Minel Abaz: Upoznajte Harisa Zahiragića

Tema ovog članka nažalost nije Ludvig Vitgenštajn, ali ćemo ga se morati dotaći kako bi došli do glavnog dijela, i zaključka ovoga teksta.

Minel Abaz / 10. Mart 2016

Ludvig Vitgenštajn jedan je od najznačajnijih filozofa 20. stoljeća. Rođen je u Beču, u porodici veoma bogatog industrijalca. Kao i njegova braća i sestre, bio je vrlo inteligentan, pa se poslije studija mašinstva u Berlinu, i usavršavanja u oblasti vazduhoplovnog inžinjerstva u Mančesteru preko Bertrand Rasela upoznaje i sa filozofijom. Početkom Prvog svjetskog rata odlazi na front gdje počinje pisati njegovo najpoznatije djelo "Logičko-filozofski traktat".

„Traktat“ se završava riječima: „Ono što se može reći, može se reći jasno; a ono o čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.“ Teme o kojima treba šutjeti su, prije svega, estetske, etičke i religiozne. One, po Vitgenštajnovom shvatanju, spadaju u domen mističnog.

Nakon što je napisao "Traktat" rekao je da je to vrhunac filozofije i da se više neće baviti ovom disciplinom, ali srećom je nastavio da piše. Nakon "Traktata" Vitgenštajn se povlači iz filozofije i počinje da se bavi različitim fizičkim poslovima, da radi kao učitelj u seoskoj školi i da projektuje kuću koju je nazvao "Traktatom u kamenu".

Težio je savršenstvu, kako u radu, tako i u privatnom životu, ali je naravno imao i svojih mana, od kojih se izdvaja višak samopouzdanja i ne dozvoljavanje drugima da mu se suprostave. U slučaju da nije uspijevao da ubijedi sagovornike u svoje stavove, bjesno je napuštao prostoriju, a kao učitelj u školi, znao je udariti učenika kada ne zna matematiku. Nakon 9 godina, vraća se filozofiji i Kembridžu, ali se njegovo shvatanje filozofije mijenja, jer najavljuje odbacivanje svih tradicionalnih filozofskih djela, pa i svog "Traktata".

Pored "Traktata" tu je i djelo "Filozofska istraživanja" koje predstavlja vrhunac antidogmatizma i gdje je odbacio sve filozofske sisteme, pa čak i sopstveni iz ranije faze.

No kako sam rekao na početku teksta, tema ovog članka nije (nažalost) Ludvig Vitgenštajn, već neko drugi. Neko domaći. Neko ko živi i radi među nama. Upoznajte Harisa Zahiragića.

Haris Zahiragić nije jedan od najpoznatijih filozofa. Haris je student Pravnog fakulteta u Sarajevu, ali je (manje-više) poznat ovih dana po svojim homofobnim komentarima i opravdavanju fizičkog napada na zaposlene i goste u Art Kinu Kriterion.

Pored toga, Haris je uvaženi član SDA (Stranka Demokratske Akcije), i od prije mjesec-dva, Haris je predsjednik SPUS-a (Studentski Parlament Univerziteta u Sarajevu). Za razliku od Vitgenštajna, Haris nema dobrog i poznatog profesora filozofije kao što je Bertrand Rasel, pa Haris vjerovatno nije inteligentan kao Ludvig.

Vjerovatno nije uopšte, jer kako je pokazalo naučno istraživanje Univerziteta Brok u Ontariju, ljudi skloni rasizmu, predrasudama, pa i konzervativnim političkim opcijama jednostavno su u prosjeku – glupi. Haris je vjerovatno rođen u ratu, ili neposredno prije, pa za razliku od Vitgenštajna, nije učestvovao u ratu – da jeste, možemo lako pretpostaviti ko bi bili njegovi neprijatelji: pederi, Srbi, ateisti, sekularisti, komunisti...

Koliko sam uspio vidjeti (naći online) Haris za sada nema napisanu knjigu, ali ima objavljen članak na njemu bliskom portalu (Akos.ba), i jedan odgovor SDP-u, objavljen na više web portala.

U tekstovima, Haris se ne pridržava posljednjih riječi iz Vitgenštajnovog "Traktata" pa tako govori o svemu i svačemu, često nejasno i ulazeći u teorije zavjere. No, za razliku od Vitgenštajna, nadamo se da Haris neće nastaviti pisati. Valjalo bi da radi neke fizičke poslove, ili da sebi negdje na selu sagradi kakvu kuću. No, kao i Vitgenštajn, koliko sam uspio vidjeti iz jednog video klipa, i Haris ima višak samopouzdanja, i ne dopušta baš drugima da mu se suprotstave. Ne bi volio da Haris jednog dana bude učitelj/nastavnik mom djetetu (niti bilo čijem), i da mu predaje predmet Demokratija i ljudska prava, ili nešto slično.

Za razliku od Vitgenštajna, Haris izgleda neće odbaciti svoj dogmatizam i (svjetonazorske) sisteme iz ranije faze, već se čini da će ih samo još više braniti. Uvijek može gore, zar ne?

Zato Harise think, don't act – misli, ne djeluj. Idi kupaj ribice i čitaj Vlak u snijegu. Ili se možda medicinski liječi. Jer nas 90 posto smatra da su homofobija, (klero)fašizam i govor mržnje zarazna bolest koju treba liječiti!
SPUS, Pravni fakultet, Senat i Rektorat Univerziteta u Sarajevu – za vas vrijedi ovo act. Djelujte!

I to odmah. Haris Zahiragić mora odstupiti čim prije, a SPUS mora dobiti novo rukovodstvo.

Po mogućnosti nestranačko, jer Univerzitet mora biti autonoman, nezavisan i progresivan, a ne ovisan o političkim partijama, nazadan i isključiv.

 


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.