pravdam ništa, ali ne možete zanemariti 29 000. Ne možete zanemariti nijednog čovjeka. Po tom sistemu gdje ne možemo zanemariti nijednog čovjeka koji je ubijen, ja sam za to da idemo dalje. 
Šta je po vama nacionalni interes? Šta Vi smatrate nacionalnim interesom sebe kao čovjeka koji živi ovdje i građana Republike Srpske?
Prije svega identitet, koji ne smije da bude ugrožen, jer on ne ugržava nikog drugog. Drugo, to je sigurno, pravo na mjesto življenja, na imovinu koju ima, na porodicu, na jezik, na vjeru i pravo da suvremeno odlučujemo o poslovima u zajednici, bez nametanja bilo čega drugog sa strane. Jer takav poriv nemam ni ja da namećem bilo šta što se radi u Sarajevu. Šta ja mogu uraditi onome što radi Federalna Vlada? Ja sam rekao jednom da je to za mene inostranstvo. Ne da bi rekao da sad postoji neki Kineski zid, nego bih rekao da su to njihovi problemi. Nisam ja zadužen da čistim Miljacku, Sarajevo ili tamo rješavam problem struje. To vi radite. Ja nikada neću doći u poziciju. Gradite škole. Gradite fakultete. Uspostavljajte preduzeća. Radite sve što mislite da je dobro za zajednicu. Ali isto tako nemojte da se miješajte nama ovdje, mi želimo da U Republici Srpskoj radimo to suvereno. I to je naš nacionalni interes. I da imamo pravo da se identifikujemo sa Srbijom kao zemljom u kojoj živi matični narod. Sa Srbijom koja pokazuje potpuno jednu uravnoteženu, tolerantnu regionalnu politiku. Zašto je nenormalno da Republika Srpska sarađuje dobro sa Srbijom? Pa mi bi sarađivali i sa Turskom ali evo, u ovom mandatu od kad sam ja predsjednik vlade, turski ambasador nikada nije došao u Banjaluku. Niti jedan ambasador iz islamskih zemalja, a svi imaju ambasade u Sarajevu. Jesam ja kriv? Je l’ zabranjeno nekom? Ja ne mislim da sam igrač te vrste, ali nisam naivan da ne shvatim da imam svoju ulogu ovog dana, ovih godina u tome. Ja to razumijem.
Važite apsolutno za pragmatičnog čovjeka. Negdje odmah poslije rata ste krenuli u pregovore i razgovore sa, da tako kažem, drugom stranom, kada to nije bilo popularno i pokušavali ste da tražite rješenja. Da li je tad bilo lakše ići u pravcu rješenja?
Ja mislim da je i prije rata trebalo razgovarati i da bi, naravno, nakon uspostavljanja mira bilo dobro da svi prihvatimo realnost koja je bila takva kakva jeste i da u okviru te realnosti pokušamo da izgradimo društvo sa više slobode, posla, tolerancije. I vremenom zablude se uvijek razbiju od zid praktičnih događaja i rješenja. Ja nisam imao nikakve zablude ni tada. Ne može biti zabluda razgovor i dogovor. Ako ste to prihvatili, onda ste prihvatili besmisao da učestvujete, bar u politici, onda se posvetite nekoj drugoj sferi života. Vremenom ste, naravno, morali da prepoznate čak i u onima koji su se prodavali za priču o multietničarima i ostalima, da ste vidjeli da iza toga ipak u krajnjoj instanci stoji jedan poriv koji bi Bosnu trebalo da obezbijedi ekskluzivno za jednu naciju. Mislite da je politika Lagumdžije drugačija u tom smislu od politike Sulejmana Tihića ili Harisa Silajdžića? Ja ne mislim da jeste. Možete Vi meni reći da jeste, ali ja sam sjedio na mnogim sastancima gdje sam vidio da nije. Kad nije bilo medija i kad niste morali da