Mnoge majke ne mogu ostati sa djecom u bolnici: Petogodišnja djevojčica nakon dva dana u bolnici mjesec dana imala traume

Stručnjaci smatraju da je odlazak djeteta u bolnicu bez prisustva roditelja veoma neprijatno iskustvo za dijete i posebno je problematično za djecu do 4-5 godine starosti.

Foto: Ilustracija

 

Majka iz Banjaluke Natalija Todorović kaže da je u jeku borbe sa korona virusom njena petogodišnja djevojčica provela dva dana na Univerzitetsko kliničkom centru Republike Srpske zbog povrede glave.

“Nama kao roditeljima nisu dozvolili da budemo s njom, da joj donosimo kuhane obroke, da je posjetimo, ali smo se sjetili da joj odnesemo mobilni telefon, to je moglo, kao i slatkiši, tako da smo kako-tako bili u kontaktu. Curica je s vremena na vrijeme znala plakati, zvala nas je, ali nama su ruke bile svezane. Nakon izlaska iz bolnice, skoro mjesec dana smo se borili sa traumama”, rekla je za BUKU Natalija Todorović.

Udruga iz Hrvatske RODA - Roditelji u akciji krajem prošle sedmice pokrenula je internet inicijativu da se roditeljima dopusti boravak sa djecom u bolnici.

“Svega nekoliko dana od ponovne pojave koronavirusa, bolnice su odlučile zatvoriti svoja vrata za posjete. To ne bi bilo problematično da se s posjetima ne izjednačava i jednako tretira neizmjerno važno pravo djeteta da bude hospitalizirano u pratnji roditelja. Time su bolesna, hospitalizirana djeca, ponovo, ostala bez pratnje roditelja, jer se unutar našeg zdravstvenog sustava kontinuirano ne prepoznaju potrebe jedne od najranjivijih skupina pacijenata - djece. Uz problem proizvoljnog dopuštanja i ukidanja pratnje na porodu, pravo djeteta i roditelja na nerazdvajanje tijekom hospitalizacije djeteta, gorući je problem uvijek, a situacija s koronavirusom samo je dala dodatno opravdanje za odvajanje roditelja i djece. Kako je moguće da smo manje rizični po okolinu u bilo kojoj drugoj situaciji, osim kad bismo trebali biti uz naše najmilije u njihovim najranjivijim trenucima? Ne želimo da nam klinci budu #BolesniASami svaki roditelj želi ostvariti pravo da bude #UzDijeteUBolnici (ili da ga zamijeni druga odrasla osoba u koju dijete ima povjerenja) jer #PratnjaNijeLuksuz”, stoji u Rodinoj objavi.

Nakon što se o ovoj temi počelo pričati u susjednoj Hrvatskoj, naši roditelji ističu da je situacija ista i kod nas. Naime, roditeljima nije dozvoljen ostanak sa malom djecom u bolnici, kao ni posjeta djeci u bolnici.

Jelena Bjelica, novinarka i autorka bloga i Facebook stranice Moje dijete-časopis za roditelje rekla je da se majkama mora omogućiti da ostanu sa djetetom u bolnici i mora se naći način kako, jer je sam ostanak u bolnici za dijete jako stresan, a kamoli da u tom trenutku ostane samo, bez majke.

“Mislim da se mora uzeti u obzir koliko taj stres utiče na dijete i da je mnogo veća šteta time što razdvajaju majku i malo dijete nego da majka ostane. Ja gledam iz svog ugla, moj dječak je jako vezan za mene, ima tri godine i nedajbože da se nađemo u toj situaciji, ne znam koja bi nas sila uspjela odvojiti i natjerati da ga ostavim samog u bolnici. Navodim primjer, kada je sa dvije godine krenuo u vrtić, stalno je bio bolestan, i naša pedijatrica nam je rekla da je to od stresa, jer je on jako vezan za mene i stres od razdvajanja mu obara imunitet i zato ‘kupi’ sve moguće viruse”, kaže za BUKU Bjelica.

Ona ističe da su u takvim situacijama kontakt sa majkom i imunitet povezani i mora se uzeti u obzir kao prioritet za djetetovo zdravlje, jer psihičko stanje djeteta je jako bitno.

“Kada se navikao na vrtić, za nekoliko mjeseci, više nikako nije bio bolešljiv i prehlađen, kada za njega odlazak u vrtić više nije bio stres. Ja to nekako vežem jedno sa drugim”, ističe Jelena.

Tanja Tosović, Banjalučanka koja trenutno živi i radi u Nizozemskoj, kaže da je njen dječak, koji ima četiri godine, u najgorem periodu ostao u bolnici.

“Niko nije ni spomenuo da ne ostanem sa njim, dobili smo svoj apartman i zabranu kretanja, hranu su nam ostavljali ispred, a sestre su nosile zaštitna odjela. Još sam ja baš imala mogućnost da se zarazim, jer radim u vrtiću koji je bio otvoren samo za djecu ljekara. Svjesna sam da je u našim bonicama stanje grozno, ali ovo mi je strašno i nedopustivo”, rekla je za BUKU Tanja Tosović.

Nenad Stevandić, zamjenik direktora UKC-a, kaže da je na UKC-u situacija ista kao u evropskim zemljama.

