Zerina Kurtović, rođena je 1993. godine u Herning-u, Danska. Tu je provela rano djetinstvo i počela osnovnu školu. Zajedno sa porodicom sam se preselila u Sarajevo 2004. godine gdje je pohađala Osnovnu školu „Edhem Mulabdić“. Završila je gimnaziju „Sarajevo College“ nakon čega je otišla u Istanbul, gdje je studirala Molekularnu biologiju i genetiku na İTÜ (İstanbul Teknik Üniversitesi) u Istanbulu. Diplomirala je kao Student generacije na Odsjeku za molekularnu biologiju i genetiku.
Nakon toga je radila magistarski na LMU (Ludwig-Maximilians-Universität München) u Minhenu i na University of Cambridge u Kembridžu. Trenutno radi kao doktorantica u Kanceri AB (farmaceutska firma) i u grupi Svensson na KI (Karolinska Institutet) u Štokholmu. Govori 6 jezika, naučila je sve jezike zemalja u kojima je živjela barem do konverzacijskog nivoa. Još od studentskih dana učestvuje u organizaciji konferencija i koristi svaku priliku da priča o svojim istraživanjima sa raznom publikom: učenicama i učenicima srednje škole, pacijenticama i pacijentima, javnosti. Prije pandemije je koristila slobodno vrijeme za putovanja.
U intervjuu za portal BUKA Zerina govori o svom obrazovanju u mnogim zemljama Evrope, nauci, mladima u nauci, ali i odnosu prema Bosni i Hercegovini.
Zerina, danas živite u Švedskoj, možete li nam reći gdje ste do sada živjeli i gdje ste sve studirali?
Do sada sam živjela u Herningu (Danska), Sarajevu, Istanbulu, Minhenu, Kembridžu i trenutno živim u Štokholmu. Osnovne studije sam završila na İTÜ-u (İstanbul Teknik Üniversitesi) u Istanbulu, potom sam nastavila magistarske studije na LMU-u (Ludwig-Maximilians-Universität München) u Minhenu. Sam magistarski rad sam radila na University of Cambridge u Kembridžu i sada sam na doktoratu u CMM-u (Centrum för Molekylär Medicin) na KI-u (Karolinska Institutet) u Štokholmu. KI je jedan od vodećih svjetskih medicinskih univerziteta, na kom se od 1901. godine nominiraju dobitnici Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu.
Kako je došlo do odluke da studije nastavite u inostranstvu?
Ja sam željela studirati molekularnu biologiju i genetiku. Takav program koji se fokusira na ove dvije oblasti nije postojao u BiH. Također, smatrala sam da ću u većem univerzitetskom centru, koji ima dobro opremljene laboratorije, pored teoretskog znanja imati više prilika za sticanje i praktičnog iskustva.
Na nedavnom održanom 3MT ili 3-minute thesis (doktorat u tri minute) takmičenju za doktorantice i doktorante iz Bosne i Hercegovine i dijaspore za prezentaciju svog doktorata osvojili ste Prvu nagradu publike. Koja vam je tema doktoratata ako biste ga mogli ukratko izložiti?
Pacijentice i pacijenti koji boluju od reumatoidnog artritisa, imaju i dalje bolove i nakon što počnu koristiti imunosupresivnu terapiju, koja zaustavlja napredovanje bolesti. Mi pokušavamo naći način za liječenje te „preostale“ boli. Do sada je fokus u ovom polju bio na neuronima, koji prenose senzaciju boli od periferije tijela prema mozgu. Naš pristup je drugačiji, jer istražujemo ćelije koje se nalaze pored neurona i komuniciraju s neuronima. Nadamo se da možemo naći način za modificiranje te komunikacije tako da dođe do prestanka boli.
Glavna tema vašeg naučnog rada je bol. Koliko je bol problem savremene medicine, dok kakvih istraživanja ste došli?