napravite facu da bi bili lijepi, da bi se pokazali na neki drugi način. Ja sam sjedio za stolom gdje sam vidio kako se to radi i kakav je to inženjering. Nije nepoznato da se u okviru bošnjačke političke scene u Sarajevu često dešavaju neformalni krugovi u kojima učestvuju skoro svi važni ljudi, što će rezultirati sada bošnjačkim saborom koji se pokušava prodati nako neko vanpolitičko mjesto dogovora o nacionalnim interesima Bošnjaka. To je u suštini mjesto političkog dogovora, jer u njemu učestvuju važni politički ljudi. Ja čak nemam ništa protiv, ali ako oni kažu da je njihov nacionalni interes jedinstvena Bosna iz populacijskog ili nekog drugog razloga, zašto je problem ako ja kažem da je za mene isključivi nacionalni interes Srba ovdje Republika Srpska? Ja ne sporim da Bošnjaci misle da je isključivo BiH okvir u kojem oni mogu da žive, ali realnost govori da su Hrvati nezadovoljni statusom i da postoji Republika Srpska. Čak i mogu da shvatim da to iritira, ali zašto ja nemam pravo da me iritira BiH? Zašto neko ima pravo da ga iritira trajno Republika Srpska, a da ja moram da prihvatim Bosnu i Hercegovinu u uslovima kada nema Jugoslavije? Pa BiH nema svoj državni kontinuitet. Navedite mi jedan istorijski datum zajedničke patnje ili zajedničke radosti ljudi u BiH, koji se slavi zajedno? Imate li ijedan? Nemate. Imate međunarodni praznik Novu godinu i Prvi maj. Istorijski fakti govore da je Turska razbila srednjevijekovnu Bosnu i Hercegovinu i okupirala je, 500 godina vladala i proizvela naciju koja se danas zove Bošnjaci. Zato je Cerić i govorio o tome kako je Turska njihova otadžbina, jel tako? To smo čuli prije mjesec, dva dana. Vidjeli ste da nakon 150 godina, evo prije 20 dana, imate vjenčanja po šerijatskim običajima, koje je zabranila Austrougarska kada je aneksirala Bosnu i Hercegovinu. I to čak mogu da prihvatim da je njihovo pravo. Ja to ne sporim njima uopšte, ali zašto oni uporno, svakog dana kad ustanu spore ono što je Republika Srpska. Ja samo hoću da kažem da znam da nemam pravo na zabludu i nemam pravo na ljubav, nego imam pravo na jedan mogući život u kojem ja treba da uvažiom činjenicu da tu postoje ljudi koji su izabrali da to budu i da oni prihvate da sam ja to što jesam i da sam ja izabrao da to budem. Na taj način možemo da idemo dalje.
Vrlo često na ovo pitanje koje ću Vam postaviti odgovarate jasno, britko i negativno. Da li ta količina osporavanja, koja postoji u BiH, može da dovede do novih sukoba? Posebno jer u posljednje vrijeme štampa u Evropi i Americi piše o tome da su mogući.
Ima samo jedna varijanta u kojoj su mogući, a to je da NATO pusti sukob, da multinacionalne snage puste sukob. To može. Možda može. Na kraju krajeva to bi bilo vidljivo, za razliku od sukoba u Jugoslaviji. U svakom slučaju mislim da nikome u svijetu danas ne treba sukob, ni u Bosni i da upravo prisustvo tih velikih sistema, bezbijednosnih sistema, odvraća bilo kakvu mogućnost sukoba. Sa druge strane, većina ljudi nema motiv za bilo kakav sukob i ta atmosfera se ne može porediti sa početkom rata u bivšoj Jugoslaviji, gdje je bilo motiva, nažalost. Danas u Republici Srpskoj, ja vjerujem, postoji samo motiv da se brani. Republika Srpska