“Na Klinici za uho, glo i nos, majke mogu ostati na izričit zahtjev, a moraju platiti za boravak oko 20-30 KM. Na Klinici za pedijatrijske bolesti, situacija je malo složenija. Ranije je bilo nekoliko incidentnih situacija, imali smo majku koju primimo i koja se šeta na odjelu, uđe u intenzivnu njegu i gleda drugu djecu. Imamo mi svoje kulturološke i običajne probleme. Međutim, ono što je najbitnije, samo tamo gdje se procijeni da je prisustvo majke, kao kod onkoloških oboljenja u Dječijoj kući, neophodno, onda je to nešto što je opravdano i po zakonu. Ukoliko imamo oboljenja koja će trajati 5, 7, 10 dana, mi ne možemo da ubacujemo tu majke, kada za to nemamo ni zakonskog osnova, ni etičke norme koje bi mogli da ispoštujemo. Nije tačno da majke ne budu sa djecom, budu tamo gdje je to moguće i gdje je predviđeno”, rekao je za BUKU Stevandić.

On dodaje da odvojenost djece od majki može biti problem, ali u odrastanju djece je neophodna socijalizacija, djeca idu na ekskurzije i u obdanište. Ističe da se u ovoj situaciji u kojoj se sad nalazimo rizikuje kontaminacija prostora.

“Djeca se prvo pregledaju u kontejnerima. Uprkos ogromnom pritisku, uspjeli smo sačuvati Dječiju kliniku. Mi radimo dan i noć za čitavu Republiku Srpsku, pa i za djecu iz Unsko-sanskog kantona. U takvoj situaciji bilo bi jako teško da napravimo da svaki roditelj ostane sa djecom. Zamislite da sa 60 djece imate i 60 odraslih. Ove stvari ne mogu se rješavati na opšti način, mora se selektovati prema porodici, oboljenju i mogućnostima koje mi trenutno imamo. Prošao sam mnogo evropskih zemalja i nigdje ne postoji mogućnost da ko god hoće bude sa svojim djetetom”, istakao je Stevandić i dodao da bi oni najviše voljeli da majke budu sa svojom djecom, ali da to nije pitanje volje, nego medicinske opravdanosti i mogućnosti.

“Mi smo posvećeni svakom pacijentu. Ako je za njegovu dobrobit da majka bude sa njim, a mi imamo tu mogućnost, naravno da ćemo to učiniti, ali ako nemamo tu mogućnost i nije zakonski regulisano, onda ne možemo da budemo otvoreni za svakog. Bez obzira koliko je teško i koliko trpimo pritisak medija, mi moramo da se držimo medicinskih kriterijuma i mogućnosti kojima raspolažemo. To je naš orijentir, a ne da neku majku nedajbože povrijedimo”, istakao je Stevandić.

Na novinarsko pitanje da li je Institutu za javno zdravstvo RS poznato da majke ne mogu ostati sa djecom u bolnici, Branislav Zeljković, v.d. direktora Instituta, rekao je da nije upoznat sa tim i da će provjeriti informaciju sa direktorom bolnice.

Iz Univerzitetsko kliničkog centra Republike Srpske rekli su nam da, prema riječima prof. dr Jelice Predojević Samardžić, zamjenice načelnika Klinike za dječije bolesti, na odjeljenjima gdje su smješteni teški pacijenti, sa ozbiljnom kliničkom slikom i kompleksnim dijagnostičkim i terapijskim procedurama, i koji zahtijevaju dugotrajniju hospitalizaciju, zajedno sa djecom smještene su i majke.

“Kada je riječ o kratkotrajnim hospitalizacijama, trenutna epidemiološka situacija i činjenica da je potrebno čekati na rezultat PCR testa roditelja, nalagali su postupanje u interesu svih pacijenata u bolnici, odnosno hospitalizaciju samo djece. Radilo se uglavnom o liječenju u trajanju od jedan do dva dana i ta su djeca brzo otpuštena svojoj kući”, rekli su za BUKU sa UKC-a.

Saša Risojević, direktor Udruženja “Nova generacija” i diplomirani psiholog i psihoterapeut u superviziji kaže nam da je odlazak djeteta u bolnicu bez prisustva roditelja veoma neprijatno iskustvo za dijete i posebno je problematično za djecu do 4-5 godine starosti.

“Ukoliko dijete nema kontakt sa roditeljem i ukoliko je otišlo nepripremljeno u bolnicu, dijete tada prolazi kroz faze suočavanja sa odvajanjem od roditelja, a to su tzv. faze POP-a (Protest - Očaj – Poricanje). U principu, dijete koje prođe kroz sve tri faze ima intenzivan doživljaj napuštenosti i manje vrijednosti. Djeca do 4 godine, zbog nerazvijenosti kognitivnih kapaciteta i nerazumijevanja uzroka i posljedice, mogu da zaključe da ih je roditelj ostavio i kaznio jer sa njima nešto nije bilo u redu”, rekao je Risojević za BUKU.

On dodaje da ovakva iskustva imaju potencijal da se razviju u trauma, jer u velikoj mjeri mogu da poremete dječiji doživljaj sebe i povjerenja u druge ljude.

“Posljedice mogu biti i dugoročne ukoliko roditelj ne zna kako da djetetu pruži adekvatnu podršku i objasni njegovo iskustvo kroz razgovor. Upravo zbog ovih rizika se dječija bolnička liječenja prolongiraju, ukoliko je to moguće, a ukoliko nije, onda bi sa djetetom trebalo da boravi roditelj”, ističe Risojević.

Povodom ove teme kontaktirali smo i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS i očekujemo odgovor u narednim danima.

 


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.