Monika Ponjavić Bilbija za BUKU: Ako je teško biti Bog u Bosni koliko je onda tek teško biti čovjek?!

Tema Boga, onako kako je većina, ne samo u Bosni, nego generalno, razumije, čemu svakodnevno svjedočimo, nas apsolutno razdvaja. Međutim, Bog i sama vjera, onako kako je ja shvatam, nije i ne bi trebalo biti mjesto razdora.

Foto: Privatna arhiva

 

Monika Bilbija, rođ. Ponjavić je scenski dizajner, scenograf, teatrolog... Školovala se na Univerzitetu u Banjaluci, Univerzitetu u Amsterdamu, Univerzitetu Umetnosti u Beogradu, Univerzitetu u Helsinkiju. Kandidatkinja je na doktorskim umjetničkim studijama scenskog dizajna na Univerzitetu u Novom Sadu.

Izlagala je na Praškom kvadrijenalu scenskog dizajna/scenografije i prostora 2011, Mikseru, Sarajevskoj Zimi, Bijenalu scenskog dizajna, Sterijinom pozorju, Bitefu, Kulturnoj stanici Svilara, KC Beograd, Alternativi Gdansk, Unlisted: Pittsburgh-Dublin… Scenografije je postavljala na scenama Narodnog pozorišta Republike Srpske, Dječijeg pozorišta Republike Srpske, Pozorišta mladih Sarajevo, GP Jazavac, Banjalučkog studentskog pozorišta, GP Prijedor. Tekstove objavljivala u časopisima: Performance Research: On Scenography, Scena, Zbornik Matice srpske za scensku umjetnost i muziku... Vodila je radionicu na međunarodnoj manifestaciji iz oblasti scenskog dizajna i scenografije World Stage Design u Kardifu 2013. Koautor je projekta Flaster. Član OISTAT-a Srbije.

Svoj rad je kroz više godina angažmana u različitim vidovima umjetničkih praksi fokusirala na istraživanje odnosa tijela i prostora, povezujući pri tom uticaje koji su formirali njen lični izraz, a dolazili su iz pravaca eksperimentalnog filma, postdramskog pozorišta, popularne kulture i neposrednog kulturno-geografskog okruženja.

Otvaranje izložbe “Ko bi Bog u Bosni bio?” planiran je večeras u 21 čas u Kamenoj kući tvrđave Kastel.

Sa Monikom razgovaramo o njenom prvom izlaganju u Banjaluci, značenju samog naziva izložbe, umjetnosti i uticaju pandemije na njen rad.

Monika, večeras je u Banjaluci otvaranje tvoje izložba “Ko bi Bog u Bosni bio?”. Možeš li nam reći nešto o konceptu izložbe i kako je ona nastala?

Izložba je višemedijsko djelo scenskog dizajna, sačinjeno iz instalacija, scenografije, video rada, audio rada, fotografije i živog izvođenja. Izložba se bavi identitetom, ličnim i kolektivnim i kao djelo scenskog dizajna počiva na tekstu i djelimično se služi pozorišnim tehnikama, ali nije pozorište nego vizuelna umjetnost.

Inicijalna ideja je nastala 2017. godine. I prvo je bila zamišljena kao predstava bazirana na mom tekstu o Bosni (i Hercegovini) i njenom arhetipskom čovjeku. Već deset godina, od trenutka kada sam izlagala na Praškom kvadrijenalu scenskog dizajna i prostora 2011, aktivno se bavim pitanjem kako izložiti scenogafiju u prostor koji nije prostor pozorišne predstave. I  u tom nekom periodu do 2017. sam apstrahovala i reinterpretirala Bulgakovljev roman Majstor i Margarita  (“Kukavičluk je najstrašniji od svih poroka”, Sterijino pozorje), poeziju Alekseja Gasteva (“Akademija rada”, Alternativa: Materiality Gdansk) i tako dalje. Međutim, sve su to bili fragmenti koji nisu proizilazili iz pozorišne predstave nego teksta tako da za mene to nije bilo to, pa sam odlučila da napišem svoj tekst koji se bavi identitetom, etiketiranjem, stigomom i stereotipom (to je ono lično što unosim u priču) i da osmislim i dizajniram svoju predstavu koju ću onda izložiti u prostor. To sam na kraju i uradila, ali je nisam nikad izvela. Imam tekst, imam likove, postupak, muziku, imam skice scenografije i kostima, definisano svjetlo, ali nemam izvedenu predstavu. Ono što “Ko bi Bog u  Bosni bio?”, naziv izložbe, ali i predstave koja se nikada nije desila, jeste, a govorimo o izložbi u petak, samo jedan dio te predstave, odnosno jedan lik izvučen iz svog konteksta i izložen.