nikoga neće dirati. U Republici Srpskoj je dobrodošao svako bez obzira na nacionalnu pripadnost i ima slobodu da ovdje da živi. Ja sam ponosan zato što sam predsjednik vlade koja je obezbijedila Banjaluku i ostali dio Republike Srpske kao potpuno tolerantno mjesto za život. Srećem i Bošnjake i Hrvate koji žive ovdje i upravo mi govore tu činjenicu, još iz straha zbog proglašavanja da su izdajnici oni to ne govore javno. Ja se nadam da Vam to potvrđuju i Vaše kolege i da Banjaluka živi baš jedan tolerantan život u tom pogledu i ja sam ponosan što to razvijam. Nisam siguran da je Sarajevo takvo. Opet ću reći, možda je to moj dojam. Mnogi Srbi koji rade u zajedničkim institucijama su apsolutno nezadovoljni, osjećaju se nelagodno i svi u pravilu traže da odu iz tih institucija. To govori o stanju u samom Sarajevu. Na tom mjestu ne možete da zagovarate taj suživot koji oni zagovaraju. To što oni hoće nije suživot, to je ideologija dominacije, koja ima politiku korak po korak kako je to objašnjavao Sulejman Tihić, da bi jednog dana dobio sve i rekao da smo bili glupaci. Dakle, mi ne pravimo nikakve ratne kombinacije. Naše kombinacije su isključivo političke. Mi smo svjesniji nego ikad da imamo institucionalnu moć i da imamo politički kapacitet. Najbolje što se desilo Republici Srpskoj je činjenica da je nakon dugo vremena, političkih razmirica po različitim osnovama, dato povjerenje jednoj političkoj partiji koja je mogla da kreira politiku, bila ona ispravna ili pogrešna, ali je bila politika. Jasna, precizna politika, bez ikakvih osporavanja, provođenja u Republici Srpskoj i na nivou Bosne i Hercegovine. Budućnost RS zavisi od toga da li će narod u budućnosti na izborima izabrati bilo koju, ali jednu partiju. Pogledajte Bošnjake, podijeljene između tri centra političke moći ili četiri sa Islamskom zajednicom koja je u suštini najjači politički centar, koliko imaju problema sa definisanjem jedinstvenog stava. Ako nemate jedinstven stav, nemate jedinstvene volje da se branite. Ne može niko nametnuti stavove nikome. Dakle, nisam uvjeren da je moguć, to su sve zablude, to je strah, to je izazivanje po svijetu, pisanje određenih novina. Morate primjetiti da su upravo ti koji pišu takve članke bili ratni izvještači sa ovog prostora. Malo je bilo stranaca izvještača sa prostora Republike Srpske. Oni su po pravilu bili u Federaciji i imali su emocije. BiH u glavama mnogih stranaca, pa i medija je probošnjačka. Mi to isto tako razumijemo i znamo ali kad dođete ovdje morate da vidite da je realnost sasvim druga. Dakle, kako urediti dalje, kako ići dalje je osnovno pitanje. Nažalost, ono ne zavisi samo od mene i ne zavisi od mnogih. Ova generacije ljudi neće uspjeti da riješi to pitanje trajno niti ja imam ambicije da to uradim.
Kad smo razgovarali prije 8 godina, na kraju intervju kada sam vas pitao kako Vi vidite budućnost ove zemlje, rekli ste da mislite da će za 10 godina BiH biti dio svih važnijih integracija i da će pobijediti one političke snage koje će ovu zemlju voditi ka miru, toleranciji i evropskim integracijama gdje nam je na kraju krajeva mjesto. Da li i dalje stojite pri tome i ako pričamo o idućih 10 godina, gdje vidite ovu zemlju?
