Već petnaestak godina, manjim ili većim intenzitetom, Miroslav Gojković bavi se otkupom i prodajom knjiga. U Banjaluci je prije tri godine otvorio antikvarnicu Ramajana, koja je postala pravo sastajalište ljubitelja pisane riječi svih generacija. Kako Miroslav voli da kaže, Ramajana nije samo ime starog indijskog epa, nego i veličanstvena priča o Ljubavi i Prijateljstvu, namjerno ističući ova dva pojma i naglašavajući da su oni osnov života, koji treba da se pišu velikim slovom. Ramajana se bavi i izdavaštvom, a ove godine je učestvovala u projektu reizdanja knjige „Banjaluka u putopisima, zapisima i legendama“, autora Mate Džaje, koju će u srijedu, 15. jula u 18 časova promovisati na ovogodišnjem književnom festivalu IMPERATIV. Novinar Buke je povodom ovog dešavanja razgovarao sa Miroslavom o knjigama, autorima i konzumentima knjige.
Vlasnik si antikvarnice Ramajana i radiš već dugo poslove prodaje i otkupa knjiga. Dobro si upoznat sa faktičkim stanjem i koliko zapravo naši sugrađani konzumiraju literaturu. Jednostavno pitanje, čitaju li i kupuju li ljudi knjige u nekoj zadovoljavajućoj mjeri da možemo reći da smo čitalačka nacija?
Ne znam šta bi značilo čitalačka nacija. Ljudi svakako čitaju. Često pomislim i da se podcjenjuje koliko se čita. Ljudi uglavnom polaze od sebe i sebe projektuju u svijet, pa tako oni koji ne čitaju, ili jako malo čitaju, uvijek misle da niko ne čita. Kad kažete pojam „knjiga“, to obuhvata desetine i stotine oblasti sa hiljadama i desetinama hiljada naslova. Od enciklopedije kukaca do astro fizike, od toga kako popraviti auto ili parni kotao, kako postavljati parket i lamperiju do termodinamike i ontologije, tako da je širok opseg potencijalnih kupaca. Čita se. Sigurno bi moglo bolje, no, čita se. Ni prije rata nije bilo mnogo bolje, ako pročitate ili popričate sa ljudima koji su radili prije rata, samo je položaj knjige u bivšem sistemu bio povlašten. I uopšte u svijetu je u dvadesetom vijeku knjiga imala veći utjecaj, pisci, naučnici i mislioci su bili važni, duh vremena je bio drugačiji. S obzirom da dobro znam prilike u Srbiji, Hrvatskoj i kod nas, samo za Srbiju se s pravom može reći da je čitalačka nacija. Mnogo sjajnih izdavačkih kuća, knjižara i manje antikvarnica, dok u Hrvatskoj antikvarnice nadopunjuju problem ruiniranog izdavaštva, a time i knjižarstva.
Za kakvom literaturom je najčešća potražnja. Da li se više čitaju domaći ili strani autori? Možeš li mi reći par naslova koji su najprodavaniji ove godine?
Dominiraju romani. Klasika. 1984 od Orvela ubjedljivo dominira, pa i Životinjska farma. Od Dostojevskog svi naslovi, Lolita, Majstor i margarita, Ana Karenjina, Talasi od Virdžinije Vulf, Bodler, ali i drugi veliki klasici iz svih oblasti, potom romani iz škola kreativnog pisanja kao Normalni ljudi, kako se pojave. Od naših standardno Andrić, Meša, Branko Ćopić ponajviše, a prodaju se i neki novi kada se pojave, kao Stevo Grabovac, koji je kod nas najprodavaniji proteklu godinu, Darko Cvijetić, Jergović, Karakaš , ali i Vladušić, Lompar i mnogi drugi.
Da li su u vremenu izolacije izazvane pandemijom ljudi počeli više da se interesuju za knjigu?
Neki stariji prijatelju često spominju kako su se za vrijeme rata mnogo prodavale religijske knjige, tako i sada se moglo primijetiti da mnogi tragaju za odgovorom na pitanje „šta nam se to desilo i šta nam se dešava“, da se neke knjige prodaju neuporedivo bolje nego ranije. Ne raste, ali i ne opada, mislim samo da se mijenja fokus interesovanja.
Ima li potražnje za filosofskim djelima?
Nažalost, kapitalizam i duh vremena su smrvili i obesmislili društvene nauke. Kao i kulturu uopšte. Duh „poživiničenja“ o kojoj je pisala frankfurtska škola još početkom pedesetih godina prošlog vijeka je uspješno privedena kraju. Bojim se da filozofija i sociologija postoje još samo kao relikti prošlosti. Savremenom duhu, takozvanom „shop 'til you drop“ nije potrebno mišljenje, samo zombirane jedinke koje rade i plaćaju porez. Čovjek je redukovan na biologiju, sveden na jednu dimenziju. Duh je umrtvljen i zaveden. Intenzitet događaja i događanja svijeta je toliko ubrzan da tu zdrav razum svakako zakazuje. Vezano uz trgovinu knjiga, Država od Platona je možda najveći filozofski klasik oduvijek, potom Zaratustra od Ničea, dosta se traži i kineski i indijski stari mudraci kao Lao-Ce, Konfucije i drugi. Mislim, prodaje se sve pomalo, ali je svakako već sedam-osam godina konstantna silazna putanja kada su u pitanju filosofija, sociologija i slično, a naprimjer teorija književnosti kao nauka je potpuno mrtva. Tu se više čak ni klasici ne traže.