 

Za one koji ne znaju to su riječi koje se mogu pročitati šetajući prema spomeniku na Šehitlucima, je li to bila inspiracija za izložbu?

I jeste i nije. Sam grafit me natjerao da o Bosni razmišljam intenzivnije, kao i o Bogu, ali priča koju pričam nije ponikla iz grafita iako je on u konačnici bio značajan. Jer on je sve povezao u jednu cjelinu u smislu značenja ili, bolje rečeno, tačnijeg ilustrovanja onoga što Bosna (i Hercegovina) jeste za mene. Bilo je dosta debate oko toga da li je baš taj naziv adekvatan za ono što izlažem i nakon generalne probe sebi sam još jednom potvrdila da jeste. Sve je baš fino leglo i posložilo se. Jer to pitanje sublimira Bosnu i predstavlja njenu suštinu, tu, kako je to definisao Lovrenović, civilizacijsku spletenost ili kako je pisao Andrić, govoreći o životu na oštrici noža, na ivici između dva svijeta koja su često oprečna u svojim ekstremima. Ovo pitanje ne pita ko jeste Bog u Bosni nego ko bi on bio. To, u mojoj interpretaciji, znači da je biti Bog ovdje težak posao, gotovo nemoguć. A ako je teško biti Bog u Bosni koliko je onda tek teško biti čovjek.

Koliko je pandemija uticala na samu realizaciju rada?

Izložba je nakon dvije godine raznih situacija ušla u pripremu 2020. Trebalo je da se desi sredinom aprila 2020. ali desio se prvi talas pa smo ponovo sve pomjerili. Za septembar. Ja sam u međuvremenu ostala ponovo u drugom stanju, ponovo sam čuvala trudnoću i onda smo dogovorili da sve odgodimo za ovu godinu.

Ako se ne varam, da li je ovo prva samostalna izložba u Banjaluci. Kakva su tvoja očekivanja?

Ne samo da je prva samostalna, nego prva uopšte. Nikada nisam izlagala u Banjaluci. A izlagala sam u Pragu, Veneciji, Gdansku, Beogradu, Rijeci, Novom Sadu, Sarajevu, Pitsburgu…

Drago mi je što su baš ovi radovi radovi sa kojima prvi put izlažem u Banjaluci jer se tiču ovog prostora i logično mi je da se to desi u gradu u kojem sam rođena i odrasla. Upravo zato me i strah. Imam pozitivnu tremu. Ne znam uopšte kako će publika reagovati. Tri rada premijerno prikazujem dok je video rad “Ja/Bosna” već prikazan u Novom Sadu, Beogradu i Rijeci. Trebalo je da bude prikazan i u okviru Sarajevske zime, ali je ipak pandemija na kraju presudila. Povratne reakcije koje sam dobila su nevjerovatne. Ljudi su jako emotivno reagovali na moj tekst i na Miljkino izvođenje jer je ipak u pitanju nešto tako lično, a dovoljno univerzalno da se možeš snažno poistovijetiti. I to mi je bilo značajno, ta vrsta energije koja se nakon prikazivanja dijelila. Bilo je svega, a najviše suza. Šta će biti u Banjaluci ne znam. Spremna sam na sve. Nadam se najboljem jer su mi namjere takve. “Ko bi Bog u Bosni bio” je zapravo moje ljubavno pismo tlu sa kojeg sam ponikla. Toj zemlji. Tom kamenu. Tom čovjeku.

 

 

Koliko nas tema boga spaja i razdvaja u Bosni, a bogami i u Hercegovini?

Tema Boga, onako kako je većina, ne samo u Bosni, nego generalno, razumije, čemu svakodnevno svjedočimo, nas apsolutno razdvaja. Međutim, Bog i sama vjera, onako kako je ja shvatam, nije i ne bi trebalo biti mjesto razdora. Naprotiv. Posezanje za stavovima koji Boga i vjeru banalizuju i, rekla bih, možda površno shvataju, jeste dio problema koji odslikava opštu nezainteresovanost, neinformisanost, a spremnost na konflikt. Vjera, ne crkva, jer vjeru i Boga odvajam od crkve iako je to zaista teško, u svom suštinskom smislu u potpunosti oponira svakom vidu narušavanja sloboda, dijaloga i uzajamnog prihvatanja. Naš je istorijsko-politički kontekst nažalost uvijek koristio upravo religiju i vjeru kao instrument ideologije, a to nije strano ni u današnjem vremenu koje ne manjka ekstremima, ni na lijevoj ni na desnoj strani. U takvoj klimi duhovnost strada od dnevnopolitičke kakofonije.

 

 


Buka preporuka

Tema

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.