Kod nas se često kaže „Samo nek ne boli“. Mislim da to direktno pokazuje koliko su istraživanja vezana za bolove važna. Lista oboljena koja uzrokuju kroničnu bol je jako duga. Svaka peta osoba pati od neke vrste kronične boli. Do 60% RA pacijentica i pacijenata ima bolove uprkos terapijama koje primaju i uporno se izjašnjavaju da im je prestanak boli najvažniji efekat koji očekuju od svojih lijekova. Ja sam još u ranoj fazi mog doktorata, ali za sada mogu reći da naši rezultati ukazuju na to da su imune ćelije koje istražujemo heterogena populacija i da je funkcionalnost tih ćelija drugačija zavisno od spola životinja koje koristimo kao modele. Ja sam industrijska doktorantica, što znači da radim s fartmaceutskom industrijom i akademijom u isto vrijeme. To nam dozvoljava da već testiramo određene kandidate za lijekove koji djeluju na ćelije koje istražujemo. Problem boli dodatno dobija na važnosti u populacijama u kojima se životni vijek produžava. Važnost ovih istraživanja je prepoznala i EU koja finansira moj projekat u okviru šireg projekta koji se zove TOBeATPAIN. Finansiran je pod programom Horizon 2020 Marie Curie. Unutar TOBeATPAIN network-a radi nas 11 doktorantica i doktoranata u Ujedinjenom Kraljevstvu, Njemačkoj, Austriji i Švedskoj. Svi radimo na istraživanjima vezanim za bolove, ali je uzrok boli različit. Osim reumatoidnog artritisa, kolegice i kolege rade i na Alzheimerovoj, Parkinsonovoj, Fabrijevoj bolesti i fibromialgiji. Naš tim također istražuje bolove koji su nuspojava kemoterapije.
Kako biste ocijenili položaj nauke u BiH, da li se dovoljno ulaže u ovu oblast?
Vrlo mi je teško komentirati na ovu temu jer je, nažalost, odgovor: loše i ne. Ni blizu dovoljnog. Ja se divim i želim čestitati svim kolegicama i kolegama koji rade na projektima vezanim za molekularna istraživanja u BiH uprkos tome što vlasti ignoriraju nauku. BiH je država u kojoj političarke i političari imaju vozne parkove kakve mnoge europske države nemaju, a istraživačka infrastruktura je vrlo siromašna.
Koliko je važno podsticati mlade da se bave naukom i istraživačkim radom?
Podsticaj prema nauci je važan još od malih nogu. Djecu treba navikavati da odgovore i istinu traže u nauci i eksperimentima da bi u budućnosti znali kako filtrirati informacije na koje nailaze. Mlade je važno afirmirati i pružiti im mogućnost da se razviju u punom potencijalu, što je neophodno kako bi postali zadovoljni sami sobom, a zatim postali uspješni i korisni široj društvenoj zajednici. Mi smo jednako dobri kao i naše kolegice i kolege u drugim državama, samo nam je teže dobiti priliku da to dokažemo. Kao društvo se trebamo naučiti da nauka ne smije biti rezervirana za naučne krugove, svi mi imamo pravo na nju.
Koji su vam najveći izazovi života u inostrantsvu, daleko od kuće?
Nedostaje mi porodica, to je jedino što ostaje kao izazov poslije svih ovih godina.
Šta nam podatak da se u BiH baš malo ulaže u nauku, ali i mlade, govori o društvu u kojem živimo?
Meni govori da smo u nekom obliku društvene depresije, ako to tako mogu nazvati. Vlasti su mnogima uskratile najelementarnije potrebe pa nam se nauka počela činiti kao luksuz. Međutim, moramo se izvući iz toga stanja, investicija u nauku i istraživanja je investicija u budućnost ukoliko želimo krenuti naprijed i živjeti život koji zaslužujemo.
Mladi trebaju imati priliku da se razvijaju u onom što vole i u čemu se mogu iskazati na najbolji način bilo da je to nauka, sport, umjetnost...
I za kraj, da li nakon doktorata planirate da se vratite u BiH ili ipak želite da karijeru gradite u inostranstvu?
Već sam se dva puta vraćala, tako da bi to za mene bila 3. sreća! Uputila bih to pitanje BH vlastima. Da li će nam obezbijediti uslove da budemo efikasni kao naučnice i naučnici u BiH? S godinama sam naučila uživati u pluralitetu svojih identiteta, ali sam ipak najviše Bosanka i nosim BiH sa sobom gdje god da sam.