Da li Ramajana posjeduje neke rijetke knjige i iz kojeg perioda su najstarija izdanja koja se mogu naći na vašim policama?
Nismo se razvijali u tom smjeru, ali kada se bavite ovim poslom onda nužno do vas pronađu put razne knjige. Imamo nekoliko naslova iz sedamnaestog i osamnaestog vijeka i mnoštvo iz devetnaestog.
Ramajana se bavi i izadavaštvom. Šta ste sve kao izdavač do sada objavljivali i da li ćete objavljivati i djela ovdašnjih autora, njihove romane, zbirke pjesama, prozna djela i slično?
Prvi naslov je „Šifre transcendencije“ od Karla Jaspersa, čiji prevod smo dobili od profesora Miodraga Živanovića, drugi je „Umijeće dijalektike“ od Zorana Arsovića, sjajna knjiga o grčkoj filozofiji. Sad trenutno u saradnji sa Devetom dimenzijom objavljujemo peto izdanje „Banjaluka u putopisima, zapisima i legendama“ Mate Džaje. U planu je i „Samom sebi“ Marka Aurelija, „Pokušaji obeshrabrenja da se preda pisanju“ Eri de Luke, zajednička zbirka poezije četvoro ovdašnjih autora. Čovjek snuje, bog odlučuje, vidjećemo.
Kolika je isplativost vašeg posla i da li država daje podsticaj za djelatnost kojom se bavite, jer svakako da državni namet ne bi trebao biti isti prema vama i onima koji prodaju konfekciju, ili bijelu tehniku?
Na to pitanje ne postoji definitivan odgovor. Nekad zarađujete, nekada se tješite ljubavlju. Za birokrate knjiga je samo proizvod, a vi ste samo poreski obveznik broj taj i taj. Nameti su jednaki, sve poreze, takse i naknade plaćamo kao i bilo koja druga trgovina. Ko očekuje milost na ovim našim prostorima, bojim se da nije shvatio gdje je. Ja ju ne očekujem. Kultura u nas nikada nije bila posebno važna.
Ove sedmice je festival književnosti Imperativ. Šta on po tebi znači za grad Banjaluku i gradove iz okruženja?
Znači to da je nama, zahvaljujući Imperativu, naprimjer, veliki pisac kao Bekim Sejranović postao raja, drug, neko s kim smo često mogli popričati i družiti se. Ali jednako tako i mnogi drugi veliki pisci, pjesnikinje, izdavači. Za mene je to pet dana plemenitosti i ljepote. Divnih ljudi se sretne, upozna, sjajnih knjiga nabavi, interesantnih priča se čuje, mnogo inspiracije i zdrave energije.
Pomažu li takve manifestacije u promociji domaćih autora? Imali na ovim prostorima zrelih autora koji mogu parirati poznatim, iliti popularnim piscima s prostora ex-Yu?
Pomaže da knjige postanu bitnije i dostupnije barem tih pet dana u godini. Imperativ je dovodio najveća imena eks-jugoslovenske književnosti, tako da nesumnjivo pomaže. Za ovo drugo nisam siguran da sam kompetentan da odgovorim. Znam da sam svuda po Jugoslaviji, od Rijeke i Zagreba, preko Beograda i Novog Sada, Sarajeva i Tuzle, oni koji su upoznali, naprimjer, Tanju Stupar Trifunović imaju sjajno mišljenje i o Banjaluci zahvaljujući upravo njoj. O njenim knjigama, knjizi Steve Grabovca mnogi su veliki i ozbiljni urednici i pisci rekli sve najbolje, tako da su oni sigurno bitni i važni. Naravno, još je sjajnih primjera. Takođe, imamo sjajne primjere u vezi izdavaštva. Grupa okupljena oko časopisa Srp, koja je prevela i objavila dosad neprevođena djela Georga Hajma, Klabunda, Emila Zole, Đure Jakšića. To je za našu malu kulturu neobjašnjivo važno i veliko. Zoran Pejić iz Devete dimenzije koji objavljuje stripove koji su po kvalitetu jednaki onima iz bogatih kultura kao što su francuska i njemačka. Ili nekoliko profesora i asistenata sa katedre za filozofiju koji prevode i objavljuju vrhunska djela svjetskih naučnika i mislioca svih profila, od Maksa Šelera, Majkla Rouza, Hane Arent. Za sada sve to ima većeg odjeka u Zagrebu i Beogradu nego u Banjaluci, no iskoristio bih ovu priliku da im zahvalim za nemjerljiv trud i zalaganje.
