Mirko Ilić za BUKU: Mislili smo da smo mi zadnja zeznuta generacija, a ispalo je da smo zadnja normalna generacija

Hodati po rubu je lijepo, inače je dosadno

Vanja Šunjić / 06. Decembar 2021

Foto: BUKA

 

U novom izdanju BUKA podcasta razgovarali smo s Mirkom Ilićem. Kao dizajner, art direktor i ilustrator za brojne novine i magazine – Polet, Start, Danas, Panorama, Time, New York Times, Wall Street Journal i druge – Ilić je ostavio snažne vizualne komentare na aktuelna društvena i politička zbivanja u vremenskom rasponu od početka svoje karijere u drugoj polovici 1970-ih sve do danas.

Ilićeva izložba Iz povijesti ljudske gluposti – Dizajnerska povijest svijeta zatvorena je u Bihaću, a premijerno su je postavili Marko Golub i Dejan Kršić u Hrvatskom društvu dizajnera.

Budući da smo razgovor snimali dan nakon Dana Republike, razgovor smo počeli sa sedamdesetima, Novim kvadratom, koncertom Parafa i Johnny-jem, te zlatnim osamdesetim koje su nama, generacijama bez idola toliko značajne i djeluju živopisno, a Ilić je na svoj način dijelom to opovrgnuo.

„Osamdesete nisu bile onakve kakvim ih vi zamišljate. Nama je bilo lijepo jer smo bili mladi, no nije nam bilo lijepo na način na koji vi mislite da jeste. Mislili smo da smo mi zadnja zeznuta generacija, a ispalo je da smo zadnja normalna generacija i to je ta greška koju su nam učinili neki drugi koji nisu slušali The Beatles i Leonarda Cohena, već su slušali narodnjake. Oni su nas sve zeznuli.“

Govoreći o nastanku Novog vala u Hrvatskoj, Poletu i mjestima na kojima su se okupljali i stvarali, Ilić kaže: „Vaša mjesta gdje se okupljate su puno ljepša i šminkerskija. U Kavkazu je sada kava bolja i ljepši je, ali kada sam tamo bio posljednji put, puno manje se ljudi smijalo naglas. To je velika razlika. Pomak vrijednosti je bio drukčiji. Ako si bogat, to nije značilo i da si faca. Vrlo često je bilo da si, ako si samo bogat, ismijavan ili iskorištavan. Međutim, ako si duhovit, pametan, lijep i talentovan, mogao si biti i bogat, a da niko ne primijeti.“

Prisjećajući se rada u  Poletu, glasilu Saveza socijalističke omladine Hrvatske i tjedniku Danas,  govori: „Na Danas nisam stavio niti jednu političku figuru, jer je Tito, kralj životinja bio mrtav pa nisam htio da stavljam sitnu stoku na naslovnice.“

Dolaskom devedesetih, kako Ilić kaže, neki ljudi su postali bolji no što su bili ranije, a neki su postali stoka.

„Osim lijepih stvari, tih godina su se dešavale i neke tužne stvari. Tužne kasnije, jer tada čovjek ne zna šta radi. Ja sam radio drugu omotnicu za ploču Dođe mi da vrisnem tvoje ime Olivera Mandića i svojom rukom sam ispisivao zahvalnicu na toj ploči jer se zahvaljivao svima koji su mu pomogli. Trebalo mi je 15 godina da shvatim kome sam to pisao, jer je tamo stajalo hvala mom bratu Arkanu. U to vrijeme niko nije imao pojma ko je Arkan, a ispostavilo se da je Mandiću on dao pare za ploču. 

Poslije sam radio plakate za ITD teatar u Zagrebu koji je radio lijepe predstave i radio sam dva plakata za režisera koji je adaptirao i režirao te predstave, a on se zvao Slobodan Praljak.“

Govoreći o tome kako se osjećao kad je kročio na američko tlo, Ilić se prisjećao dolaska prvo u Los Angeles, iz kojeg je otišao u New York.

„Kad sam došao u Ameriku, prvo sam nekoliko tjedana proveo u LA-u, ali to mi se nije dopalo jer sam morao imati čovjeka da me vozi gore-dolje. Međutim, lijepa stvar je bila da mi je vozač bio Frano Lasić, moj prijatelji od prije. Tri tjedna sam imao lijepog i pametnog vozača.

Osim toga, s Ilićem smo razgovarali o njegovim kreativnim procesima, životu i radu u New York-u, izložbi Tolerancija, koja je do sada postavljena 129 put u 39 zemalja za četiri godine. Pričao nam je o Hari Džeksonu, vezi njega i dokumentarca koji nastaje o prvom i posljednjem kauboju Balkana i tome zašto u kaubojskim filmovima jedni imaju crne, a drugi bijele šešire.
 

Audio podcast poslušajte ovdje

 

 

 


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.