1. Kako je biti novinar Federalne Televizije u RS-u u ovo vrijeme?
Kao i svi drugi novinari u Banjaluci i Republici Srpskoj samo radim svoj posao. Pokušavam ga što bolje, kvalitetnije i uspješnije raditi.
2. Kako se osjećate kao čovjek koji je od strane vlasti markiran kao "neprijatelj"? Kako ljudi reaguju kada Vas sretnu na ulici, dobacuju li, jeste li imali negativna iskustva?
Ne osjećam se kao čovjek koji je, kako ste naveli, markiran od strane vlasti kao „neprijatelj“. Nisam „neprijatelj“, niti se tako osjećam. Ne vidim nikakav razlog da me neko ili neki proglase „neprijateljem“. Kako mogu biti „neprijatelj“ u svom gradu - gdje sam rodjen, odrastao, proveo mladost, stekao prijatelje, kumove, brojne drugove i poznanike, raju s kojima se i dan-danas družim, popričam, sjedim u kafani, organizujemo zajednička druženja.
Da sam kakva dobra treba, što bi rekli u našem gradu Banjaluci, ne bih imao ništa protiv da mi dobacuju, ha, ha,. Ljudi mi često znaju prići, predočiti probleme s kojima se součavaju. Pokušavam im pomoći tako što ukazujem na njihove probleme kroz svoje priloge. Nažalost, oni koji trebaju riješiti te probleme, imaju vlast, to ne rade, izbjegavaju na sve moguće načine da rade svoj posao za koji su debelo, pa čak i predebelo plaćeni...
3. Kako Vaša najbliža okolina komentariše sve ovo što Vam se dešava, da li Vas ohrabruju da nastavite dalje sa radom ili Vam savjetuju da ipak prestanete?
Znam da im nije svejedno što se ponekad nađem na udaru. Svakako da imam podršku svojih prijatelja, drugova, raje, a što je najvažnije, imam ogromnu podršku svoje porodice, koja je uvijek bila uz mene.
4. Da li ste nekad razmišljali da prestanete da se bavite poslom novinara?
Nisam razmišljao. Možda ću prestati onoga dana kada odem u penziju ili kada bude vakat da odem tamo gdje svi idu. Mislim da ću jednog dana kada odem u penziju opet nešto zapisivati, pisati, pa ako neko bude to htio da objavi, neću imati ništa protiv. Možda odlučim da u penziji otvorim nekakvu kafanicu pored Vrbasa , gdje bi se okupljalja raja, sjedili, pijuckali i mezili, našla bi se i tu i gitara. Imala bi i ona nekakav kućni red…Ko počne pričati o politici plaća cugu za čitavu kafanu. Ko i pored prvog upozorenja nastavi pričati o politici, plaća cugu, ali i mezu za čitavu kafanu. Ako ponovo nastavi sa politikom, dobija “prvu tarabu” - nema mu ulaska u kafanu dok Veliko kafansko vijeće ne utvrdi da je revidirao. Nakon toga, ako nastavi po starom, dobija “drugu tarabu”- doživotna diskvalifikacija iz te kafane, pa neka ide u one kafane, krčme, birtije i druge “surove”(samostalne ugostiteljske radnje) gdje može s.... o politici.
Ali, kada vidim kakvu crkavicu trenutno dobijaju penzioneri, ako se u narednih dvadesetak godina nešto ne popravi (računam da mi je toliko ostalo do penzije), teško da će se ostvariti ovaj ugostiteljski projekat.
Ipak, ne gubim nadu. Valjda će se naći donatori da podrže ovu humanu misiju ili će neko pokazati volju i želju da se utali sa mnom. Dodji da ostarimo iili propadnemo zajedno! Do tada, nastavljam raditi.
5. Da li Vam je neko iz struke, a prije svega mislim na Udruženje novinara iz RS-a, jer ipak radite tu, pružio bilo kakvu podršku?
Što se tiče kolega novinara s kojima se svaki dan susrećem i zajedno obavljamo radne zadatke, od većine imam i imao sam podršku, pa i u „kriznim“ situacijama. Vjerovatno ima i onih koji misle da mi ne treba dati podršku, jer nisam na „liniji“ i „ neprijatelj“ sam. Naravno, svako ima pravo na svoje mišljenje i stav, to je demokratski. Što se tiče udruženja koje ste pomenuli u svom pitanju, nešto se ne sjećam i nije mi poznato da sam ikada od njih dobio podršku. Ponavljam: Svako ima pravo na svoje mišljenje i stav. Inače, podršku sam uvijek imao od Udruženja BH novinara.
6. Kako Vi lično doživljavate sve ovo, da li se plašite?
Kao što rekoh: Samo radim svoj posao.
