Od seminara, edukacija, njegove prve ljubavi poezije, preko seminara Evropske Unije, otkrio je potpuno novi svijet, a danas sa samo 24 godine, u tom svijetu dolazi do zasluženih pozicija. Došao je na mjesto izvršnog direktora Mreže savjeta učenika u BiH, pa je sa pravom predstavnik onih koji ostaju u istoimenom serijalu. Ovo je priča o njemu, kao dokaz da se trud i rad isplate.
Put si gradio kroz NVO. Iz tog ugla koliko misliš, ako uopšte misliš da bi tvoj put izgledao ovako da si se držao samo formalnog obrazovanja i koje je tvoje mišljenje o obrazovnom sistemu u BiH?
Mislim da ne bih stigao ni blizu do onog mjesta na kojem se danas nalazim. Da prije svega ne bih upoznao toliko ljudi koliko sam upoznao. Formalno obrazovanje je kao što mu sama riječ kaže formalno, a kao takvo i jako ograničeno. Ono se kod nas posmatra kao jako važno, ali nije najbitnije, jer je sve jedan veliki paket. Najviše volim kad sretnem osobu koja je formalno obrazovana, ali i veoma aktivna u neformalnom svijetu. To je taj paket koji nama treba, a koje ovaj vijek omogućava.
Formalno obrazovanje naše mlade ljude koči i sputava te ih uvjerava da je to jedini ispravan put. Neformalno pak ne isključuje formalno, ali je svjesno sebe i koliko daje pa u skladu s tim i djeluje. Sistem formalnog obrazovanja je kompleksan. Nema saglasnosti kako da bude uređen. Suština je sve manje novih ljudi, koji su posvećeni i odgovorni. Vjerovatno je to i do sredine i obrazovanja, koji vjeruju da je sve van škole underground. Nekad je problem i roditelja, ne samo škole. Oni sami kažu “Nemoj tamo, šta ti tamo radiš? Ovako u školi makar znaš čemu te uče.” A u suštini ne gledaju na to kao na problem nego kao na datost.
S obzirom na to da si predstavnik mladih koji ostaju, a da je trend odlaska u porastu, ne samo u Njemačku nego u bilo koju inostranu zemlju, šta te zadržalo ovdje? Naročito uzevši u obzir da si radio sezonu i u Americi, doživio si taj neki drugačiji život i prilike.
U svakom dijelu svijeta postoji suočavanje sa krizama i problemima. Mislim da nema mjesta gdje nije tako. Ipak vjerujem da je čovjeku najljepše gdje pronađe svoju sreću i gdje misli da je najljepše. I da izgradi ono što ga čini srećnim. Ja sam ovdje dobio priliku da radim posao koji me usrećuje i to je vjerovatno glavni razlog ostanka. Ogromna je privilegija imati mogućnost da preneseš svoje iskustvo mladima. Negdje sam ostao razočaran u Americi kada sam vidio da se njeguje sistem ljudi koji su ograničeni. I koji gledaju samo korist, a čovjeka gledaju kao robu, ne kao živo biće. I zato je Europa zasad bolja prema čovjeku,dok u Americi mislim da su ljudi potrošna roba. Mogao bih sebe vidjeti u Europi, ali zaista ne u Americi. Bilo mi je žao shvatiti da takav sistem diktira ostatku svijeta.
Ni u jednom trenu nisam sumnjao da ću se vratiti u BiH. Razočarao sam se u ono što sam zatekao ali ni to me nije pokolebalo. Niko ne mora ostati, ali je bitno pronaći sreću. Želim da vjerujem da će ljudi koji su otišli, a koji se nisu usrećili jednoga dana možda se vratiti pa početi ponovo. Jer na kraju je najvažnije jesi li srećan. A ako ova zemlja jednom okupi mnogo srećnih ljudi i ona će postati takva.
Voljela bih povući određenu paralelu između tvoje pozicije danas i puta do nje, koji je većinom bio vezan za volonterizam. Misliš li da postoji dovoljna svijest mladih o značaju samog volontiranja?
Čitavo društveno uređenje nakon konflikta 90ih je takvo po pitanju promovisanja volonterizma. Glavni problem je što naše institucije nemaju model valorizacije volonterskog rada. Mislim da je to osnovni razlog što nije popularno, jer kroz kapitalističke norme svima je važno da naplate svoj rad. Kad su me ljudi pitali ima li para, kad bih odgovorio da nema, obično bi dobio komentar da mi ne treba to. Makar da možemo popuniti volontersku knjižicu pa da je lakše naći posao, nego ništa, nema naknade, materijalne, moralne satisfakcije. Kako promovisati volonterizam kad se i nagrade namještaju za volontere. Jednom izgubljen volonter je zauvijek izgubljen volonter, neko je to dobro rekao davno.
S obzirom na to da si u fazi preuzimanja pozicije izvršnog direktora mreSUBIH koji su tvoji planovi i kuda želiš da usmjeriš tu priču? Koliko je takva pozicija osim privilegije i velika odgovornost za tebe?
Ova pozicija je odgovorna, samim tim jer čovjek usmjerava mlade naraštaje. Ali još značajnije je ne pasti u iskušenje da smo mi ti koji smo bogom dani i da smo nečiji predstavnici. Nismo to. Možda jesmo glasni i govorimo u nečije ime, ali mi smo manje bitni od onih za koje je primarno ovo sve i urađeno, a to su mladi. Odgovornost je zadržati mlade na prvom mjestu, srednjoškolce kojima se primarno okrećemo i radimo za njih. MreSUBIH vidim kao veliku porodicu koja je tu za svakog mladog čovjeka kao odskočna daska za aktivizam.
Za mlade koji su ostali, koji će ostati, a koji će biti vaši korisnici ili dijeliti vaše vizije i ideje, šta im poručuješ?
Pouka bi bila da mlad čovjek u ovoj državi treba da slijedi sebe i da vjeruje u ono što radi. Ma koliko to zvučalo kao floskula, ali tako je. Neka svako proba da pronađe svoj razlog da li za ostanak da li za odlazak. Jer i za jedno i za drugo vam treba jak razlog. Svima koji ovo čitaju poručujem da pokušaju sebe pozicionirati i razmisliti ko su to oni, jer u jednoj državi ne možemo svi biti predsjednici, direktori, pravnici. Ne možemo svi biti savjetnici, voziti državna kola. Jednostanvo ne možemo.
Neko mora da prodaje karte, neko da radi u prodavnici, da vodi brigu o onome što je društvo, a ono je šareno. A svako neka nađe dijelić onoga što je njegov uzrok sreće. Samo kada bi se stvorio mali dijelić atmosfere ljudi bi se vratili. Kada bi znali da će biti priznati, prepoznati i srećni u onome što rade.
Članovi moje porodice su radili teške fizičke poslove. Sam život nakon tih nesrećnih 90ih je tako sve usmjerio i sad su neki u inostranstvu. Ali i sami priznaju da bi se vratili kada bi bili cijenjeni za svoj rad. Ljudi odlaze radi odnosa, a manje zbog finansija. Ne žele biti poniženi, već vrednovani. I zato je vrijeme da ih se ponovo vrednuje u skladu sa kvalitetama.
