"Lekcija iz Grčke: Kako pobijediti (fašističku) desnicu? Izgraditi pravu ljevicu." - Naomi Klein
Šta da se radi?
Danas je godišnjica početka prošlogodišnjih protesta, i u medijima se sve više postavlja pitanje da li će se ponovo desiti februar? Pravo pitanje nije da li će se februarski protesti (ili u nekom drugom mjesecu) ponoviti - sve gora društveno-ekonomska situacija, i sve veći društveni rascjep, zapravo svi pokazatelji govore da će se protesti neminovno desiti - već je pravo pitanje: Šta dalje?! Što bi Lenjin rekao: Šta da se radi?! Odgovor: edukacija, agitacija, organizacija!
Iako se klasna svijest radnika/radnica pokazala prošle godine relativno visokom, (zahvaljujući socijalističkom periodu), zbog rata i nacionalizma 90ih i samog etno-nacionalnog ustrojstva Bosne i Hercegovine – demonstranti su se našli u nekoj vrsti ideološke zbunjenosti. Nije to ništa čudno, već je samo refleksija globalne dezorijentisanosti ljevice nakon pada Berlinskoga zida i življenja "kraja historije", življenja u jednodimenzionalnom društvu (Marcuse) gdje desnica i nominalna ljevica provode istu politiku po diktatu velikih sila, pa i to dodatno dezorijentiše pokret(e). Stoga je (samo)edukacija veoma bitna, jer kako Lenjin reče: "Bez revolucionarne teorije nema ni revolucionarnog pokreta."
To ne znači da akteri trebaju biti posebno pametni i/ili načitani, nego da vrše "organizacijske funkcije u najširem smislu, kako na polju proizvodnje tako i na kulturnom i političko-administrativnom polju". To znači da nije dovoljno mobilizirati za proteste, blokade ulica (drugih javnih prostora) ili organizovati plenume. Ti elementi političke strategije moraju biti nadopunjeni dugoročnijim nastojanjima koja ciljaju na svakodnevne prakse, društveno rasprostranjena samopoimanja i poimanja svijeta – ukratko, moraju ciljati na preobražaj svakodnevne svijesti ili "zdravog razuma". Gramsci te aktere naziva "organskim intelektualcima".
Koliko god bili ubjeđivani da je doba ideologija prošlo, te da živimo u post-političkom/post-ideološkom svijetu, mi itekako živimo ideologiju. I to sintezu ekonomskog liberalizma, i politički anahronog etno-nacionalizma. Stoga pokret mora zauzeti jasno ideološko stajalište.
Ako prošlogodišnja dešavanja opišemo kao – ne znamo za šta jesmo, ali znamo za šta nismo – ubuduće moramo znati i za šta jesmo. Ako je sistem konstruisan tako da funkcioniše u interesu manjine nauštrb većine, onda pokret mora imati jasan anti-sistemski, anti-kapitalistički karakter, sa zahtjevima i ciljevima u korist većine, tj. svih potlačenih i obespravljenih tzv. tranzicijom. Sistem je etno-nacionalistički, konzervativan, patrijarhalan, homofobičan, pa stoga pokret mora zastupati anti-nacionalizam (i internacionalizam), anti-fašizam, anti-klerikalizam, feminizam. Također, pokret se ne treba libiti nasilja.
Liberalna priča o masovnim ali mirnim protestima koji mijenjaju svijet je ništa drugo do idealistička utopija. Srećko Horvat je to dobro rekao prvih dana protesta: "Što je par zapaljenih kontejnera ili razbijenih prozora u usporedbi sa nasiljem sustava svih posljednjih 20 godina?" Veoma je bitno za jedan pokret, da shvati nema dijaloga sa vladajućom klasom! Vladajući to i hoće, jer tako reformišu pokret, ili pokušavaju napraviti kompromise, koje ipak odgovaraju njima. Stoga – odbiti dijalog!
Agitovati zatim treba u javnosti, među masom radnika, nezaposlenih, penzionera i studenata koristeći i tradicionalne i nove medije kako bi politički educirali što veći broj ljudi, razbijajući tako ravnodušnost i stav "dobro je dok ne puca". Može zvučati paradoksalno, čujemo na sve strane da je politike i previše, poziva se na depolitizaciju ovoga ili onoga, ali upravo problem depolitiziranosti (u smislu politike bez političkog) naglašava i profesor Asim Mujkić. Njegova teza je da je politike premalo, jer sistem u BiH, od rata naovamo sam po sebi počiva na nepolitičkom. On počiva na strahu, a tu je i izloženost konzumerističkoj kulturi, toj postmodernoj kulturi koja unaprijed sumnjiči i odbacuje mogućnost, kako se to u teoriji zove “velikih naracija”, dakle velikih priča o emancipaciji, općenito nečega čemu se vrijedno posvetiti. Nepostojanje alternative, ne samo kao neke realne političke opcije za koju se može glasati ili pokreta koji se može podržati, već i nepostojanje same misli/želje za emancipacijom i cinična reakcija na rijetka takva izražavanja je ključna, pa se pokret mora usmjeriti protiv onih koji su građansko društvo prikazivali kao "prirodan" poredak bez alternative, stvarajući mu alternativu.
Praksom, naravno. Znači aktivno i organizovano intervenisanje u historiju. Organizacija svakodnevnih protesta, okupacije cesta i drugih javnih površina i organizovanje građana/ki kroz direktno-demokratske plenume, gdje je svako bio subjekt sa pravom glasa i gdje nije bilo klasične partijske birokratije ni kulta ličnosti, bilo je nešto revolucionarno za elitistički sistem kakav je bosansko-hercegovački. S plenumima se treba nastaviti svuda: u naseljima, na radnim mjestima, sindikatima, školama, fakultetima. Također i sa okupacijama i blokadama javnih površina i institucija, jer one su javne i pripadaju nama. Uz to, borbu treba proširiti te pokretati (generalne) štrajkove, zauzimati fabrike i pokretati samoorganizovanu proizvodnju. Treba tražiti nove oblike radničke samoorganizacije koji bi mogli postati temeljem nove radničke demokratije.
No, pokazalo se da protesti, plenumi i okupacije nisu dovoljni. Dobro organizovana skupina predstavlja organizacijski preduslov bilo kakvog sistemskog djelovanja, ali bez partijeradnici jednostavno ne mogu ostvariti svoje vlastite interese. Tek kroz kooperaciju i kombinaciju uličnih protesta, plenuma, okupacija, te stvaranja novih radikalnih stranaka, može se dovesti u pitanje trenutni status quo, kao što vidimo na primjerima SYRIZA-e u Grčkoj, Podemos-a u Španiji, Združene levice u Sloveniji, i Radničke Fronte u Hrvatskoj (koja je još u razvoju). Između baze i partije se zatim treba uspostaviti dijalektika, kako pokret ne bi ostao u fetišizmu horizontalnosti, a kako se partija ne bi pretvorila u birokratsku hijerarhijsku instituciju, kakve su većina partija i sada.
Da li to partija može biti sredstvo manipulacije? Sigurno. Da li imaju rješenje za sve? Ne. Da li se mogu komprimitovati? Sigurno, ali to nije razlog da se od toga bježi. To je rizik koji valja poduzeti. Bez rizika nema ozbiljne politike.
I za kraj ništa manje važan, upozorava Krleža u Deset krvavih godina: Voditi politiku Ljevice znači, u prvome redu, imati neobično živo razvijen smisao za ocjenu stvarnosti, gledati u oči istini i ne obmanjivati se frazama...
Ili, Gramscijevski rečeno, pesimizam u procjenjivanju stanja, optimizam u akciji.