Ja se ne identifikujem sa Bosnom i Hercegovinom. Ni kao čovjek, ni kao političar, ali isto tako sam razuman i razumijem da živim u zemlji koja je napravljena sporazumno i koja će egzistirati dok taj sporazum bude imao snagu da bude provodljiv. On je već u značajnoj mjeri skrnavljen, jer ono što danas imamo je u značajnoj mjeri različito od onoga što su izvorna dejtonska rješenja. Na žalost Bosne i Hercegovine sva ta rješenja su nametnuta silom. Nisu bila stvar moje potrebe, a kad kažem moje onda mislim na Republiku Srpsku. Mislim da imam pravo da govorim na taj način. Pa čak i onda kad su nametnuli da moramo da glasamo, pa i ja ponekad da glasam o nekim rješenjima koja su mi teret u duši ili u prsima, ali u suštini to su otimana rješenja. To nije prirodan put dolaženja do kompromisa i rješenja. To je bila manifestacije sile u doba Pedija Ešdauna i mnogih visokih predstavnika, koji su mislili da imaju pravo jer će otići. Zato spremamo jednu veoma opsežnu dokumentaciju da gospodina Pedija Ešdauna optužimo i njegovu zemlju sudu, zato što je kršio međunarodni ugovor. Čak koliko je bahat on je to napisao u knjizi. Mi imamo njegovu optužnicu samo kad damo njegovu knjigu, gdje je rekao da je on visoki predstavnik koji je izabran da provodi Dejton. Znači da čuva Dejton. Kaže: „Ja sam došao i stavljeno mi je na raspolaganje 32 miliona evra i 800 ljudi u kancelariji OHR-a, kako bi počeo po svim segmentima da razgrađujem Dejton.“ On je to priznao. Njegova funkcija je bila da provodi Dejton, a ne da razgrađuje Dejton. E sad, ovaj veliki svijet može da ignoriše svašta, ali vidjećemo kako će se odnositi ti pravosudni sistemi. I danas mislim da mi ne možemo da budemo izolovani. Samo budale bi mogle da idu ka izolacijama. Voljeli ili ne, integracije širog obima moraju da budu dio onoga što mi radimo. Naravno da Evropska unija ima značajne prednosti, ali ja sam na početku govorio, ako uporno želite da izvršite reformu unutrašnjeg sistema sa pričom da je to neophodno za evropske integracije, izvinite, to niste radili u nijednoj drugoj zemlji, pa nećete ni kod nas da radite. Niste reformisali ni Belgiju, ni Austriju, ni Italiju, niste ni Veliku Britaniju. Imate mnogo problema centralnog nivoa vlasti sa srednjim nivoima. Oni su dogovorili na koji način mogu da se prezentuju u Evropi. Evropa u suštini poprima karakter Evrope regija. I to je neko uradio da bi detronizirao zemlje kao činjenice, zato su u Italiji jaki regionalni projekti koji se tamo dešavaju, a u Bosni hoćete da pravite centralnu državu, a nećete da jačate regije. Sve nakaradno. Prema tome, mi samo hoćemo da razumijemo procese i da kažemo da je taj proces kod njih takav, regionalizacija, a regionalizacija znači da je Republika Srpska u okviru Bosne i Hercegovine, kao što je Katalonija u Španiji, može da bude prestavljena i da ima svoje predstavništvo u Briselu i može da bude u okviru svih poslova da bude prestavljena u svakoj delegaciji. Zašto je to problem? U Belgiji kad se sastaju ministri unutrašnjih poslova evropskih zemalja onda idu tri ministra. Ide jedan ministar iz Belgije i dva pokrajinska ministra. Kod nas se ovdje hoće da se otme policija, pa pokušaj otimanja sudstva, pa daj reformu obrazovanja, pa daj reformu ovog, daj reformu onog. Možda ima smisla ako ja to prihvatam, a ne prihvatam. Ne može. Prema tome, moraćemo da jasno definišemo poziciju Evrope u svemu ovome. Ja moram da kažem da u svakom slučaju ostajem i dalje pobornik evropskih integracija, ali entuzijazam koji imam nije zavidan.
Gospodine Dodik, hvala Vam na vremenu koje ste odvojili za ovaj razgovor. Ovo je naš treći susret u okviru emisije Buka, ja se nadam da ćemo imati još prilike da razgovaramo i da ćemo u budućnosti možda vedrije pričati o nekim stvarima i ovome što nam se dešava.
Hvala vama na mogućnosti da učestvujem u ovoj emisiji. Mislim da je vaš pristup i vaša emisija koju radite prestižnog karaktera i zato sam isključivo pristao da učestvujem u ovoj emisiji i mislim da je odlično graditi mogućnost da ljudi na jednom mjestu kažu različita mišljenja. Na ljudima koji ovo gledaju je da odluče ko je u pravu i moram da kažem da mi se dopada uloga u kojoj dozvoljavate sagovornicima da iskažu svoj stav, a ne kao neke Vaše kolege nastojite da nametnete svoj stav političarima, koji su jedini odgovorni za političke procese. Hvala vam, dakle, za to mogućnost.
