<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Miodrag Živanović: Čija ćemo kolonija sada biti?

KOLUMNA

Još uvijek se ne zna čija ćemo kolonija sada biti. Dakle, da li ćemo biti ruska ili turska kolonija? A možda i kineska ili afrička?

14. juli 2020, 11:12

 

Upravo je obilježeno dvadeset i pet godina od genocida u Srebrenici. Sasvim očekivano, tu se nije pojavio kolektivni šef države. Uostalom, on se nikada nije pojavio ni na Mezarju u Potočarima, kao ni na stratištima Srba, a niti Hrvata iz skorašnjeg rata u Bosni i Hercegovini. Dakako, nije došao ni predsjedavajući Vijeća ministara BiH – za njegove ministre ne znam, jer oni za svoj rad ne odgovaraju njemu, nego plemenskim vračevima. Sramota. Sve njih bi trebalo raspustiti.

No, pošto u našem ustavno-pravnom ustrojstvu ne postoje vanredni  izbori, moguće je da pomenute institucije jedino same sebe raspuste. To se posebno odnosi na Predsjedništvo BiH, čija je 1/3 preopterećena i obnašanjem funkcije (doduše neformalno) potpredsjednika Republike Srbije. 

Sve donedavno sam mislio da treba raspustiti i Predstavnički (Zastupnički) dom Parlamentarne skupštine BiH. Međutim, taj dom mi je olakšao posao. Prije koji dan – on je sam sebe raspustio. Naime, izglasao je da će, kroz promjene Izbornog zakona BiH, Mostar ubuduće živjeti kao podijeljen grad (!?). Poznajem dobar dio tih poslanika (zastupnika) i doista mi nije jasno kako ste mogli pasti tako duboko u moralno i političko blato? A još mi je manje jasno kako ste nekoliko sati čekali sa tom svojom sjednicom da bi stigli plemenski vračevi sa svog sastanka i da bi vam naredili kako da glasate! Umjesto da se ponašate doista kao institucija, kao predstavnici svih nas koji ovdje živimo, dakle, kao Dom građana. Ne, vi ste se, nakon sjednice, ponizili još dublje – tada su, sa svekolikim svojim licemjerjem došli predstavnici međunarodne zajednice (šta god pod tim podrazumijevali) i čestitali, ali ne vama, nego vračevima lično. I otuda vas moram upitati još nešto: ima li u vama bar  malo samopoštovanja, ličnog dostojanstva? 

Jer, takav Mostar nije moj Mostar, nije naš Mostar i, što je najvažnije, nije Mostar samih Mostaraca.
O Domu naroda da i ne govorim, Jer, ovaj visoki Dom nije ni u kom slučaju Dom naroda, pošto njegove članove niko i ne bira, nego ih imenuju vračevi, dakle, šefovi političkih stranaka. Drugim riječima, takav Dom nam uopšte ne treba – upravo zbog takvog imenovanja, on nije sastavljen od pravih predstavnika ovdašnjih naroda, nego od „profesionalnih“ Bošnjaka, Srba i Hrvata, političkih poltrona, dodvorica koje nerijetko i zaboravljaju kojem narodu pripadaju.Jer, oni pripadaju svom partijskom šefu, a ne narodu.

Uostalom, kao u svakoj koloniji.

Ja sam niko i ništa, dakle, jedan sasvim običan čovjek. I na to sam doista ponosan. Ali, znam da je Bosna i Hercegovina, nakon ratova u devedesetima, imala dvije faze kolonizacije. Onu prvu, kada su naši kolonizatori bili međunarodni predstavnici, od Karla Bilta i Štajnera, do Pedi Ešdauna. Nerijetko sam razgovarao s njima, pa i u Njemačkoj i Engleskoj. Tada nisu imali neko smisleno rješenje za našu budućnost. Ni tada BiH nije bila ozbiljan predmet interesa Evrope. Ona se oslanjala uglavnom na naš dominantno podanički, palanački mentalitet.

I upravo u toj prvoj fazi naše kolonizacije, dogodilo se nešto što tu fazu najdublje oslikava. Naime, u elektronskim medijima je tada  objavljeno, a u printanim i odštampanim izdanjima, otiskano sljedeće: „Pedi Ešdaun kupio priglavke na Baščaršiji! Opširnije vidjeti na str. 2“. Takav naslov osvanuo je  u ovdašnjim bošnjačkim i srpskim i hrvatskim listovima. 

Ne trebam reči ništa dalje, osim toga da je ovime, zapravo, završila prva faza naše kolonizacije, a počela druga. U toj fazi predati smo u ruke našim domaćim „narodnim dušebrižnicima“, oficijelnim ili neoficijelnim „narodnim tribunima“, poznatim i nepoznatim  i inim mešetarima. A sa druge strane, ratovi su završeni, kao i sve velike pljačke: počev od one najveće koja se zove privatizacija, pa do onih manjih, skorašnjih, poput „Rafinerije“ „Krivaje“ ili pak „Aluminija“. I sve to „u ime naroda“.

Naravno, opet „u ime naroda“, naši vračevi su, gotovo naprasno, postali i antifašisti, dakle, oni koji su ovu našu lijepu zemlju, a i naše živote – raskomadali i to na osnovu „ideologije krvi i tla“, a zna se čija je, u prošlom stoljeću, bila ta ideologija. Uvijek je, u najmanju ruku bilo degutantno, gledati i slušati njihove govore o antifašizmu – i što je doista morbidno, baš na mjestima koja se zovu Kozara, Tjentište itd.    

No, u takvom sticaju stvari, dogodilo se i nešto dobro: naši domaći kolonizatori su nedavno, da tako kažem, digli ruke od nas koji ovdje živimo. Time je započela ova treća faza naše kolonizacije. Pošto je ona počela tek prije dvije ili tri godine,  još uvijek se ne zna čija ćemo kolonija sada biti. Dakle, da li ćemo biti ruska ili turska kolonija? A možda i kineska ili afrička? Moguće je, pored toga, da nam se dogodi i to da  budemo kolonija susjednih država, dakle, Republike Srbije i Republike Hrvatske, i to istovremeno? Koliko znam, i na tome se prilježno radi.

Naravno, ne mogu znati kakva će biti treća faza ove naše kolonizacije - Ali znam koga ću pitati. Naše plemenske vračeve. Naravno.